Kraljevna – Guščarica -

Nekoć vam živjela kraljica što je obudovjela i zašla u godine: muž joj poodavno umro, a za njim joj ostala lijepa kći jedinica. Kad je kći poodrasla, obeća je majka kraljeviću iz kraljevine podalje odande. Kad je došlo vrijeme da se njih dvoje uzmu i kad je trebalo da djevojka otputuje u tuđinu, majka dade kćeri svakojaka nakita, zlata i srebra, pehara i drugih dragocjenosti — ukratko, opremi je svim onim što ide u ženinstvo ili miraz jednoj kraljevskoj zaručnici, jer je majka od srca voljela svoje dijete.

Još je mati pridijelila kćeri jednu svoju dvorkinju, sobaricu, da joj bude družbenicom i pratiljom na putu i da zaručnicu preda zaručniku, a jedna je i druga dobila konja za put: konj mlade kraljevne zvao se Falada i mogao je govoriti.

Kad je došao čas rastanka, stara se majka navrati u svoju ložnicu, uze nožić i njime zareza prst tako da je krvlju prokapao te pusti da tri kapi krvi kapnu na bijeli rupčić što ga bijaše pod prst podmetnula. Nato rupčić dade kćeri, govoreći:

— Čuvaj ga, drago dijete, trebat će ti na putu.

I tako se majka i kći pozdraviše — tužan im rastanak. Kraljevna spremi rupčić u njedra, uzjaha konja i krenu svome zaručniku.

Pošto je s pratiljom neko vrijeme jahala i prevalila dio puta, kraljevna osjeti jaku žeđ te će djevojci kraj sebe:

— Sjaši pa mi u pehar što ga za me nosiš zahiti vode na potoku, ožednjela sam!

— Ako ste žedni — odvrnu dvorkinja — sjašite sami, nagnite se nad potok i pijte, ne želim biti vaša sluškinja!

Kako bijaše jako žedna, kraljevna sjaha, nadnese se nad vodu u potoku te poče piti, a nije smjela iz zlatnog pehara. Zatim joj se ote uzdah: »Ah, Bože!« a nato tri kapi krvi na njezinu bijelom rupčiću šapnuše: »Da ti majka zna, srce bi joj u grudima prepuklo.« Ali kraljevska zaručnica bila smjerna i nije ništa rekla, nego je opet uzjahala svoga konja.

Jahale njih dvije koju milju dalje, ali dan privrućio, sunce prižeglo, i kraljevna ubrzo opet ožednje. Kad su izbile na rijeku, kraljevna još jednom reče dvorkinji:

— Sjaši i daj mi da pijem iz svoga zlatnog pehara! Zaboravila ona sve prijašnje opake riječi. Ali dvorkinja odgovori još nabusitije:

— Hoćete li piti, idite sami na rijeku, ne želim biti vaša sluškinja!

Kraljevna, vrlo žedna, sjaha s konja, leže do vode i zaplaka: »Ah, Bože.« A kaplje krvi na rupčiću šapnuše: »Da ti majka zna, srce bi joj u grudima prepuklo.«

Dok se kraljevna tako nadnosila nad vodu i žeđ gasila, ispade joj iz njedara rupčić sa tri kapi krvi te otplovi s vodenom strujom, a ona u svome jadu ništa i ne opazi.

Dvorkinja je pak sve vidjela i silno se obradovala što je tako stekla moć nad kraljevskom zaručnicom: time što je kraljevna izgubila rupčić s onim kapljicama krvi na njemu, postala je slaba i nemoćna.

Kad je kraljevna namjerila da opet uzjaše na svoga konja, na Faladu, reče joj dvorkinja:

— Na Faladi ću ja jahati, a ti ćeš na mome kljusetu!

Kraljevna se morala pomiriti i s tom nevoljom.

Zatim joj dvorkinja oštrim riječima zapovjedi da sa sebe svuče kraljevsko ruho i da se odjene u njezino loše, a na kraju se kraljevna morala pod nebom zakleti da nikomu na kraljevskim dvorima, kad onamo dođu, neće o tome ni riječi izustiti: prekrši li zakletvu pa oda što se dogodilo, ona će joj, dvorkinja, smjesta život uzeti.

Ustrašena, kraljevna svečano obeća da će šutjeti. Ali je Falada sve vidio i sve upamtio.

Sad dvorkinja uzjaha na Faladu, a prava zaručnica na kljuse, i tako njih dvije krenuše dalje i najposlije stigoše na kraljevske dvore.

Na dvorima svi se radovali njihovu dolasku, a kraljević iziđe pred njih te pomože dvorkinji da sjaše, misleći da je to njegova mlada. Nju zatim povedoše uza stepenice u kraljevske dvore, a prava kraljevna morade ostati dolje.

Stari kralj pogledao s prozora dolje i vidio djevojku gdje stoji na dvorištu; opazio je kako je nježna i lijepa te odmah tobožnju zaručnicu upitao kakva je to djevojka došla s njome, a sada stoji dolje na dvorištu.

— Tko je ta djevojka? — upita kralj na kraju.

— Naišla sam na nju na putu pa ju uzela da mi bude društvo — odgovori lažna zaručnica. — Dajte sluškinji kakav posao, da ne stoji skrštenih ruku. — Kad je tako — preuze kralj — imam ja momčića što mi čuva guske, može djevojka njemu pomagati.

Taj momčić zvao se Konrad, njemu je prava zaručnica imala pomagati i guske čuvati.

Ubrzo je lažna zaručnica saletjela mladog kraljevića te mu rekla:

— Imam, dragi, jednu želju, pa vas molim da mi učinite tu ljubav.

A on odgovori:

— Vrlo ću rado ispuniti tu želju.

— Molim vas — preuze ona — da pozovete živodera neka onom konju na kojem sam ovamo dojahala odrubi glavu: samo me mučio i zbacivao na putu.

Zapravo se bojala da bi konj koji zna govoriti mogao jednog dana otkriti istinu kako je postupila s jadnom kraljevnom.

Došlo i vrijeme da se izvrši opaka želja da smaknu vjernoga Faladu.

Doprlo to i do ušiju pravoj kraljevni, te ona potajno obeća živoderu zlatnik ako joj učini uslugu koju od njega traži.

U gradu bila velika i mračna vrata: na ta gradska vrata morala je svakog jutra i svake večeri proći s guskama.

— Nemoj konjsku glavu pokopati — reče ona živoderu — nego je, kad padne mrak, pribij nad gradska vrata, tako da je uvijek mogu vidjeti kad onuda prolazim u polje.

Živoder obeća da će učiniti tako, pa kad je konju odsjekao gavu, noću je prikova nad gradskim vratima.

U rano jutro, kad je kraljevna s Konradom izlazila na gradska vrata, u prolazu uzdahnu i protuži, gledajući gore:

Ah, Falada, sudbe klete!

A konjska joj glava ozgo odgovori:

Ah, kraljevno, jadno dijete:

da ti majka znade sada,

presvisla bi s teškog jada.

Zatim kraljevna – guščarica tiho iziđe iz grada tjerajući pred sobom guščje jato u polje. Kad je izbila na livadu, ondje sjede i rasplete kosu — prosu se samo zlato, a Konrad gledao, radovao se i divio, nije očiju mogao odvojiti od svilene, zlaćane kose. Htjede on uzeti koju vlas i valjda bi isčupao cio uvojak da djevojka nije okrenula kazivati:

Hitri vjetre, ti zapuhni,

momku šešir sad otpuhni,

povijaj ga širom polja,

da on za njim juri smeten

dok ja kosu opet spletem.

Nato poteže jak vjetar te Konradu smaknu šeširić s glave, i otpuhnu ga i poče poljem povijati. Lovio ga momak i jurio za njim, i dok se tako nagonio da uhvati šeširić što se koturao, guščarica je stigla počešljati kosu, splesti je i opet uzdjenuti. I tako momak nije došao do zlaćanih vlasi, pa se naljutio i nije htio ni govoriti s djevojkom. Čuvali su guske dok se nije uvečerilo, a onda krenuše kući.

I opet jutro objutrilo, pa kada je njih dvoje sa svojim jatom gusaka izlazilo na tamna gradska vrata, djevojka prolazeći pogleda gore i protisnu uzdah:

Ah, Falada, sudbe klete!

A konjska joj glava ozgo odgovori:

Ah, kraljevno, jadno dijete:

da ti majka znade sada,

presvisla bi s teškog jada.

Kad su pak izbili u polje, ona i sad najprije sjede, rasplete i razvijori kosu pa je uze češljati, a momčić Konrad pritrča da za njom segne, ali tada djevojka brzo izgovori:

Hitri vjetre, ti zapuhni,

momku šešir sad otpuhni,

povijaj ga širom polja,

da on za njim juri smeten dok ja kosu opet spletem.

Odmah nato zaždio vjetar te Konradu otpuhnuo šeširić s glave i zakoturao ga poljem, tako da je momak morao juriti za njim naokolo. A kad ga je ulovio pa se vratio, djevojka je kosu već očešljala i splela te ju opet uzdjenula, i tako on ne mogaše doći ni do jedne vlasi. I onda su opet čuvali guske dok se nije uvečerilo.

Uvečer, pošto su se vratili, Konrad iziđe pred staroga kralja te će mu otržito:

— S tom djevojkom ne želim više čuvati guske!

— A zašto? — upita stari kralj.

— Zato što me ona cio dan samo ljuti.

Stari mu kralj zapovjedi neka iznese što je s njome i čime ga ona ljuti.

Konrad tada otkide:

— Evo, kad ujutro izlazimo s jatom na mračna gradska vrata, gore je nad njima prikovana konjska glava, pa joj djevojka uvijek kazuje:

Ah, Falada, sudbe klete!

A konjska joj glava ozgo uzvraća:

Ah, kraljevno, jadno dijete:

da ti majka znade sada,

presvisla bi s teškog jada.

I tako Konrad pripovjedi sve po redu što biva kad iziđu na livadu i kako on mora juriti za šeširom što ga vjetar poljem povija.

Stari mu kralj nato zapovjedi da sutradan kao i obično potjera jato gusaka, a sam se ujutro sakrio za mračna gradska vrata i čuo kako se guščarica obraća Faladinoj glavi:

Ah, Falada, sudbe klete!

Čuo je zatim kako joj konjska glava ozgo odgovara:

Ah, kraljevno, jadno dijete: da ti majka znade sada,

presvisla bi s teška jada.

U nekoj udaljenosti slijedio je potom guščaricu i Konrada u polje te se skrio za jedan grm na livadi. Odande je ubrzo na rođene oči vidio kako djevojka sjeda i raspleće zlaćanu sjajnu kosu, i čuo je kako ona kazuje:

Hitri vjetre, ti zapuhni,

momku šešir sad otpuhni,

povijaj ga širom polja,

da on za njim juri smeten

dok ja kosu opet spletem.

Odmah nato zavrtložio vjetar i prvim busom otpuhnuo Konradu šeširić s glave te ga zakoturao naokolo, tako da je momku valjalo dobrano juriti za njim, a dotle je guščarica na miru češljala uvojke i plela kosu. Stari je kralj sve gledao i sve vidio, a zatim neopažen otišao odande i na dvore se vratio.

Kad se uvečer guščarica vrnula, pozva je stari kralj ustranu te je upita zašto čini sve te neobičnosti.

— Ah, gospodaru — odgovori ona — ne smijem vam to reći niti ijednom ljudskom stvoru smijem iskazati svoje jade, jer sam se tako pod nebom zaklela, inače mi ode glava, životom ću platiti.

Kralj navaljivao u svome i nije joj dao mira, ali svejednako ne mogaše ništa iz nje izvući. Naposljetku joj predloži:

— Ako već ne možeš meni reći, iskaži svoj jad ovoj željeznoj peći, jer će ti inače srce prepuknuti.

Tako reče te se udalji.

Tada ona sjede pred golemu željeznu peć, tu okrenu jadati i plakati te poče izlijevati što joj na srcu leži, a mudri stari kralj stajao vani kraj pećne cijevi i slušao, tako da je jasno čuo njezine riječi. A ona kazivala:

— Evo me jadne, svi me ostavili, a ipak sam kraljevska kći. Himbena dvorkinja silom me natjerala te sam morala sa sebe svući svoje kraljevsko ruho, a ja moram guščaricom biti i niske poslove raditi. Da mi majka zna, srce bi joj u grudima prepuklo.

Čuo sve to stari kralj pa opet ušao i zovnuo djevojku da ustane. Naredio je da joj daju kraljevske haljine, i gle čuda! u kakvoj je ljepoti sinula.

Stari kralj, koji je sada znao svu istinu, dozva svoga sina te mu objasni kako on, mladi kraljević, kraj sebe ima lažnu zaručnicu, koja je obična dvorkinja, dok je prava zaručnica evo ova, koju po himbi bijahu pretvorili u guščaricu.

Srce se mladom kraljeviću ispunilo radošću kad je vidio ljepotu i razabrao vrline svoje prave zaručnice. Prirediše u njezinu čast veliku gozbu kojoj pribivahu mnogi uzvanici, dobri prijatelji. Čelo stola sjedio zaručnik, kraljevna mu s jedne strane, a himbena dvorkinja s druge, ali dvorkinja bijaše zaslijepljena te nije ni prepoznala kraljevnu u njezinu sjaju i krasu.

Kad su svi lijepo poručali i žeđ ugasili te bili dobre volje, stari se kralj obrati dvorkinji pa od nje zatraži da mu kaže što zaslužuje onaj koji prevari svoga gospodara i nanese mu takvo i takvo zlo — i tu pripovjedi sve što je i kako je bilo. Na kraju je upita:

— Kakvu osudu i kaznu zaslužuje takvo čeljade?

Na to lažna zaručnica odgovori:

— Ništa drugo nego ga gola golcata strpati u bačvu što je iznutra načičkana oštrim čavlima, pa upregnuti dva konja da bačvu vuku tamo – amo dok onaj u njoj ne crkne.

— Eh, ti si ta — dočeka stari kralj — i sama si sebi osudu izrekla, i tako će ti biti!

Pošto je kazna izvršena, oženi se mladi kraljević svojom pravom zaručnicom, i njih je dvoje dugo vladalo svojom kraljevinom u miru, sreći i zadovoljstvu.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram