Četiri brata vrijedna zlata -

Nekoć vam bio siromah čovjek pa imao četiri sina i ništa drugo. Kad su se sinci zamomčili, pozva ih otac te im reče:

— Sinci moji, nema druge nego vam se valja u svijet otisnuti. Ništa nemam što bih vam mogao dati. Hajte u tuđinu, pa svaki neka izuči kakav zanat, i gledajte onda kako ćete se kroza život prometati.

Nato se sva četiri momka spreme na put, pozdrave se s ocem i sva četvorica zajedno iziđu na gradska vrata. Pošto su neko vrijeme tako išli, izbiju na prekrižje: put se odatle granao i vodio na četiri različite strane.

Tada reče najstariji brat:

— Ovdje nam se valja razići, ali ćemo se poslije četiri godine opet naći na ovome istom mjestu, pošto za to vrijeme ogledamo svaki svoju sreću.

I tako svaki udari svojim putem.

Najstariji neko vrijeme išao pa na putu naišao na čovjeka koji ga upita kamo se zaputio i što namjerava.

— Evo idem potražiti gdje bih izučio kakav zanat — odgovori momak.

A onaj će mu nato:

— A bi li pošao sa mnom da postaneš kradljivac?

— A ne — usprotivi se momak. — To nije pošten zanat, a konac je pjesmi da te uzmu za klatno u krvnikovu zvonu, to jest da čovjeka najposlije objese.

— O — preuze onaj — ne treba ti se bojati vješala, nećemo dotle: samo ću te poučiti kako ćeš smahnuti, to jest odnijeti ono do čega inače ne može nitko doći i u čemu ti ne može nitko pete nanjušiti, to jest gdje ti nitko ne može u trag ući.

I tako najstariji brat pristane na nagovor i u toga čovjeka postane nenadmašan majstor, učen lupež, tako spretan da ništa ne bijaše od njega sigurno, ništa čega god se on htio domoći.

Drugi brat također naiđe na nekog čovjeka koji ga podjednako upita kamo je namjerio i što bi želio naučiti.

— To još ne znam — odgovori mu momak.

— Onda hajde sa mnom i postani zvjezdoznanac i zvjezdočatac: to ti je najbolje od svega, ništa ti tada ne može ostati sakriveno. Svidjelo se to momku te se on prevrgao u tako vješta zvjezdara da mu je majstor, kad je učenik završio nauk i htio krenuti dalje, darovao dalekozor i rekao:

— Ovim možeš vidjeti što se zbiva na nebu i na zemlji, i ništa ne može izmaknuti tvome oku.

Treći se brat namjeri u nauk u nekog majstora lovca, i ovaj ga izvrsno pouči u svemu što ide u lovačko znanje i zvanje, te momak najposlije postane nadasve izučen lovac.

Kad je momak odlazio od majstora, ovaj mu pokloni pušku govoreći:

— Ova neće nikad izdati: ma na što je uperio, pouzdano je da ćeš i pogoditi, tu promašaja ne može biti.

I najmlađi brat naiđe isto tako na nekog čovjeka koji ga upita kamo će i što je nakanio. Kad mu momak objasni svoje, čovjek ga priupita:

— A bi li volio postati krojač?

— Pravo da kažem — odgovori momak — nisam baš oduševljen time da od jutra do večeri sjedim pogrbljen, da bodem iglom tamo – amo, a pogotovu da neprestano glačam glačalom.

— Ah, što — dočeka onaj — govoriš ono što znaš o krojačima i što se općenito o njima misli; ali ćeš u mene izučiti sasvim drugo krojačko umijeće: čestito je ono i uz to vrlo prikladno.

Momak naposljetku prihvati nagovor, ode s tim čovjekom te u njega izuči njegovo umještvo. Kad je odlazio od majstora, ovaj mu na rastanku dade posebnu iglu te mu napomene:

— Njome možeš sašiti i sastaviti što god hoćeš i zaista što god ti pod ruku naiđe: bilo meko kao jaje ili tvrdo kao ocal, sve se slije u jedno, i nigdje šava ne vidiš.

Pošto su izminule četiri godine, sva se četiri brata sastanu u isto vrijeme i na istome onom prekrižju, izgrle se i bratski izljube i zajedno krenu očevoj kući.

— Što to vidim? — vedro će im otac. — Opet vas je vjetar ovamo nanio?

Oni mu tada uzmu pripovijedati o tome kako su se proveli u tuđini, što je i kako je bilo, i ne zaborave spomenuti kako je svaki izučio svoj zanat. Dok su to pripovijedali upravo su sjedili pred kućom, pod visokim drvetom.

— Pa hajde da vidimo što sve umijete, hajde pokažite svoje, da vas malko ogledam. Tako predloži otac, pogleda uvis pa onda u drugog sina. I nadostavi:

— Eno je gore navrh drveta, među dvjema granama, zeba savila gnijezdo i baš sada u njemu sjedi na jajima: hajde reci koliko je jaja u gnijezdu?

Upitani drugi sin, zvjezdar, namjesti svoj dalekozor, uperi ga uvis i pogleda kroza nj, a onda će kao iz topa:

— Ima ih pet.

— Skini jaja! — obrati se otac najstarijem sinu, kradljivcu. — Ali pazi da nimalo ne zasmetaš pticu koja na njima leži.

Majstor u lupeškom umijeću okretno se uspe na drvo, dohvati jaja ispod ptice, koja nije ništa opazila nego je i dalje mirno ležala, i donese ih dolje ocu.

Otac uzme ptičja jaja, u svaki kut na stolu stavi po jedno, a peto u sredinu, te će onda trećem sinu, lovcu:

— Treba da jednim metkom pogodiš i probiješ svih pet jaja.

Majstor lovac podigne pušku, nanišani i opali, i svih pet jaja, baš kako je otac htio, pogodi i probije jednim hicem. (Zacijelo je imao posebna puščanog praha pomoću kojeg puščano zrno obilazi oko uglova!)

— Na tebi je sada red! — obrati se otac četvrtome sinu. — Treba da ptičja jaja opet zašiješ i sastaviš i u njima da budu čitavi neizvaljeni ptići, a sve tako da se ne vidi nikakav kvar od metka i nikakav šav.

Nato najmlađi sin, majstor iglić, uzme svoju iglu i zašije i sastavi sve onako kako je otac želio. Kad je sin krojač dovršio svoje djelo, morao je prvi sin, majstor lupež, vratiti jaja opet u gnijezdo gdje su i bila, a sve tako da ptica ništa ne osjeti. I doista je ona i dalje ležala na jajima, a do nekoliko dana izlegu se i ptići zebići, svaki sa crvenom prugom oko vrata umjesto šava gdje ih je krojač zašio.

— E, doista vas moram uvelike pohvaliti naposljetku će otac sinovima. — Niste dangubili, svoje ste vrijeme dobro iskoristili, i svaki je nešto valjano naučio. Ne bih umio reći koji je između vas najbolji i kome pripada prvenstvo. Vidjet ćemo čim vam se pruži zgoda da pokažete svoje umještvo.

Nedugo zatim sva se zemlja strašno uznemirila: kazivahu kako je zmaj ugrabio i sa sobom nekamo odveo kraljevsku kćer.

Zapao kralj u veliku brigu, mučio se i premišljao i dan i noć, i naposljetku obznanio: tko kraljevnu uspije osloboditi i dovesti je natrag na kraljeve dvore, dobit će je za ženu.

— Eh, eto prilike za nas gdje bismo se mogli istaknuti — reći će braća jedan drugome.

I tako oni među sobom najposlije odluče da krenu zajedno i da izbave kraljevnu iz zmajevih pandža.

— Prvo treba dokučiti gdje se kraljevna nalazi, a to ćemo odmah vidjeti — reče zvjezdar pa pogleda na svoj dalekozor što ga je uperio u daljinu.

— Evo, već je vidim — nastavi on. — Daleko je odavde, eno je gdje sjedi na morskoj hridi, a do nogu joj leži zmaj te je čuva.

Zvjezdar nato ode kralju te ga zamoli da njemu i njegovoj braći dade brod, a kad ga je dobio, otplovi s braćom preko mora.

Kad su stigli do one hridi, ugledaju kraljevnu gdje ondje sjedi, a kraj nje spava zmaj što je glavu položio njoj u krilo.

— Ne smijem iz puške opaliti — objasni lovac — jer bi se moglo dogoditi da i ljepojku ubijem.

— Onda je tu potrebno da ja ogledam sreću sa svojim umijećem — preuzme majstor lupež.

I prišulja se onamo te ukrade kraljevnu ispred zmaja, tako okretno i tiho da čudovište nije ništa zamijetilo nego je i dalje spavalo, hrkanje mu daleko odlijegalo.

Veoma zadovoljni gdje ih je sreća tako poslužila, pohite braća s kraljevnom na brod i zaplove na pučinu.

Međuto se zmaj probudio, pa kad je razabrao da je kraljevna nestala, bijesno zabrekće i poleti zrakom u potjeru za otmičarima. Kad se već nadvio nad brod, nakan da se ozgo na nj ustremi, lovac uperi pušku te odape i pogodi zmaja pravo u srce.

Stropoštalo se čudovište i mrtvo tresnulo na brod, a bijaše ono tako golemo, glomazno i teško da je svojim padom razbilo lađu, pa se sva raspala. Braća uspiju uhvatiti nekoliko dasaka i na njima zaplove naokolo površjem morskim.

Zavrnula se braća u tijesnu, našli se oni u velikoj nevolji, ali tu bijaše majstor iglić, to jest krojač, pa on, ne budi lijen, potegne svoju čudesnu iglu i začas, u nekoliko velikih uboda, sašije daske jednu za drugu, i kad ih je tako složio i sastavio, sjedne na njih te onda pokupi ostale rasute dijelove kraljevskoga broda. Zatim i njih sašije i sastavi tako spretno da je obnovljeni brod domalo mogao zaploviti, i braća se ubrzo vrate onamo odakle bijahu isplovili. Kad je kralj opet ugledao svoju kćer, toliko se obradovao da se to jedva može riječima iskazati.

Obrati se on četvorici braće te im predloži:

— Jedan između vas treba da je dobije za ženu: a koji je to, odlučite sami među sobom.

Tada braća okrenu u žestoku prepirku oko toga, jer je svaki za sebe svojatao da baš on ima pravo na lijepu kraljevnu i da baš njemu ona pripada.

Zvjezdar će prvi:

— Da ja nisam svojim dalekozorom otkrio gdje je kraljevna, sva bi vaša umijeća bila uzaman: zato ona pripada meni!

Nato se usprotivi lupež:

— Od kakve bi koristi bilo što si zurio u dalekozor da je nisam ja ukrao zmaju ispred nosa? Stoga ona treba da bude moja!

Majstor lovac opet će sa svoje strane:

— Sve bi vas, zajedno sa kraljevnom, razderalo ono grdno čudovište da ga nije pogodilo zrno iz moje puške: zato je ljepojka moja!

Najposlije će majstor krojač:

— Svi biste se jadno utopili da ja nisam svojim umijećem opet sastavio razbijeni brod: zato kraljevna meni pripada!

Kad je sve saslušao, kralj donese mudru presudu:

— Svaki između vas četvorice ima jednako pravo. No, kako djevojka ne može pripasti svakome od vas, neka je nitko i ne dobije. Ali ću vam svakome dati po dio svoga kraljevstva.

Braći se svidi kraljeva odluka, te oni složno izjave:

— Kudikamo je bolje tako nego da smo nesložni, da se prepiremo i svađamo.

I tako svaki između njih četvorice dobije svoj dio kraljeve baštine, i svi požive sa svojim ocem zadovoljni i sretni dokle bijaše Božja volja.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram