Čizme od bivolje kože - Bajka braće Grim

Nema te opasnosti koja bi mogla obeshrabriti odvažna vojnika, ali neprijateljska paljba nije jedino s čime se vojnik mora nositi. Bila jednom dva brata, seljački sinovi. Stariji je pristupio vojsci, hrabro se borio i imao sreće da se za njegove vojne službe ostvari nekoliko pobjeda u bitkama. Ubrzo je postao general. Njegov mlađi brat, međutim, koji se pridružio vojsci godinu ili dvije poslije, nije bio ništa manje hrabar, ali nije imao toliko sreće. Ratovi su završili i pošten je vojnik mogao samo izvršavati svoju dužnost na straži i hodati gore-dolje, onako naočit u odori; no koliko god naočit bio, izgleda za promaknuće nije bilo. Jednoga je dana vojnik raspoređen na stražu ispred generalovih odaja, za vrijeme gozbe. Nekoga se od uzvanika pri ulasku toliko dojmio neutješan izraz vojnikova lica da je zastao i upitao: “Što te muči, mladiću?” “Moj brat”, reče vojnik. “On je general, a mene uopće ne primjećuje. Kao da je zaboravio čak i da postojim.” Uzvanik je ušao i kazao to generalu. “Ne vjeruj tom bijedniku!” odvratio je general. “Laže i zaslužio je da ga išibaju.” Vojnik je primio stotinu udaraca. No neki se stari narednik sažalio nad njim i, kad se oporavio od šibanja, rekao mu je: “Gle, pokazat ću ti trik. Stvarno je dobar, a nikom drugom ga nisam odao. Nikad ne znaš, možda ti jednoga dana zatreba.” I tako je mladić naučio trik, a ubrzo potom, kad je shvatio da je to jedino dobro koje će mu vojna služba donijeti, zatražio je otpust iz vojske i krenuo svojim putem. Nije imao ništa osim vunena kaputa i para čizama od bivolje kože, a budući da nikakav zanat nikad nije izučio, loše mu je išlo. Jednoga dana dok je tumarao šumom, sreo je muškarca u otmjenu zelenom lovačkom odijelu i sjajnim čizmama. Lovac je sjedio na srušenom stablu i djelovao je smeteno. “Krasne čizme”, reče vojnik. “Bit će da ti je dobrano trebalo da ih toliko uglancaš. Ove moje stare čizme od bivolje kože nikad se ne bi dale ulaštiti, ali prošle su sa mnom sito i rešeto i potrajat će još godinama. Kamo si krenuo, druškane?” “Moram priznati da sam se izgubio”, reče lovac. “Znaš li kamo vodi ovaj put?” “Svaki te put na kraju odvede do nekoga grada”, reče vojnik. “To je sve što znam. Što kažeš, da udružimo snage i krenemo dalje zajedno?” “Nemam ništa protiv”, reče lovac pa se zajedno zaputiše dalje. Nisu daleko odmakli kad se počela spuštati noć. “Još smo u šumi,” reče vojnik, “ali, gle, tamo je nekakvo svjetlo. Hajde da vidimo hoće li nam dati da prigrizemo štogod.” Došli su do ruševne, stare kamene kuće te pokucali na vrata. Otvorila je žena u godinama i upitala: “Što hoćete?” “Mi smo vam dva poštenjaka,” reče vojnik, “a umorni smo i gladni. Možete li nam dati nešto za jelo i primiti nas preko noći pod krov?” “Oh, ne,” reče žena, “ne mogu, ne ovdje. Kuća pripada razbojničkoj družini i, ako vam je život mio, zbrisat ćete prije nego što se oni vrate kući. Ako vas zateknu ovdje, s vama je svršeno.” “Iskreno,” odvrati vojnik, “meni je savršeno svejedno hoću li umrijeti od gladi u šumi ili od razbojničkog bodeža kroz srce. Već dva dana nisam okusio hrane i moj želudac više ne može čekari ni trena. Djelujete kao ljubazna gospoda, smilujte se starom vojniku i njegovu drugu.” “No, dobro, mogla bih…” reče ona. Lovcu se baš i nije ulazilo, ali vojnik ga je povukao za rukav. “Hajde,” rekao je, “stići ćemo progutati koji zalogaj prije nego što nas dokrajče.” “Čujem ih da dolaze”, reče žena. “Brzo! Sakrijte se iza peći. Krišom ću vam gurnuti ostatke večere.” Vojnik i lovac zavukli su se iza peći tren prije nego što je ušlo dvanaest razbojnika. Bili su to krupni muškarci surova izgleda, naoružani do zuba; odmah su sjeli za stol i zatražili večeru lupajući šakama po njemu. Starica je unijela golem komad goveđe pečenke, koju je razbojnički vođa razrezao svojim mačem i razdijelio, pa su svi odmah prionuli jelu. Tako je fino mirisalo da vojnik nije mogao čekati. “Ne mogu izdržati”, šapnuo je lovcu. “Pridružit ću im se za stolom.” “Zbog tebe ćemo obojica poginuti!” “Nećemo, samo sve meni prepusti.” Pa se izvukao iz skrovišta iza peći i rekao: “Večer svima.” Razbojnici su bili zaprepašteni. “Što ćeš ti ovdje?” zarikao je vođa. “Došao nas je uhoditi!” viknuo je drugi. “Objesimo ga i pomalo ga rezuckajmo”, predložio je treći. “Pripazite malo na to svoje ponašanje”, reče vojnik. “Zar ne znate da nikad ne smijete ubiti gladna čovjeka? Hajde, pomaknite se i dajte da sjednem.” Razbojnici nikad ništa slično nisu vidjeli. Vojnikova je hladnokrvnost, međutim, ostavila dubok dojam na vođu, pa je rekao: “U redu, dođi i sjedni. Možeš dobiti malo pečenja. Ali kad završiš s večerom, to je to. Poželjet ćeš da si se držao podalje od nas i ostao gladan.” “Sve u svoje vrijeme”, reče vojnik te uze velik komad mesa. “Hej, Uglancani!” zazvao je. “Dođi, pridruži nam se. Vjerojatno si gladan kao i ja, a odakle god ti bio, bolju pečenku od ove nećeš naći.” Lovac je izašao iz skrovišta iza peći, a razbojnici su zavikali: “Eno još jednog!” “Slobodno se i ti raskomoti, zašto ne?” reče razbojnički vođa. “Dođi, sjedni. Pridruži se svom kompanjonu. Samo ćemo se poslije još više zabaviti.” “Ne, hvala, ja nisam gladan”, reče lovac. Razbojnici su gledali kako vojnik jede s njima, a njihovo je čuđenje samo raslo dok je on mirno sjedio i dokrajčio svoj komad pečenja, da bi posegnuo za još jednim. “Fino je najesti se,” rekao je punih usta, “ali dobro bi mi došlo piće. Dodaj tu bocu. Oh, gle, prazna je. Baš šteta.” Razbojnički je vođa uživao u predstavi te je naložio starici: “Siđi u podrum i donesi bocu najboljeg vina.” Kad je vino došlo, vojnik je izvukao čep uz glasno plop i tiho rekao lovcu: “A sad gledaj. Kladim se da ovo još nikad nisi vidio.” Ustao je i visoko podigao bocu, dobro potegnuo iz nje, a onda zamahnuo njome iznad razbojničkih glava i rekao: “U vaše zdravlje! Podignite svi desnu ruku i zinite, svi u isti tren, sad!” Na lovčevo iznenađenje, svi su razbojnici poslušali. Podigli su desnu ruku i zinuli, a onda su tako i ostali. Nisu se mogli ni centimetra pomaknuti. Bili su poput kamenih kipova. “Blagi Bože!” reče lovac. “Kako se to dogodilo?” “Animalni magnetizam”, objasni vojnik. “Mali trik koji sam naučio u vojsci.” “Nevjerojatno”, reče lovac. “Ali, gle, ne bi li bilo bolje da sad bježimo?” “Ne dok još ima hrane na stolu. Ovakvu gozbu nisam mjesecima vidio. Hajde, sjedni i dosita se najedi. Ove ptičice neće ni mrdnuti dok im ja ne kažem.” Starica im je donijela još bocu najboljega vina i, povrh svega, još i ukusnu pitu od jabuka te vrč slatkoga vrhnja. Vojnik nije ustao od stola dok nije pojeo za trojicu. Naposljetku je uzdahnuo i odmaknuo stolicu od stola te rekao: “Vrijeme je da se digne sidro. Do grada nema daleko, stara će nam pokazati put.” Kad su došli u grad, vojnik je odmah potražio vojarnu i dežurnom je časniku prijavio razbojnike. “Hajde, vrati se zajedno sa mnom”, rekao je lovcu. “Želim im vidjeti lica kad dođu k sebi.” Vojnici su okružili razbojnike, koji su još uvijek sjedili za stolom, u vlasti animalnog magnetizma. “Trebat će mi još jedna boca”, reče vojnik starici. “Najboljega.” Čim je izvukao čep i potegnuo gutljaj, zamahnuo je bocom iznad razbojničkih glava i viknuo: “Nek vam je uzdravlje!” Istog su trena razbojnici došli k svijesti i počeli se micati, no prije nego što su dospjeli isukati oružje, vojnici su ih svladali. Vezali su im ruke i noge te ih bacili na kola. “U zatvor s njima”, reče vojnik. Dok je on zatvarao bocu čepom i spremao je u svoju naprtnjaču, lovac je jednoga od gradskih vojnika povukao na stranu i tiho mu nešto rekao. Čovjek je galopom odjurio ispred ostalih u grad. “Pa, Uglancani,” reče vojnik, “to se zove uspješnim danom, ha? Svladali smo neprijatelja i dobro se najeli. Otpratimo sad ove ptičice, dok se drndaju prema vješalima.” Kad su došli do gradskih vrata, zatekli su tamo veliko mnoštvo kako kliče i maše zastavama, a zatim je dojahala kraljevska počasna straža i salutirala. “Što se ovo zbiva?” upita vojnik u čudu. “Kralj je izbivao”, reče lovac, “i sad se vraća u svoju palaču. Red je da ga dočekaju s ovakvom dobrodošlicom.” “A gdje je kralj?” upita vojnik osvrćući se oko sebe. “Ja ga ne vidim.” “Evo me”, reče lovac pa razgrnu lovački kaput kako bi pokazao kraljevski grb na prsluku. “Javio sam da dolazim.” Vojnik pade ničice. “Oh, zaboga, vaše veličanstvo, oprostite mi! Nisam vas smio zvati Uglancani. Zapravo, trebao sam biti mnogo pristojniji prema vama.” No kralj mu pruži ruku i reče: “Dobar si vojnik i spasio si mi život. Pobrinut ću se da odsad imaš samo najbolje.” A kad je čuo kako ga je brat dao išibati, naredio je da generalu oduzmu čin i vrate ga među obične pješake, te je vojniku ponudio bratov generalski položaj. “Vrlo ljubazno od vas, vaše veličanstvo,” odvrati vojnik, “ali ne bih rekao da sam vam ja za generala. Meni bi besposlica nekako najbolje odgovarala.” “Onda ćeš to i dobiti”, reče kralj. “A kad god poželiš nešto pojesti, samo dođi na vrata kraljevske kuhinje, za tebe će uvijek biti pečenja. Ali ako želiš piti u nečije zdravlje, najprije moraš od mene zatražiti dopuštenje.”

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu