Palčić - Bajka braće Grim

Ono vam nekoć bio siromašan seljak: sjedio on uvečer kraj ognjišta te čarkao i poticao vatru da se ne utuli, a žena mu prela. I dok su tako sjedili, reći će on ženi:

— Baš je tužno što nemamo djece. Sama se tišina slegla u našoj kući, dok se u drugima buka čuje i veselje ondje domuje.

— Jest, baš je tako — prihvati žena s uzdahom. — Kad bismo imali ma i jedno dijete, sve ako bi bilo maleno kao palac, duša bi mi se radovala: mi bismo ga od srca voljeli.

Dogodilo se nakon toga da je žena nekako pobolijevala, a poslije sedam mjeseci rodila dijete, zdravo zdravcato, ali maleno majušno, nimalo veće od palca.

— Kako željeli, tako i dočekali — rekoše roditelji.

— Ali je to ipak naše drago dijete, i tako treba da bude.

I onakva ga mala majušna nazvaše Palčićem.

Valjano su ga hranili, ni u čemu nije oskudijevao, no dijete nikako da poraste, nego svejednako ostao mališ kakav bijaše i kad se istom rodio. Ali mu se po očima razabiralo da je bistro stvorenje, a ubrzo se i pokazalo da je okretan i pametan, spretan i uspješan u svemu čega se prihvati.

Jednog dana seljak naumio u šumu, da nasiječe drva. I dok se spremao za odlazak onamo, reče govoreći sam sa sobom:

— Eh, baš bi mi valjalo da imam koga da poslije za mnom doveze kola.

— Hej, oče! — javi se Palčić. — Ja ću ti kola dovesti! Ne tari glave, navrijeme ću biti u šumi.

Čovjek se na to nasmija te će mališanu:

— Otkud bi to moglo biti? Pa ti si premalen da bi mogao voditi konja na uzdi.

— Ne brini, oče. Neka mati samo upregne, a ja ću se smjestiti konju u uho te mu govoriti kuda i kako treba da ide.

— Dobro — prihvati otac — valja i to jednom pokušati.

Kad je došao čas, majka upreže konja u kola, a Palčića metnu konju u uho; mališ tada uze konju podvikivati kamo će i na koju stranu.

— Đi – ho, naprijed!

I sve je išlo kako valja, bijaše kao da kakav majstor upravlja kolima, koja su pravim putem usmjerila u šumu.

Kad su kola izbila na neki zavijutak, mališ viknu konju:

— Haj, nalijevo, nalijevo!

Upravo u taj čas naišla dvojica stranih ljudi.

— Što je to, za ime Božje! — u čudu će jedan od njih. — Gle, kola voze i netko podvikuje konju, a nigdje kočijaša vidjeti!

— Nisu to čisti poslovi — pritače drugi. — Nego, pođimo mi za kolima, da vidimo kamo će ona i gdje će stati.

A kola odande ravno u šumu, pravo onamo gdje je seljak sjekao drva.

Kad je Palčic ugledao oca, viknu mu:

— Vidiš, oče, evo me s kolima, stigao sam. A sada me lijepo skini!

Otac lijevom prihvati konja za oglav, a desnom iz konjskog uha izvadi sinčića, koji, kada se nađe na tlu, vedar i veseo sjede na slamku.

Kad su ona dvojica tuđinaca ugledala Palčića, zinuše od čuda i ne znadoše što bi na sve rekli. Najposlije jedan povede onoga drugog ustranu te mu kaza:

— Čujder, taj bi nam maleni mogao biti na korist i donijeti nam sreću kad bismo ga u kojem velikom gradu pokazivali za novac. Moramo ga kupiti.

I priđoše seljaku te mu predložiše:

— Hajde prodaj nam tog mališana, dobro će mu u nas biti.

— Ni govora o tome! — uzvrati otac. — To je moje miljenče, i ne bih ga dao ni za svekoliko zlato na svijetu.

A Palčić, kad je čuo to o prodaji, uspe se po naborima očeva kaputa, stade ocu na rame te mu šapnu na uho:

— Samo me prodaj, oče, već ću se ja vratiti.

Nato ga otac dade onoj dvojici za lijepe novce.

— Kamo bi htio da te smjestimo? — upitaše oni.

— Hja, možete me staviti za šešir, na obod: tuda mogu šetati uokolo i uživati promatrajući krajinu, a nema bojazni da ozgo padnem.

Učiniše mu po volji, pa kad se on pozdravio s ocem, stranci s njime krenuše odande.

Išli oni tako sve dok se nije umračalo, a onda će im mališan:

— Spustite me sada, nužda mi je.

— Ne brini, ostaj gdje jesi — odgovori mu onaj na čijem se šeširu mališ nalazio. — Ne marim i ne smeta me, i od ptica kadikad mi štogod padne na šešir.

— A, nikako! — oprije se Palčić. — I ja dobro znam što je red i pristojnost: samo vi mene brže spustite!

Onaj mu učini po želji: skide šešir s glave i mališana stavi u polje pokraj puta. Mališan nato uze skakati i puzati među grudama zemlje, i najednom — hop! — uvuče se u mišju rupu koju je i tražio.

— Laku noć, gospodo! — dovikne im odande porugljivo. — Samo vi opletite kući bez mene.

Oni odmah priskočili te uzeli štapovima bosti po mišjoj rupi, ali im uzalud sav trud: Palčić se zavlačio sve dublje, pa kako se uto već i sasvim stisla tama, ne preostade im drugo nego da krenu kući, ljuti i opuhana tobolca, to jest prazne kese.

Kad je Palčić razabrao da su se ona dvojica udaljila, ispuza on iz podzemnog hodnika na površje.

»Tako je pogibeljno hodati po polju u ovoj tami«, pomisli on. »Lako ćeš tu slomiti i vrat i nogu.«

Sva sreća, naišao je na praznu puževu kućicu, te će u sebi:

»Bogu hvala, ovdje mogu bez straha prenoćiti.«

I to rekavši, smjesti se u praznu puževu kućicu.

Nedugo zatim, baš kad mu se počeo san na oči namicati, oču on gdje nailaze nekakva dvojica, od kojih će jedan drugomu:

— Kako ćemo upriličiti da operušamo župnika bogatuna, da mu dignemo novac i srebrninu?

— To bih ti ja mogao reći — javi se Palčić.

— Što je to bilo? — u čudu će lupež, uplašen. — Ta čuo sam gdje netko govori.

Dvojica lupeža zastala, počela osluškivati. Palčić pak nastavi:

— Uzmite me sa sobom, pa ću vam pomoći.

— A gdje si ti?

— Pogledajte po tlu, osluhnite i pripazite odakle dopire glas — odgovori im Palčić.

Naposljetku ga lupeži otkriše i podigoše sa zemlje.

— A kako ćeš nam ti pomoći, patuljčiću! — u čudu će oni.

— Gledajte — uze im objašnjavati Palčić — lijepo ću se provući kroza željezne rešetke u župnikov stan te vam iznutra dodati van što želite.

— Dobro je — prihvatiše oni — vidjet ćemo što možeš i umiješ. Kad su stigli do župnog dvora, provuče se Palčić unutra te odande uze u sav glas dovikivati:

— Hoćete li sve što je ovdje unutri?

— Tiho, govori tiho, da koga ne probudiš! — upozoravali ga lupeži.

Ali Palčić kao da ih nije čuo ni razumio, okrenuo opet vikati:

— Što biste željeli? Želite li sve što je ovdje?

Čula to sluškinja što je spavala u susjednoj prostoriji, pridigla se u postelji i naćulila uši.

A lupeži, uplašeni Palčićevom vikom, uzmakli malko od župnog dvora, ali uskoro opet skupiše hrabrost, pomislivši: »Pa taj nam se mališ samo podruguje.« I tako se vratiše.

— A sad, maleni, jednom se uozbilji i dodaj nam štogod odatle! — šapnuše Palčiću.

Ali Palčić opet udari u sav glas vikati:

— Sve ću vam, evo, dati, samo pružite ruke ovamo unutra!

Čula to sasvim jasno sluškinja što je osluškivala, pa skočila iz postelje i dojurila onamo, a lopovi nato uhvatili maglu, strugnuli odande i bježali kao da im je sam đavo za petama.

Kad nije nikog zatekla i ništa vidjela, sluškinja ode da užeže svijeću. Dok se ona vratila s upaljenom svijećom, Palčić se dotle prokrao van i ušuljao u sjenik a da ga nitko nije opazio.

Pošto je pretražila sve kute i zakutke, a ništa nije našla, sluškinja se najposlije vrati u postelju, uvjerena da je sve samo sanjala kraj otvorenih očiju i ušiju.

Palčić se u sjeniku motao i pentrao po vlatima sijena dok sebi nije našao lijepo mjestance za počinak. Namjerio je tu odmarati se i prespavati, a kad svane, vratiti se kući, svojim roditeljima.

On jedno smislio, a sudbina drugo odredila valjalo mu još ponešto preko glave preturiti. Jest, mnogo je jada i nevolja na svijetu!

Ustala sluškinja odmah kad je zora prosivjela, krenula da blago nahrani. I najprije se navratila u sjenik zahvatiti naručaj sijena. Uzela ga ona, i to upravo ondje gdje je ležao i spavao jadni Palčić, pa sa sijenom zahvatila i njega. A on spavao tako tvrdim snom da nije ništa ni osjetio: prenuo se oda sna i razbudio istom kad se našao u kravljim ustima koja su ga zgrabila zajedno sa sijenom.

»Bože dragi, kako sam to dospio u valjaonicu!« uzdahnu Palčić. Ali ubrzo razabra kamo je zapravo upao. Valjalo mu dobro paziti da se ne nađe među zubima i ne bude samljeven. Naposljetku ga kravlji jezik ipak sa sijenom otisnu dolje u burag — kliznu on kravi u želudac.

»Vidi, vidi, pa u ovoj su sobi zaboravili prozore«, zagunđa Palčić. »Sunce ovamo ne dopire i ne sja, a ni drugi kakav posvjet nisu unijeli.« Nikako mu ne bijaše po volji to boravište, a što je još ponajgore, neprestano naviralo novo sijeno na vrata pa unutra, i sve manje prostora bivalo. Naposljetku on u strahu zavika što ga grlo nosi:

— Nemojte mi više navaljivati nove hrane, nemojte mi je više donositi!

Sluškinja je baš tada muzla kravu. Kad je čula one povike i zapomaganja, a nije nikoga vidjela — i pogotovu kad je razabrala da je to onaj isti glas što ga je čula i noću — toliko se uplašila da se izvrnula i pala sa svoga tronošca i sve mlijeko prolila. Kao bez glave odjurila je gospodaru i zavikala:

— Ah, gospodine župniče, za ime Božje! Krava je progovorila!

— Nisi ti pri zdravoj pameti! — dočeka župnik. — Odakle bi krava govorila?

Ipak ode u staju da vidi što je posrijedi, ali tek što uđe, začu neobičan glas — Palčić opet vikao:

— Nemojte mi više navaljivati nove hrane! Nemojte mi je više donositi!

Nato se prepade i sam župnik — bijaše uvjeren da je u kravu đavo ušao. Zato naredi da je zakolju. Pošto su je zaklali i rasporili, želudac, u kojem se nalazio Palčić, hitiše na smetište.

Mučio se Palčić da se provrti i van progura, i baš kad htjede proturiti glavu, eto nove nesreće: naišao gladan vuk i u jedan zalogaj — mljas! — proždro cio želudac.

Ali se Palčić ne dade ustrašiti, nije gubio hrabrosti. »Možda bih se s vukom mogao i nagoditi«, pomisli te odmah povika vuku iz trbuha:

— Dragi vuče, znam za tebe izvrstan zalogaj.

— A gdje bih došao do njega? — upita vuk.

— Uputit ću te na pravu kuću: lako ćeš se provući kroz okance u smočnicu i naći ondje kolača, slanine i kobasica koliko ti srce želi — objasni mu Palčić i točno opisa kuću svoga oca.

Vuk nije čekao da mu se dvaput kaže, nego on odmah onamo: provuče se kroz otvor u smočnicu i nakljuka se do guše. Pošto se nažderao, htjede izići odande, ali bijaše tako nabijen, tako debeo, da više nije mogao istim putem van.

Upravo je s tim Palčić i računao, pa je u vučjem trbuhu udario u silnu graju i buku i okrenuo vikati što ga grlo nosi.

— Umukni, nesrećo! — režao vuk. — Probudit ćeš ljude!

— Što onda! — otrže mališ. — Ti si se dobro naklopao, pa zašto se ne bih i ja proveselio.

I odčepi iznova vikati koliko god mogaše.

Na tu se viku najposlije probudiše Palčićevi roditelji i pojuriše prema smočnici. Proviriše kroz pukotinu, pa kad opaziše vuka gdje se bânî u smočnici, otac ode po sjekiru, a mati po oštru kosu.

— Drži se za mnom — upozori muž ženu na ulazu u smočnicu. — Kad ga ja mlatnem sjekirom po glavi, a slučajno ga još ne dokrajčim, onda ti navali i trbuh mu raspori!

Kad je Palčić čuo očev glas, povika:

— Evo me ovdje, dragi oče, u vučjoj sam utrobi!

— Bogu hvala, opet smo našli svoje drago dijete! — radosno će otac, te kaza ženi da makne kosu, kako ne bi ranila Palčića.

Zatim zamahnu sjekirom i smjeri vuka po glavi, tako da se zvijer u onaj mah sruši dokrajčena. Potom vuku rasporiše utrobu te izvukoše mališana.

— Ah — uzdahnu otac — koliko smo muke zbog tebe premučili, u kakvoj smo brizi bili!

— Eh, oče, mnogo sam po svijetu hodio! Bogu hvala što opet mogu čist zrak udisati!

— A kuda si sve obilazio, gdje si to bio?

— Ah, oče, bio sam najprije u mišjoj rupi, pa u kravljem buragu, pa u vučjem trbuhu, a sad evo ostajem s vama.

— A mi te više nećemo prodati nizašto na svijetu govorili roditelji, milujući i ljubeći svoje miljenče, svoga dragog Palčića.

I dadoše mu jela i pila, i novo mu ruho naručiše, jer se ono na njemu od puta otrcalo i razderalo.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu