Guščarica na studencu -

Nekoć vam bila bakica što je već grohnula od duboke starosti, a živjela ona sa svojim jatom gusaka u zabiti i samoći među brdima: tu je starica imala kućicu, malu majušnu, moćnom šumom okruženu.

Svakoga božjeg dana kad bi jutro objutrilo dohvatila bi bakica svoju štaku i odgegala u šumu. Bijaše ona tu vrlo radina i valjana, i više nego što bi čovjek mogao pomisliti, uzimajući u obzir one mnoge godine što ih je prebacila preko grbače: žela je i skupljala travu za guske, trgala i brala divlje voće dokle joj ruke dosezahu, pa bi sve to trpala u košare, prtila na leđa i nosila kući. Čovjek bi pomislio da će je teško breme presavinuti i k zemlji pritisnuti, ali ga je ona uvijek vedro nosila i sretno doma donosila.

Kad bi koga srela na svome putu, ljubazno bi ga pozdravila i za zdravlje upitala:

— Dobro jutro, dragi zemljače! Kako je, kako zdravlje? Lijepo vrijeme danas. Čudite se što vučem travu? Eh, da, svatko mora prtiti svoje breme.

Ipak je ljudi nisu rado sretali, milije im bilo da je zaobiđu, da im ona na put ne naiđe. Kad bi otac onuda prolazio sa svojim sinkom i na nju se namjerio, potiho bi govorio dječaku:

— Čuvaj se matore, potuljena je to lija: svim je mastima namazana, vještica je ona i ništa drugo.

*

Jednog jutra naočit mlad čovjek prolazio šumom. Sunce divno sjalo, ptičice pjevale i cvrkutale, svjež lahor pirkao kroz granje i tiho pokretao lišće. Momak kročio sav radostan. Još nikoga nije sreo na putu, ali odjednom opazi staru vješticu kako se priginje tlu i srpom travu žanje. Čitavu hrpu nabila je već u vreću, a pokraj nje stajale još dvije košare pune divljih krušaka i jabuka.

— Ali, bakice, kako ćeš sve to ponijeti? — upita je mladić.

— Hja, moram, dragi gospodine — odgovori starica. — Djeca bogatih, dakako, ne moraju, a seljak ne veli uzalud:

Od tereta preturena

leđa bogme pogurena. — A bi li mi htio pomoći? — proslijedi starica kad je vidjela da je momak malko zastao kraj nje. — Leđa su ti, eto, ravna, a noge mlade, neće ti biti teško. Ni kuća nije daleko, eno je odmah za brijegom, na ledini: dok bi dlanom o dlan već si gore.

Mladi se čovjek sažali na staricu:

— Otac mi doduše nije seljak nego bogat grof odgovori joj on — ali da vidiš kako i mi znamo nositi a ne samo seljaci, evo ću ti ponijeti to breme.

— Baš će mi biti drago ako htjedneš. Trebat će ti svakako sat hoda, a što je to već tebi! A jabuke i kruške valjat će ti isto tako ponijeti.

Mladom grofu učini se ipak nekako sumnjivim kad je sada čuo da će mu trebati sat hoda: gle, prije, dok bi samo dlanom o dlan, to jest učas, a sad odjednom — čitav sat! Ali ga starica više nije pustila: uprtila mu breme na leđa, a u ruke mu tutnula obje košare.

— Eto vidiš, sasvim je lako — napomenu stara.

— Ne, nije baš lako — odgovori mladi grof, a lice mu se bolno iskrivi. — Vreća na leđima pritišće kao da je u njoj samo kamenje, a jabuke pak i kruške otežale kao da su od olova, pa jedva već i dišem.

Ote mu se dubok uzdah, i htjede on već zbaciti sav teret sa sebe, ali mu stara ne dopusti.

— Gle ti njega! — porugljivo će stara. — Mladi gospodin neće i ne može nositi što sam ja, starica, vec bezbroj puta teglila! Puna su im usta lijepih riječi, a kad treba malko povući, onda se kojekako izmotavaju te bi izmakli. Hajde, kreći, što si stao! Ne skanjuj se nego se miči, pruži korak! Nitko ti drugi pod breme neće pleća podmetnuti!

Dok je išao po ravnu, još kako – tako; ali kad su došli u pobrdalj pa se valjalo peti uzbrijeg, a kamenje se pod nogama kotrljalo nizdol kao da je živo, eh, onda mu se prevršila mjera. Kapi znoja, krupne kao grašak, probile ga po čelu i potekle curkom niz leđa, sad vruće, sad hladne.

— Bakice — protuži momak, sav usopljen — ne mogu dalje, malko ću počinuti.

— Ne sada i ne ovdje, za ime Božje! — usprotivi se starica. — Odmarat ćeš se kad stignemo gore, ali sada moraš naprijed. Nikad ne možeš znati kada će ti ovo biti na korist.

— Znaš, stara, već si pretjerala! — ljutito će joj mladi grof.

I htjede zbaciti breme sa sebe. Ali ništa od toga, uzalud mu trud i muka — breme kao da je sraslo s leđima. Vrtio se mladić i meškoljilo, no nikako da se oslobodi. Stara se samo smijuljila i zadovoljno cupkala sa svojom štakom.

— Nemoj se ljutiti, dragi gospodine — najposlije će ona. — Evo si pocrvenio kao pijetlova kresta. Samo strpljivo nosi svoje breme. Strpljen, spašen. Kad dođemo kući, dat ću ti dobru napojnicu.

Pa i što je već mogao? Valjalo mu se pomiriti sa sudbinom i strpljivo tabati za starom. Ona sve žustrija, a njemu teret sve teži, sve ga više pritišće. Odjednom stara skoči i vinu se uvis, učas se nađe na njegovoj punoj vreći i gore se smjesti: premda mršava i suhonjava kao suha pastrva, težila je više nego najdeblja seoska cura.

Mladiću koljena drhturila i klecala, ali mu pomoći ne bijaše, jer kad bi zastao, udarala ga stara prutom i koprivama po nogama. Neprestano uzdišući i stenjući, uspinjao se uzbrdo, i tako naposljetku stigoše staričinoj kući, a stigli su baš kad njemu, štono riječ, duša već bijaše izišla navrh jezika.

Kad su guske ugledale staru, istegoše vratove i uzmahnuše krilima, i poletješe joj u susret kričući i gačući: ga – ga, ga – ga! Za jatom, vitlajući šibom u ruci, kročila postarija drusla nezgrapnica, curetina pokrupna i posnažna, a ružna, bogo mili, kao što je ružna mrkla noć.

— Majčice — oslovi guščarica staru — nije li vam se što ispriječilo na putu te vas toliko dugo ne bijaše.

— Ne, nije ništa, kćerce moja — sa svoje će strane stara u objašnjenje — ništa mi se nije ispriječilo ni dogodilo: baš naprotiv, ovaj dragi gospodin pomogao mi ponijeti breme. Zamisli samo, draga: kad sam se umorila, bio je tako ljubazan te je još i mene uzeo na svoja pleća. Put nam nije bio dug niti smo se i najmanje dosađivali: bili smo dobre volje i neprestano se šalili.

Naposljetku stara kliznu s bremena na tlo, snimi mladiću teret s leđa, uze mu one dvije košare iz ruku, pogleda ga sasvim ljubazno te mu se obrati riječima:

— A sada sjedi tu na klupu pred vratima pa se lijepo odmori! Svoju si nagradu i plaću bogme pošteno zaslužio i neće te mimoići.

Zatim se obrati guščarici, sasvim ozbiljno:

— Ti pak, kćerce, idi u kuću: niti je red niti se pristoji da djevojka ostaje nasamu s jednim mladim gospodinom, ne treba ulje na vatru dolijevati: još bi se mogao u te zagledati.

Mladi grof nije znao bi li protužio ili bi se nasmijao. Takvo smilje i kovilje, pomisli on, ne bi me moglo ganuti sve da je i trideset godina mlađe.

Međuto je stara milovala i mazila svoje guske kao da su joj djeca, a onda sa kćerkom uđe u kuću.

Momak se opruži na klupu pod dvjema divljim jabukama. Zrak bio mlak i blag, naokolo se protegla zelena livada, po njoj se osuli jaglaci, majčina dušica i svakojako drugo cvijeće. Sredinom livade žuborio bistar potok kojemu se na površju odražavalo sunce, a bijele guske švrljale tamo – amo ili pak brbotale i bućkale po vodi.

»Doista je ovdje lijepo«, reče momak u sebi. »A ja sam tako umoran da mi se oči same sklapaju, Eh, malko ću prospavati. Samo da ne okrene kakav vjetar i noge mi ne otpuhne, jer su slabe i meke kao mahovina.«

Pošto je malko pospavao, eto stare; prodrma ga ona i probudi.

— Ustaj — reče mu ona — ovdje ne možeš ostati. Dotužila sam ti doduše i bila prilično neugodna, ali ti nije glava pala s ramena. Vrijeme je da dobiješ što si zaslužio, pa ću ti sada i dati tvoju plaću. Imutak ti i novac nije potreban, imaš ga dovoljno. I stoga ću ti, evo, dati nešto drugo: na, uzmi.

I to rekavši, tutnu mu u ruku kutijicu načinjenu od jednoga jedinog smaragda.

— Dobro je čuvaj — napomenu stara — donijet će ti sreću.

Kako se osjećao osvježen i okrijepljen snom, mladi grof ustade s klupe na kojoj je dojako spavao, zahvali staroj na daru pa se zaputi odande, a za staričinom ljepotom kćerkom nije se ni osvrnuo. Kad je već poprilično poodmakao, još je iza sebe, izdaleka, čuo kako guske, tamo na staričinoj livadi, veselo gaču ga – ga, ga – ga!

*

Tri je dana mladi grof bazao naokolo i tumarao po divljini dok nije izbio u naseljen kraj i naposljetku se obreo u veliku gradu. Kako ga tu nije nitko poznavao, odvedoše ga u kraljevske dvore, gdje je kralj s kraljicom sjedio na prijestolju. Grof prignu koljeno, izvadi iz džepa smaragdnu kutijicu i položi je kraljici do nogu. Tek što ju je ona otvorila i u nju zavirila, pade na pod kao mrtva.

Kraljevske sluge odmah ščepaše grofa i povedoše da ga vrgnu u tamnicu. Ali se uto kraljica vrati k svijesti, otvori oči i naredi da ga puste: i neka svi iziđu iz dvorane — želi s njime nasamu porazgovarati.

Kad su tako ostali sami, briznu kraljica u gorak plač i u suzama protisnu:

— Čemu mi sav ovaj sjaj i sva ova čast što me okružuje kad se svakog jutra budim u teškoj brizi i golemoj tuzi što mi je na srce pala.

Zajadala kraljica i ovako nastavila:

»Tri sam kćeri imala, a najmlađu među njima krasila takva ljepota da je svekoliki svijet smatraše pravim čudom. Bijaše bijela kao snijeg i rumena kao jabukov cvat, kosa joj sjala kao sunčane zrake. Kad bi zaplakala, nije iz očiju ronila suze nego sami biser i drago kamenje. Kad je navršila petnaestu godinu, pozvao kralj sve tri kćeri pred svoje prijestolje. Da ste samo vidjeli kako su se svi nazočni zadivili kad je najmlađa ušla: bijaše kao kad sunce jutrom iza gore sine. Kad su došle preda nj, kralj im uze besjediti:

— Kćeri moje, ne znam kada će mi kucnuti posljednja: zato želim još danas odrediti što će svaku od vas nakon moje smrti zapasti. Vi me, dakako, volite sve tri. Ali onu koja me najviše voli treba da zapadne ono najbolje.

Svaka reče da ga najviše voli, a kralj će tada:

— Biste li mi mogle izraziti to kako me i koliko volite? Po vašem objašnjenju najbolje ću sam razabrati.

Prvo se izjasnila najstarija i rekla:

— Ja volim oca kao najslađi šećer:

— A ja ga volim kao svoju najljepšu haljinu objasni druga.

Najmlađa pak šutjela, pa je otac morade upitati:

— A ti, moje najdraže dijete, kako me voliš?

— Ne umijem reći — odgovori najmlađa — i ne znam svoje ljubavi ni sa čime usporediti.

Ali je otac uporno tražio da ona ipak kaže svoju i da iznese usporedbu, i tako će najmlađa naposljetku:

— Ni najbolje mi jelo ne godi bez soli, pa zato oca volim kao sol.

Kad je to čuo, kralj se naljuti, zapade u srdžbu te odsiječe:

— Ako me voliš kao sol, onda i tvoju ljubav treba solju nagraditi!

Tako reče i kraljevinu razdijeli među dvije starije kćeri, a što se tiče najmlađe, zapovjedi da joj na leđa uprte torbu soli i da je dvojica slugu odvedu u šumu, u divljinu, i da je ondje ostave.

Svi smo se zauzimali za nju i usrdno molili, ali se kraljev gnjev nije dao umekšati niti ičim ublažiti. A kako li je ona gorko plakala kad je morala otići od nas! Sav put kud je prolazila bio posut biserom što ga je ronila iz očiju. Ono jest, kralj se uskoro zatim pokajao zbog svoga krutog srca, te naredio da za jadnim djetetom tragaju po svoj šumi, ali nitko više ne mogaše naći odagnane najmlađe kraljevne.

Kad samo pomislim da su je možda divlje zvijeri rastrgale, ne mogu se sabrati od puste tuge i žalosti. Kadikad se tješim nadom da je sveudilj na životu, da se krije u kakvoj pećini ili da je našla sklonište u samilosnih ljudi. A zamislite, kad sam otvorila vašu kutijicu od smaragda, a to u njoj isti onakav biser kakav je moja kći ronila iz očiju. Ne možete zamisliti koliko me to u srce taklo.«

*

Tu kraljica dovrši svoje kazivanje te upita mladog grofa:

— A sada kažite gdje ste i kako došli do ovog bisera.

Grof joj tada pripovjedi kako je tu kutijicu dobio od starice u šumi i kako misli da je ta starica zapravo vještica. O djetetu, reče, nije ništa čuo niti ga je ikad vidio.

Kralj i kraljica nato odlučiše potražiti tu staricu; mišljahu naime: ondje odakle je biser potekao mogli bi štogod saznati i o svojoj jadnoj kćeri.

*

Dok oni tako, starica pak sjedila u svojoj osami i prela uz kolovrat. Bijaše se već umračilo; cjepka što je gorjela na ognjištu palucala i svjetlòmrcala, slabo osvjetljivala prostoriju. Vani odjednom graja: guske se vraćale s paše i promuklo ali bučno gakale. Domala uđe i guščarica. Starica joj ovlaš uzvrati pozdrav kimnuvši glavom. Kći sjede do nje, preuze kolovrat i poče sukati pređu okretno i spretno kao mlada djevojka. Tako su njih dvije sjedile kakva dva sata a nisu među sobom ni riječi izmijenile.

Naposljetku se izvana oču neko šuškanje i škrebetanje na prozoru i nato unutra zasjaše dva oka što su žarko zaiskrila; bijaše to stari noćnik, šumska sova što je triput huknula svoje: u-hu, u-hu! Starica malko zaškilji očima, nehajno pogleda uvis i reče:

— Vrijeme je sada, kćerce, da iziđeš: obavi svoj posao. Kći ustade pa iziđe iz kuće. Kamo li se zaputila?

Upopriječila je preko livade pa sve dalje i dalje u dolinu. Najposlije siđe ka studencu kraj kojega se izvila i raširila tri stara, moćna hrasta.

Povrh brda ispeo se mjesec na uštapu, ploča mu velika, okrugla, mjesečina kao dan, naokolo jasno te bi iglu mogao naći.

Guščarica maknu kožu koja joj zakrivaše lice, naže se nad vodu i poče se umivati. Pošto se umila, umoči i onu kožu u vodu pa je onda razastrije na tratini, da se na mjesečini izbijeli i posuši. A kako li se djevojka sva preobrazila! Takvo što nisi još nikad vidio. Kad je makla suru pletenicu, zlaćana joj se kosa poput sunčanih zraka prosu niz ramena i pleća i kao plašt joj prekri tijelo. Samo su joj oči sjale kroz kosu kao zvijezde na nebu, a obrazi blistali blagim rumenilom poput jabukova cvata.

Pa ipak ta ljepojka bijaše tužna: sjela ona i u plač briznula, suza suzu sustiže. Navirale suze iz očiju, tekle niz duge zlaćane pramene i na tlo kapale. Sjedila ona plačući, i tkozna koliko bi još tako ostala da nešto nije prasnulo i šušnulo u granju obližnjeg drveta. Poskoči ona poput srne što je čula lovčev hitac. Mjesec se upravo skrio za tmasti oblak. Dok bi okom trepnuo navuče djevojka staru kožu na lice i nestade odande kao što nestane svjetlosti kad je vjetar ugasi.

Sva trepereći poput lista na jasiki trepetljiki, otrča kući. Starica stajala pred vratima. Djevojka joj namjeri pripòvjediti što se dogodilo, ali stara pokaza samo ljubazan smiješak na licu te će kratko:

— Znam već sve.

Zatim djevojku uvede u kuću i na vatru pritače novu cjepku. Ali nije više sjela za kolovrat, nego dohvati metlu te uze mesti, čistiti i rediti.

— Sve treba da bude čisto i uredno — ona će djevojci.

— Ali, majčice — u čudu će djevojka — zašto metete i redite u ovaj kasni sat? Što ste to naumili?

— A znaš li koje je doba? — upita je stara.

— Još nije ponoć, ali je blizu — odgovori djevojka.

— Zar ne pomišljaš na to — opet će stara — da si prije tri godine došla ovamo k meni? Izminulo je tvoje vrijeme, ne možemo dalje zajedno biti, ne možeš više u mene ostati.

Uplaši se djevojka te upita:

— Ah, draga majčice, zar me kanite odvrgnuti i odagnati? A kamo ću, jadna i kukavna? Nemam nikakvih prijatelja, nigdje roda ni zavičaja, kamo da krenem, kome da se obratim? Sve sam činila što ste od mene tražili, i uvijek ste mnome bili zadovoljni. Nemojte me otjerati!

Nije starica htjela djevojci reći što je čeka.

— Ne mogu više ovdje ostati — nastavi starica. — A kad već jednom moram otići, neka kuća bude uredna i čista. Zato me nemoj zaustavljati u poslu. Ti pak za sebe ne budi u brizi: naći ćeš krov pod kojim ćeš mirno živjeti. Plaćom što ću ti je dati biti ćeš zadovoljna.

Ali je djevojka ipak htjela znati što je posrijedi pa priupita:

— Recite mi samo što se zapravo događa.

A stara joj odgovori:

— Velim ti opet: ne zavrzuj i ne smetaj me u poslu. Ni riječi više, nego idi u svoju komoricu, skini kožu s lica i na se odjeni svilenu haljinu što si je imala kad si došla ovamo. I čekaj u komorici dok te ne zovnem.

*

Sada mi pak valja pripòvjediti o kralju i kraljici, i o mladome grofu, otkako su zajedno pošli tražiti staricu što živi u šumi, na osami.

Grof se u šumi noću odvojio od njih, zabasao, pa je morao sam dalje. Sutradan mu se nekako učini kao da je pogodio i kao da je na pravom putu. Išao je neprestance naprijed dok se nije već i mrak uhvatio. Kad se sasvim umračalo, i već noć zapasala, popeo se na drvo da prenoći: bojao se da ne zaluta ako pođe dalje, onako nasumce.

Kad je mjesec obasjao krajinu, vidje on kako nekakva prilika niz brijeg silazi. Spodoba doduše nije imala pruta ili šibe u ruci, ali on ipak mogaše razabrati da je to guščarica koju bijaše prije vidio kod staričine kuće.

»Haj – haj!« u sebi će mladi grof. »Najprije se namjerih na jednu vješticu, a sad mi evo i druge!«

Ali kako li se iznenadio i kako li se začudio kad je ona prišla studencu i svukla kožu s lica da se umije! U kakvo li je čudo pao kad se zlaćana kosa prosula po njoj i kad je guščarica sinula u ljepoti kakve dotad još nije vidio na svijetu! Jedva se i disati usudio; istegao je vrat između lišća koliko god mogaše i nikako da pogled svrne sa nje: gledaše je netremice.

Je li se previše nagnuo ili pak bijaše štogod drugo posrijedi, ali grana odjednom zapucketa, a djevojka u isti onaj čas navuče kožu na lice i skoči odande poput preplašene srne, a kako se uto i mjesec skrio za oblak, iščeze ona posvema.

Mladi grof odmah puznu sa drveta i pobrza za njom onuda kuda je nestala. Nije daleko odmakao kadli u polutami zamijeti kako su dvije prilike upopriječile preko livade. Bijahu to kralj i kraljica: zamijetili oni izdaleka svjetlost u staričinoj kućici te pošli onamo.

Grof im pripòvjedi o tome kakva je čudesa vidio pokraj studenca, a njih dvoje bijahu uvjereni da je ta guščarica njihova nestala kći. Puni radosti, krenuše dalje i naskoro eto ih pred kućicom. Naokolo se poredale guske, držeći glavu pod krilom i tako spavale: nijedna nije glasa pustila niti se pomaknula.

Namjernici poviriše unutra kroz okno na prozoru: starica, sasvim tiha, sjedi za kolovratom i prede kimajući glavom; zanijela se u posao, ne gleda ni lijevo ni desno. Prostorija uredna i nadasve čista, kao da je to nastan malim vilenjacima kojima se za noge ne hvata prašina. Ali nigdje unutri najmlađe kraljevne.

Gledali su tako neko vrijeme, a onda se odlučiše i pokucaše na okno. Bijaše kao da ih starica očekuje, jer je ustala i ljubazno ih pozvala unutra:

— Samo naprijed, znam već tko je.

Kad su ušli, stara nastavi:

— Bili biste sebi uštedjeli toliki put da niste prije tri godine nesmotreno i nepravedno odvrgli svoje umiljato i dobro dijete. Vašoj kćerki nije to nimalo naudilo. Morala je, doduše, tri godine čuvati guske, ali nije u tome ništa zlo naučila: sačuvala je svoje čisto srce. Za sve to dovoljno ste kažnjeni strahom u kojem ste živjeli.

Zatim krenu prema komorici i zovnu:

— Hajde, kćerce, iziđi!

Tada se otvoriše vrata na komorici, i kraljevska kći iziđe u svome svilenom ruhu, bujne zlaćane kose i divnih blistavih očiju: bijaše kao da je anđeo s neba sišao.

Djevojka pristupi ocu i majci, zagrli ih i poljubi: svima od ushita potekle suze radosnice.

Mladi grof stajao kraj njih, pa kada ga je opazila, djevojci rumen obli lice, porumenje ona kao makov cvijet; ni sama nije znala zašto. — Drago dijete — prozbori kralj — svoju sam kraljevinu razdao: što da tebi dadem?

— Ništa njoj ne treba — javi se starica. — Ja joj darujem suze što ih je zbog vas prolila: sve su to sami biseri, ljepši od onih što se u moru nahode, a vrijede više nego sva vaša kraljevina. U nagradu pak što me vjerno služila poklanjam joj svoju kućicu.

Tek što je to izrekla, nestade starica ispred njihovih očiju. Čulo se samo neko praskanje u zidovima, i jedva se stigoše ogledati, a ono od kućice nastala krasna palača, i kraljevski stol u njoj već stajao prostrt, a sluge trčahu naokolo i posluživahu.

*

Priča se ova još nastavlja, ali je pamćenje moje bake, koja mi je ovo pripovijedala, ponešto oslabilo, pa joj se ostatak istro iz glave. Mislim svejednako da se lijepa kraljevna udala za mladoga grofa, i njih je dvoje ostalo u dvorima, gdje su živjeli u sreći i zadovoljstvu dokle bijaše Božja volja. A jesu li one snježnobijele guske kod staričine kuće bile same djevojke (neka mi ovo nitko ne zamjeri) — djevojke što ih je starica uzela k sebi, i jesu li poslije opet poprimile ljudsko obličje i kod mlade kraljice ostale u službi, eh, to vam ne umijem reći pouzdano, ali sve nekako slutim da je bilo tako.

Jedno zasigurno stoji: starica nije bila vještica, kako svijet mišljaše, nego mudra i dobra vila – usuda koja je svakom samo dobro smjerala. Zacijelo je najmlađu kraljevnu, još kad se ova rodila, obdarila darom da umjesto suza biser roni. Danas to više ne biva, jer bi se siromasi inače mogli brzo obogatiti.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram