Bremenski gradski svirači -

Ono vam nekoć bio čovjek što je imao magarca, a taj je magarac mnoge i mnoge godine strpljivo nosio teške vreće u mlin — nosio pa se umorio, snage mu jenjavale, te on iz dana u dan bivao sve nesposobniji za rad. Njegov gospodar dođe na misao da se nekako riješi ostarjele životinje, te on prestade hraniti i timariti svoga sivca.

Sivac pak, koji nije s kruške pao, nego je znao i misliti, razabere kakav je to zao vjetar okrenuo, te pobjegne od gospodara; uzme on put pod noge i pravo usmjeri prema gradu Bremenu.

Idem tamo gdje se drobi,

gdje će biti sijena, zobi —

reče magarac u sebi, i još nadoveza:

Idem, evo, čemu kriti:

u Bremenu mogao bih

još i gradski svirač biti.

Pošto je neko vrijeme tako išao, naiđe na psa što leži na putu: dahtao pas kao da se umorio od duga trčanja.

— Što si se tako zadahtao, lajavko? — upita ga sivac. — Očito si premoren?

— Ah, nemoj mi na jade pristajati — uzvrati pas. — Evo sam ostario, iz dana u dan bivam slabiji, ni za lov više nisam, pa gospodar smislio da me ubije, a ja pobjegao, i zato sam, eto, zadahtan. I kako da sada zarađujem svagdanju kost, čime i kako da se prehranjujem?

— Čujder — mudro će mu sivac: — Ja evo namjerio u Bremen za gradskog svirača, pa ako si hoćak, možeš sa mnom, da i ti budeš gradski svirač. Ja sviram u lutnju, a ti možeš u bubanj.

Pas bio zadovoljan njegovim prijedlogom, te oni lijepo krenu. Ne prođe dugo kadli naiđu na mačka kojemu se njuška otegla kao gladna godina: baš tužan i čemeran stvor, očito nekoliko dana nije zalogaja vidio.

— Tko je tebi na nogu stao, staro lickalo, te si tako neveseo? — upita magarac.

— Tko bi i bio veseo kad ti rade o glavi! — zlovoljno će mačor. — Evo sam ostario, zubi mi otupjeli, pa mi je milije sjediti u zapećku i presti negoli juriti za miševima, i zato gazdarica naumila da me u vodi uduši. Noge me poslužile, pa sam u pravi čas umaknuo. Ali deder budi pametan: kamo ću i što ću sada?

— Hajde s nama u Bremen — predloži magarac. — Ti se razumiješ u noćnu glazbu, mogao bi postati gradski svirač.

Mačor prihvati i krene s magarcem i psom.

Tri bjegunca na svome putu prolazila pokraj seoskog dvora: na dvorišnu ogradu ispeo se pijetao te kukuriče u sav glas — čini ti se, grlo će proderati.

— Što se toliko dereš te svoj okolini uši probijaš! — vikne mu sivac. — Što ti je?

— Velika mi je nevolja — odgovori mu pijetao. — Prorekao sam lijepo vrijeme, rublje je oprano, pa će se lijepo sušiti. Ali koje mi koristi kad je sutra Velika Gospa, pa dolaze gosti, a gazdarica, nesmiljena, rekla kuharici da će sutra, za blagdan i za goste, mnome čorbu začiniti. I zato mi još večeras ode glava. Vičem, evo, u sav glas dokle još mogu.

— Čemu mlatiš praznu slamu, crveni fesiću! — mudro će mu magarac. — Hajde lijepo s nama, mi idemo u Bremen, ondje ćemo sastaviti glazbu. Glas te dobro nosi, pa kad složimo grla, bit će svirke. Uostalom, svagdje ćeš proći bolje nego tu, gdje te čeka samo nož i lonac.

Ne učini se pijetlu lošim kako sivac divani, te on prihvati poziv i pođe s njime i s njegovim druzima. Bijahu sad baš lijepo društvance.

Išli nevoljnici, pa ih na putu i noć zatekla: nisu mogli u jedan dan stići u Bremen. Kako su zašli u šumu, naume tu i prenoćiti. Magarac i pas legnu pod drvo, a mačor i pijetao popnu se u gornje odaje, to jest među granje — pijetao potom još i naviše, na sam vrh: tu se osjećao najsigurnijim. Prije nego što je u san zaplovio, obazre se naokolo, ogleda se još jednom na sve četiri strane. Učini mu se da vidi u daljini slabašno svjetlo, sitno poput iskre, te on dovikne druzima da zacijelo nije daleko kuća, jer se nešto svjetluca.

— I bit će kuća — ocijeni magarac. — Valja nam onamo, da stignemo još za vremena, jer noćište ovdje nije baš najbolje.

I pas mišljaše da mu koja kost, pogotovu ako s nje nije očimkano meso, ne bi nikako bila naodmet. I mačak je imao svoju računicu, te društvance lijepo krene onamo gdje je palucalo ono svjetlašce.

Kako se primicahu onome mjestu, svjetlo postajalo sve jasnije i veće, i napokon eto ih pred osvijetljen razbojnički nastan. Magarac, kao najviši, priđe prozoru i zaviri u kuću.

— Što vidiš, sivče? — upita pijetao.

— Vidim prostrt stol — odgovori magarac. — Na stolu obilje jela i pića, a naokolo sjede razbojnici te se slade.

— Eh, to bi bilo nešto za nas! — prisnaži pijetao.

— Kamo sreće da smo mi unutri! — uzdahne magarac.

— Ako nismo, još možemo — lukavo će mačak.

I počnu životinje vijećati o tome kako da otjeraju razbojnike. Mislili druzi i naposljetku smislili. Mudroliju, dakako. Magarac je imao prednje noge staviti na prozorski podboj, pas mu skočiti na leđa, mačak se popeti na psa, a pijetao uzletjeti mačku na grbu. Kad su se tako uspeli i poredali jedan na drugoga, na dani znak svi zajedno udare u svirku: magarac revao, pas lajao, mačak mijaukao, pijetao kukurikao. Sve sami oštri i različiti glasovi, buka jeziva, kao da je došao smak svijeta. I još svi u jedan mah provale unutra — nastane strašan trijesak, zveka stakla, lomljava nečuvena.

Razbojnici, nasmrt uplašeni, strugnu odande, pomislišvši da im je sablast paklena za vrat skočila, i u silnom strahu umaknu u šumu.

Druzi pak, ne časeći časa, lijepo sjednu za stol i uzmu tamanati što je ostalo, puneći trbušine kao da ih čeka mjesec dana gladovanja.

Kad su četiri svirača dovršila gozbu, udunu svijeću i potraže sebi ležaj, svaki kako mu priliči. Magarac se izvali na bunjište, pas legne za vrata, mačak se sklupča na ognjištu, kraj topla pepela, a pijetao se uspentra na tavaničnu gredu. Kako bijahu umorni od duga puta, ubrzo su u san utonuli.

Kad se noć presvratila, a razbojnici iz daljine vidjeli da u kući više ne gori svjetlo i da je sve mirno u njoj, reći će vođa svojim razbojnicima:

— Nije baš trebalo da se onako uplašimo, a bogme nam i ne priliči. Valja ondje izvidjeti što je i kako je.

I pošalje jednog razbojnika da pretraži kuću.

Kad se prikrao kući, razbojnik nađe posvemašnji mir svuda, te polako uđe u kuhinju, da upali svijeću. Kako mu se sjajne mačkove oči prividješe kao dvije žerave, primakne šibicu da izvije oganj. Ali mačak nije znao za šalu, nego razbojniku skoči u lice i počne ga grepsti i čeprljati. Razbojnik, nasmrt uplašen, nagne u bijeg na stražnja vrata, ali pas, koji je ležao za njima, skoči te upadača ugrize za nogu. Kad je potom uplašeni razbojnik udario preko dvorišta i pokraj bunjišta, magarac ga žestoko smjeri stražnjom nogom, a pijetao što se od buke probudio i rasanio, prodere se ozgo s grede: Kukurikuuu…!

Razbojnik podbrusio pete, nàdao u bijeg što ga noge nose. Kad je stigao svojima, izvijesti o pretrazi:

— Uh, strahota! U kući je sablast ili paklenska vještica: frknula mi u lice i svega me izgrebla dugim noktima. A pred vratima je zloduh s nožem, u nogu me ubo. Na dvorištu je neman s toljagom, ošinu me baš bezdušno. A na krovu sudac viče: Ovamo lupeža! Jedva umakoh odande.

Od toga se vremena razbojnici više nisu usuđivali onamo, čak ni blizu, a bremenskim se sviračima ondje tako svidjelo da više i ne htjedoše odande.

Posljednji što kaziva nam

priču ovu, dragu svima,

od pričanja, kaže i sam,

i sad topla usta ima.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram