Kralj Kosobrad - Bajka braće Grim

Imao neki kralj nadasve lijepu kćer, ali preko svake mjere oholu i obijesnu, tako te joj nijedan prosac nije odgovarao, nijedan da bude po njezinoj ćudi: sve ih redom odbijala i ruglu izvrgavala.

Nekom zgodom upriličio kralj veliku svečanost i na nju pozvao uglednike iz blizine i daljine, sve same junake orne za ženidbu. Stigli oni i poredali se prema ugledu i časti, svrstali se prema moći i položaju: ponajprije kraljevi, pa vojvode, onda knezovi i grofovi, baruni i na kraju plemići.

Tada provedoše obijesnu kraljevnu kroz njihove redove. Prolazila ona i zanovijetala, svakome nalazila manu, svakome znala štogod prikrpiti.

Jedan joj bijaše predebeo: — Vinska bačva, sve se račva!

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

— okrsti ga ona.

Drugi joj bio previsok, te ona odmah: — Dug dugonja uvis pohrlio, tarane bi s neba dohvatio!

Treći prenizak: — Zbijen, stlačen, ozgo mlaćen — priklopi oholica.

Četvrti previše bljedolik: — Blijeda smrt sve će strt! — prišila mu naduta kraljevna.

Peti preveć rumen: — Zajapuren gnjetao, crven kao pijetao! — priklopi preuzetna kraljevska kći.

Šesti ne bijaše dovoljno uspravan: — Zeleni se grana – hrga, u zapećku suha kvrga!

I tako je svakome štogod našla, zamjerila i prilijepila, a napose rugala se jednom kralju dobričini, ili kraljeviću, koji je stajao gore pri vrhu i komu je brada išla ušilj i bila malko zavinuta.

— Gle ovoga! — smijala se obijesna kraljevna. — Brada mu kao kljun u drozda ili kosa!

I dobrijana odonda prozvaše Kosobrad.

Kad je domaćin, stari kralj, vidio kako njegovoj kćeri nije ni do čega i ni do koga stalo, nego se samo oholi i svakog ismjehuje, izruguje se proscima i svekolike prezrivo odbija, žestoko se razljuti pa se zakle da će je udati za prvog prosjaka što mu dođe na vrata.

Koji dan poslije toga eto nekakva svirača – potukača pod prozor, rastegao skitnik svoju pjesmu i svirku, očekuje da mu ozgo bace štogod milostinje. Kad ga je kralj čuo, odmah zapovjedi:

— Pustite ga unutra, dovedite ga ovamo!

Doveli potukača gore, pojavio se on u svojoj prljavoj i poderanoj odjeći, te je pjevao i svirao pred kraljem i njegovom kćerju, a kad je završio, zamoli ih za malen darak.

Kralj mu tada reče:

— Baš mi se svidjela tvoja pjesma i svirka, pa ti u nagradu dajem svoju kćer za ženu.

Prestravila se kraljevska kći kad je to čula, ali kralj odsiječe:

— Zakleh se da ću te dati prvom prosjaku koji naiđe, pa će tako i biti!

Uzalud se opirala, nikakav joj prigovor nije pomogao, nego odmah pozvaše župnika, tako te njoj ne bijaše ni kud ni kamo — morade se vjenčati sa sviračem — potukačem.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Pošto je obred tako protekao, obrati se kralj svojoj kćeri te će joj odrješito:

— A sada niti je red niti se pristoji, kad si prosjakova žena, da i dalje budeš na mojim dvorima: valja ti lijepo ići sa svojim mužem, pa idi!

Nato je prosjak primi za ruku i povede van, a ona morade s njime uzeti put pod noge, zapeti s mužem pješke.

Išli oni tako, pa kad su došli u neku veliku šumu, upita ona muža:

— Čija je ova lijepa šuma?

A on joj odgovori:

Posjed kralja Kosobrada:

da se nisi oholila,

sad bi šuma tvoja bila.

Ona tada zajada:

Tužna li sam, jadna sada

što ne uzeh Kosobrada.

Išlo njih dvoje dalje, pa udarilo preko neke livade, te će ona opet zapitati muža:

— Čija li je ova lijepa livada? To je kralja Kosobrada:

da se nisi oholila,

livada bi tvoja bila.

Tužna li sam, jadna sada

što ja prezreh Kosobrada.

Poslije ih je put nanio kroz nekakav veliki grad, a ona opt upita:

— Čiji li je ovaj krasni veliki grad?

To je varoš Kosobrada:

da se nisi oholila,

sad bi varoš tvoja bila.

Tužna li sam, jadna sada,

što ne uzeh Kosobrada.

— Ne, nikako mi se ne sviđa i nije mi nimalo po ćudi što neprestano nekoga drugog priželjkuješ za muža i za njim žališ — pripomenu joj svirač – potukač. — Zar ti ja ne valjam, zar ti nisam dovoljno dobar?

Naposljetku izbiše pred nekakvu malenu kuću, sasvim malenu, i kraljevska kći upita:

Bože mili, sitna li je

vidjeti je skoro nije!

Neugledna, jadna sva je —

komu takva nastan daje?

— E, vidiš — odgovori svirač — to je nama nastan, meni i tebi, tu ćemo živjeti.

Da bi ušla u kuću, morala se kraljevna na vratima dobrano prignuti.

— A gdje su sluge? — upita ona.

— Kakve sluge? — u čudu će prosjak. — Sama ćeš služiti i sama raditi ako želiš da se štogod uradi. Sada ponajprije naloži vatru i pristavi kotao s vodom, da mi prirediš večeru, jer me umor presvojio.

Da, ali kraljevska kći nije ništa znala o tome kako se izvija oganj i kako se vatra pali, a ni kuhati, dakako, nije znala. I tako prosjaku ne preostade drugo nego da se sam prihvati posla.

Pošto su pojeli svoju posnu večeru, legoše na počinak, ali tek što je objutrilo, prosjak potjera ženu iz postelje neka redi kuću. Poživjeli su koji dan tako i ovako, uglavnom priprosto, dok su zalihe trajale. A onda će muž ženi:

— Ne možemo, ženo, dalje ovako, da samo trošimo, a ništa ne zarađujemo.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Valja ti odsad plesti košare.

I ode te nareza vrbova šiblja i donese ga kući. Žena uze plesti, ali joj tvrdo pruće izrani nježne ruke.

— Vidim, ne ide ti to — reče muž. — Radije predi, možda ćeš to bolje.

Sjela je i okrenula presti. Pokušala ona, ali joj tvrde niti zarezaše u meke prste, tako te joj iz jagodica navrije krv.

— Eto vidiš — zaključi muž — nisi ni za kakav posao podobna, loše sam s tobom prošao. Nego, sad ću ja pokušati trgovati loncima i drugim glinenim suđem, a ti ćeš lijepo u grad, pa ćeš na trgu nuditi lončariju na prodaju.

»Ah«, u sebi će ona, »što ću jadna ako na trg dođu žitelji iz očeve mi kraljevine? Kad me vide kako sjedim na pazaru i prodajem, što će drugo nego mi se svi rugati!«

Ali joj ništa nije pomoglo, valjalo joj se prelomiti i pokoriti nije li htjela da oboje izgladne i presvisnu.

U prvoj je prilici išlo dobro na trgu, mnogi u nje kupovali privučeni njezinom ljepotom i plaćali koliko bi zacijenila, a neki joj ostavljali novac i ne mareći za lonce: nisu ih ni uzimali sa sobom. I tako je njih dvoje živjelo trošeći ono što bi ukesili — živjeli oni dokle je utržak trajao, a muž bi potom opet nabavio nešto lončarije i gurnuo je u prodaju.

Jednoga dana kraljevska se kći smjestila na trgu, na jednom njegovu uglu, poredala oko sebe svoje glinene lonce i drugo i počela prodavati, kadli odjednom onamo provali nekakav pijan jahač koji se na svome konju zaletje pravo na njezinu robu, među njezine lonce, te je sve satro i porazbijao u tisuću rbina.

Od pustog straha i prepasti sred onoga krša i gruha nije znala kamo bi se djela i što bi počela, nego jadna udari u plač i kuknjavu.

— Avaj, što će biti od mene, jadnice, što li će mi opet muž na sve reći! Kako li će me karati!

I odjuri kući te mužu pripovjedi kakva ju je nesreća pogodila.

— Bi li itko pametan s glinenim suđem sjeo baš trgu na ugao!

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

— ljutnu se muž. — A sada: što je, tu je! Okani se plača, ubriši suze. Vidim ja, ne valjaš ti baš ni za kakav posao. Nego, išao ja na dvore našega kralja i ondje u kuhinji pitao treba li im sluškinja, a oni mi obećali da će te primiti: za službu u njih dobivat ćeš hranu.

I tako se kraljevska kći prometnula u sluškinju u kuhinji: morala je pomagati kuharu i k tomu otaljavati različite druge i teške poslove što već pripadaju uz kuhinju. U jednom je i drugom džepu imala lončić, i u tim lončićima nosila kući što bi je zapalo od ostataka, i njih se dvoje time prehranjivalo.

Bilo vam tako te jednog dana na dvorima slavili svadbu najstarijega kraljeva sina. I ona jadna otišla pred vrata, da i sama vidi štogod od onoga slavlja. Kad su u dvoranama užgali svjetiljke, i gosti pristizali sve jedan ljepši od drugoga, i svuda se prosipao sjaj i divota, ona se tužna srca prisjeti svoje žalosne sudbine, svoga jada i čemera, te uze proklinjati svoju oholost i obijest što su je, evo, ponizile i u takvu je veliku bijedu gurnule. Od slasnih i biranih jela što su ih donosili i odnosili, i kojih miris dopiraše do njezinih nosnica, sluge joj ovda – onda dobacivale koju mrvicu, a ona sve stavljala u svoje lončiće, da jestvinu nosi kući.

Sred svega tog zbivanja odjednom se pojavi kraljević u sjajnu ruhu od svile i kadife i sa zlatnim lančićima oko vrata. Kad je opazio ljepojku kako stoji kraj ulaza, uhvati je za ruku i povede je da s njom zapleše, ali se ona odmah sustegla, usprotivila se, silno uplašena, jer je razabrala da je to kralj Kosobrad, koji ju je prosio s drugim proscima, a ona ga prezrivo odbila.

Uzalud se opirala, nije joj pomoglo: on je povuče u dvoranu, a njoj se uto raskide traka na kojoj bijahu obješena dva džepa. Prevrnuli se lončići što su pali, prolila se juha, razasuli se naokolo ostaci različita jela. Kad su gosti to vidjeli, prolomi se smijeh na sve strane i nastade ruganje, a nju zapljusnu takav sram te joj bijaše da u zemlju propadne.

Umakla je na vrata i nadala u bijeg, ali je na stubištu sustiže netko hitriji od nje i povede je natrag. Kad je trgla pogled u nj, razabra da je to opet kralj Kosobrad.

On joj tada ljubazno prozbori, umirujući je:

— Ništa se nemoj bojati: ja sam onaj svirač što je s tobom stanovao u bijednoj kolibi. To sam se ja samo pretvarao zbog ljubavi koju sam osjećao i koju osjećam prema tebi. I onaj na konju, jahač što ti je polupao lonce, bijah ja. Sve je to bilo samo zato da se slomi tvoja oholost i da se kazni tvoja obijest što si mi se izrugivala.

Ona briznu u gorak plač i reče:

— Golemu sam ti nepravdu nanijela, nisam dostojna da ti budem žena.

— Tješi se — umirivaše je on — teški su dani ostali za nama, a sada valja da slavimo svoju svadbu.

Tada dođoše sobarice te je odjenuše u prekrasno ruho, a dođe i njezin otac sa svekolikom dvorskom svitom, i svi joj čestitaše udaju za kralja Kosobrada i poželješe joj sreću. Istom tada poče pravo slavlje i veselje.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu