Nebojša - Bajka braće Grim

Imao neki otac dvojicu sinova: starijeg krasila pamet i smotrenost, i u svakoj se prilici on znao snaći, a mlađi bio tuponja, bukvan koji niti je što učio niti mu je što išlo u glavu, i kada god bi ga ljudi vidjeli, kazivali među sobom:

— Taj će ocu biti muka i pokora!

Je li valjalo štogod uraditi, padalo je to uvijek na starijega, ali kad bi ga otac u kasne sate ili čak noću htio kamo otpremiti za kakvim poslom, a put usto vodio preko groblja ili pokraj kakva inače jeziva mjesta, pametni se sin nećkao i branio:

— Ah, nemoj, oče, ne usuđujem se onamo, sav se ježim od straha!

Bojao se momak.

Isto tako uvečer, kad bi se pokraj vatre pričale priče od kojih se čovjeku koža ježi i kosa na glavi diže, slušatelji govorili: »Uh, sav se ježim!« ili pak: »Ah, jeza me hvata!«

Mlađi sin sjedio u svome kutu i slušao, i sve se čudio, nije razumijevao što je tu posrijedi, nije mu išlo u glavu o kakvu je to strahu riječ, što li je to jeza i groza.

»Gle«, govorio on u sebi, »svi samo naklapaju: te strah me, te jeza me hvata! A mene nikakva jeza da uhvati, ne znam naprosto što je strah, valjda im je to nekakvo umijeće u koje se ja ne razumijem i nikako ga ne dokučujem.«

Bijaše tako te mu se jednog dana, u namjeri da ga kako urazumi, otac obrati govoreći:

— Čujder ti, tamo u kutu! Eto si odrastao, a i snagom se opasao, pa bi red bio da i ti štogod naučiš čime ćeš sebi kruh zarađivati. Vidiš li kako se tvoj brat trudi, a ti svejednako nepopravljiv trutina, nikad ništa od tebe.

— E, moj oče — dočeka tupoglavi sin — želim ja, i te kako, štogod naučiti. Eto, ako bi se ikako moglo, htio bih da naučim strahovati, ništa ja od toga ne razumijem.

Nasmija se stariji brat kad je to čuo i reče u sebi: »Bože dragi, kakav li je tikvan taj moj brat! Dokle god bude živ, ostat će bukvan, nikad ništa od njega! Hja, drvo se savija dok je mlado, stara psa ne možeš naučiti nikakvim majstorijama.«

Otac protisnuo dubok uzdah te uzvratio svome sinu zvekanu: — Što se tiče strahovanja, to ćeš već naučiti, ali time, zvrkasti sine, nećeš i kruh zarađivati.

Uskoro potom navratio se zvonar u posjet budalaševu ocu. Tom se prilikom otac potuži zvonaru i požali se na svoju nevolju, kaza mu kako mladi sin baš ništa ne valja: niti što zna, niti što uči, nikad ništa od njega!

I nadoveza zabrinuti otac:

— Zamisli, kume: kad sam ga upitao što kani naučiti i čime zarađivati svoj kruh, on mi odgovorio kako želi da nauči strahovati.

— Ako nije ništa drugo posrijedi — preuze zvonar — može to i kod mene naučiti: samo ga meni pošalji, već ću ja njega oblanjati i srediti.

Otac time bijaše zadovoljan, mišljaše da će tako zinzova unekolike urazumiti i u red dotjerati.

Elem, uzeo zvonar tupavca k sebi, u kuću, da mu poteže zvona i zvoni u crkvenom tornju.

Prošlo tako u miru nekoliko dana, a onda zvonar jednom probudi momka nekako u vrijeme kad se noć presvraćala, kad bijaše negdje o ponoći, te mu naredi da ustane i da ide u zvonik, u zvona udarati.

»Već ću ja tebe naučiti što znači jeza i strah!« u sebi će zvonar, te krišom pobrza onamo prije momka. Kad je ovaj došao gore pa se okrenuo da prihvati konop i da uzme potezati, ugleda kako se na stepenicama, tamo prema otvoru za zvonjavu, ustobočila bijela sablast.

— Tko si ti? — podviknu momak. — I što radiš ovdje?

Ali se bijela prikaza ne odazva; niti je glasa pustila, niti je ičim makla, niti se smjesta pokrenula.

— Govori! — izdere se momak na nju. — Zbori ili se tornjaj odavde! Nemaš ovdje noću što tražiti!

No bijela se prikaza, to jest zvonar, ni tada ne maknu: hotijaše momka navesti na pomisao ili ga pak uvjeriti da se to prava avet pred njim istegla.

A momak se i treći put prodera, upravo zagrmje u ljutini

— Što švrljaš ovuda? Govori ako si čestito čeljade! Prozbori, ili ću te pograbiti i hitnuti da ćeš naglavce letjeti niza stepenice!

Zvonar međuto u sebi kazivao: »Pa valjda to ne misli zazbiljno, neće ipak biti tako zlo.« I nije ni glaska protisnuo niti se maknuo, nego je ondje i dalje stajao nepomično, ustobočio se kao da je od kamena.

Momak još jednom ponovi prijetnju, pa kad vidje da je i to bilo uzalud, zaletje se na sablast i snažno je gurnu niza stepenice, tako da se nevoljnica stropoštala, otkotrljala se niz desetak stuba i pala u kut, gdje je i ostala ležeći.

Pošto je zatim odzvonio svoje, vrati se momak u svoju izbu u zvonarevoj kući te bez ijedne riječi leže opet u postelju i nastavi da spava.

Zvonareva je žena dugo čekala muža da se vrati, ali njega ne bijaše nikako natrag. Najposlije zapade u strah, ode i probudi momka te ga upita:

— Znaš li možda gdje mi je muž? Prije tebe otišao je u zvonik, a još ga nema.

— Ne znam — odgovori momak. — Nego, netko je stajao navrh stepenica u zvoniku, tamo prema otvoru za zvonjavu: kako nije odgovarao na moja pitanja niti htio odande otići, mislio sam da je kakav lopov, pa sam ga bacio niza stube. Idite onamo i pogledajte nije li to on bio, a bogme će mi biti žao ako je on.

Odbrza žena u crkveni toranj i nađe muža gdje leži u kutu, na jednom zavijutku, te se vajka i kuka, jer mu noga bijaše slomljena.

Odvuče ga ona dolje, podno stepenica, pa ojađena, sve vičući i cvileći, odjuri momkovu ocu.

— Vaš nam je sin — viknu ona — golemu nesreću na glavu navukao: muža mi bacio niza stube, eno jadnika gdje leži prebijene noge! Skinite nam s vrata toga svoga suklatu i blesana, vodite tu ništariju iz naše kuće!

Uplašio se jadni otac, otrčao zvonarevoj kući te uzeo grditi nevaljalog sina:

— Što je tebi, kakve su to bezbožnosti! Kakve su te ludosti spopale! Sam je đavo u te ušao!

— Slušaj, oče — branio se sin — nisam ja tu ništa kriv: on je stajao u mraku usred noći kao lopov koji kakvo zlo snuje. Nisam znao tko je preda mnom, i lijepo sam ga pozvao neka zbori ili neka se udalji odande.

— Ah — uzdahnu otac — s tobom mi je vječna muka i pokora! Gubi mi se s očiju, ne želim te više vidjeti!

— Dobro je, oče, odlazim drage volje — prihvati sin. — Samo pričekajmo dok se razdani, pa ću krenuti da naučim strahovati i da vidim što je jeza, želja mi je učiti i ovladati umijećem koje će me hraniti.

— Idi, uči što te volja, ne marim više! — odmahnu otac. — Evo ti pedeset talira, pa izdiri! U svijet! Što dalje odavde! I nikom ne kazuj odakle si niti spominji tko ti je otac, jer te se moram stidjeti!

— Dobro je, oče, bit će kako kažeš — preuze sin. — Ako ništa drugo ne tražiš, lako ću s tim, neću smetnuti s uma.

Kad je odanilo, tutnu sinak svojih pedeset talira u džep, izduhnu iz kuće pa oplete širokom cestom.

I dok je tako pružao korak i grabio naprijed, neprestano je govorio sam sa sobom i ponavljao: »Eh, da mi je strahovati! Eh, da mi je znati što je jeza!«

Sustizao ga drugi pješak pa čuo kako momak sam sa sobom divani. Pošto ga je dostigao, naporedila njih dvojica zajedno dalje, pa kad izbiše na neko mjesto odakle se mogahu vidjeti podignuta vješala, reći će suputnik momku:

— Vidiš li ono? Ondje su sedmorica slavila svadbu s užarevom kćeri, to jest uže omastila, a sad eno ih gdje uče letjeti. Hajde sjedi tamo pod vješala i čekaj dok se unoća, pa ćeš već imati prilike da naučiš što je strah i jeza.

— Kad je samo to — preuze momak — lako ćemo: ako tako brzo naučim strahovati, onda su moji taliri tvoji, a ima ih ravno pedeset. Navrati se ujutro da vidiš što je i kako je.

I usmjeri momak ka vješalima, dođe i sjede pod njih te uze čekati da se uvečeri, nakan da tu i zanoći. Kako bijaše prohladno, naloži on vatru. O ponoći pak okrenu tako hladan sjeverac da se momak ni uz najbolju vatru ne mogaše ugrijati.

Kad je vjetrušina počela njihati obješene te se oni ljuljali tamoamo i sve udarali jedan o drugoga, momku bi nekako žao te će u sebi: »Ti se evo i kraj vatre smrzavaš, a kako li je tek onima gore što se na vjetru klate!«

Samilostan, sažali se na njih, pa prisloni ljestve uz vješala, pope se i odriješi omču jednome za drugim i tako ih poskida s užeta svu sedmoricu.

Pošto je potaknuo vatru i ona se dobro uspirila, poreda i posadi obješenike oko ognja da se griju. A oni sjedili kako je koga i posadio i nisu se micali, i najposlije im ognjeni jezici što su lizali na sve strane zahvatiše odjeću. Momak ih opomenu i ujedno im poprijeti: — Pazite! Pamet u glavu, ili ću vas opet objesiti!

A mrtvaci kô mrtvaci: ne čuju. Šute oni i puštaju da im prnje gore. Momak se baš ljutnu te im podviknu:

— Kad se ne znate čuvati i kad ne marite, ne mogu vam pomoći: ne želim izgorjeti s vama!

I zareda ih natrag vješati, sve ih jednoga za drugim opet povješa. Zatim sjede pokraj vatre, zadrijema i zaspa.

Ujutro eto onoga jučeranjeg, došao čovo po talire. Upita on odmah:

— Eh, znaš li sada što je strah i jeza?

— Ne znam — odgovori momak — ta odakle bih i znao! Ovi gore što vise nisu ni zaustili, a bijahu još i tako glupi te pustiše da izgore dronjci na njima.

Čovjek razabra da mu se dan nije posrećio, izmakoše mu taliri. Ode on govoreći u sebi: »Na ovakva se bogme u životu nisam namjerio.«

I momak krenuo na svoju stranu i sve putem govorio sam sa sobom i ponavljao: »Eh, da mi je strahovati! Eh, da mi je znati što je jeza!«

Išao za njim kočijaš, čuo i slušao čudnu mu besjedu, pa prišao momku te ga upitao:

— Čiji si ti? Tko si?

— Ne znam — odvrnu momak.

— Odakle si? — upita kočijaš dalje.

— Ne znam — opet će upitani.

— A tko ti je otac?

— Ne smijem to reći.

— A što to neprestano mrmljaš i sam sa sobom divaniš?

— Ma htio bih, evo, da naučim strahovati — odgovori momak. — Htio bih, velim, znati što je jeza, ali nitko da me nauči i da mi pokaže.

— Tek koješta! — pritače kočijaš. — Okani se prazna govora, nego hajde sa mnom! Gledat ću da te smjestim kamo treba.

Krenuo momak s kočijašem. Zapela njih dvojica pješke, i podvečer eto ih nekoj krčmi, tu naumiše prenoćiti. I još dok je ulazio u krčmu, momak svejednako naglas govorio: »Eh, da mi je strahovati! Eh, da mi je znati što je jeza!«

Čuo krčmar što momak kazuje, pa se nasmija i priklopi:

— Ako ti je baš do toga, bit će ti ovdje za to i previše zgode. — Samo šuti! — uteče se krčmarica mužu u riječ. — Poneki je radoznalac svoju smjelost već platio glavom, i bila bi zaista šteta i grehota da te lijepe oči više ne ugledaju bijela dana.

Nato upade momak:

— Što bilo da bilo, i ma koliko me stajalo, hoću da jednom naučim što želim, zato sam se bogme u svijet i otisnuo.

I nije krčmara puštao na miru, nego je svjednako zavrzivao i dosađivao, sve dok mu čovjek ne uze kazivati kako se u blizini uzdižu ukleti dvori na kojima svatko može naučiti što je strah i jeza ako mu je s voljom da ondje tri noći zaredom bdi i stražari.

Nadoveza krčmar kako je kralj onome tko se na to odvaži obećao svoju kćer za ženu, a ta je najveća krasojka koju je sunce ikad obasjalo.

Objasni još kako se na onim dvorima krije pusto blago što ga čuvaju sami zlodusi. Kad bi tkogod uspio ondje tri noći probdjeti, to bi blago namah bilo slobodno i dostupno, i baš bi siromahu dobro došlo. Mnogi su već na one dvore otišli, ali se još nitko nije odande i vratio.

Sutradan momak ode pred kralja te ga zamoli:

— Ako mi se dopusti, ja bih tako rado da tri noći stražarim na ukletim dvorima.

Kralj ga promotri, pa kako mu se momak svidio, lijepo ga upozori:

— Čuvaj glavu, nije šala posrijedi! Odaberi troje što možeš sa sobom onamo ponijeti: dakako, tri nežive stvari.

Momak nato odabra i reče:

— Onda molim vatre, strug i podjelaču sa svinutom makljom.

Kralj odredi da sve to momku još za dana odnesu na uklete dvore. Kad se dan priklonio k večeru i noć se počela bližiti, momak se uputi gore, pa kad stiže na dvore, u jednoj prostoriji naloži lijepu vatru, podjelaču s makIjom postavi kraj ognja, a sam sjede na strug, to jest na tokarsku klupu. »Eh, da mi je strahovati!« govoraše opet. »Eh, da mi je znati što je jeza! Ali ni ovdje, sve mi se čini, neću to naučiti.«

Oko ponoći namjeri malko potaknuti vatru pa okrenu potpirivati oganj, a ono se odjednom odnekle, iz nekog kuta, prolomi krik:

— Au, au, kakve li studeni!

— Ej, vi lude glave! — podviknu momak. — Što tu udarate u dernjavu? Ako vam je hladno, hodite ovamo! Sjednite kraj vatre, pa se ogrijte.

Tek što je to dorekao, eto dviju grdnih mačaka: goleme su i crne, a upadoše onamo u silnu skoku. Jedna mu sjela s jedne, a druga s druge strane, tako te on ostade u sredini, među njima dvjema. Užižile im se oči, sve se krijese, bijesno ga gledaju.

Pošto su se dvije grozne drúge malko ogrijale, progovoriše i momku predložiše:

— Bi li, prijane, da zaigramo karata?

— Bih, zašto ne bih — prihvati on. — Ali da najprije vidim vaše šape: pokažite ih!

One pružiše šape.

— Aj, aj, nokti su vam nešto podugački! — oduši on. — Čekajte, valja da vam ih najprije malko podrežem!

I zgrabi čudovišta za šiju, podiže ih na djelaču te im šape pritegnu stezaljkom.

— Tako, pročitao sam ja vas — odriješi momak — minula me volja za kartanjem!

I to rekavši, dokrajči obadvije grdobe pa ih hitnu van, u vodu.

Ali tek što je te dvije dokusurio i namjerio da opet sjedne pokraj svoje vatre, kadli odasvud provališe crne mačke i crni psi na usijanim lancima — navriješe sa svih strana, i bivalo ih sve više i više, tako te se nije imao kamo od njih skloniti. A vražji nakot jezivo zavijao, gazio mu po vatri, razvlačio i rasturao žeravu, htio kanda oganj mu utuliti.

Neko vrijeme momak sve to mirno gledao, no kad mu naposljetku dozlogrdje, dohvati svoju oštru makIju i zavitla njome:

— Gubi se, žgadijo! — viknu žestoko. I zareda udarati po njima: jedan ih dio stiže umaknuti odande, a što nije uspjelo pobjeći on sve pobi i pobaca van, u jezero.

Kad se vratio unutra, poče opet piriti u žeravu i poticati oganj da se uza nj grije. Dok je tako sjedio kraj vatre, najposlije mu se pridrijemalo. Kad je osjetio da mu se vjeđe sklapaju i da će zakunjati, obazre se uokolo te ugleda u kutu poveću postelju. »Ova mi je baš kao naručena!« reče momak u sebi, pa se opruži na postelji. Ali tek što je sklopio oči da u san zaveze, poče se postelja sama od sebe kretati i voziti, i tako je nesuđenog spavača vozikala posvud onim dvorima.

— Haj, haj, tako valja! — veselo otčepi momak. — Samo naprijed!

A postelja nato, kao da su u nju upregli šest konja, pojuri naokolo, zaždi preko pragova i stepenica gore-dolje, i najednom hop! — prevrnu se te ga poklopi: bijaše kao da se čitav brijeg na nj oborio pa ga pritište.

Momak sve to svali i rasturi sa sebe, zbaci i razmetnu uzglavnice i pokrivače, iskobelja se te naglas otrže:

— Nek se vozi koga je volja, ja ću opet svojoj vatri!

I leže kraj vatre, u san utonu, i spavaše tako dok nije i zora zarudjela.

Kad je objutrilo, eto kralja da vidi što je i kako je bilo. Kad je opazio momka opružena, pomisli da su jadniku sablasti i zlodusi došli glave. Sažali se kralj i reče:

— Zbilja šteta ovoga lijepog momka.

Čuo to momak pa odmah bodar ustao i veselo progovorio:

— E, još nismo dotle!

Začudio se kralj i obradovan upitao deliju kako mu je bilo i kako je noć proveo.

— Sasvim lijepo — odgovori ovaj. — Jedna je noć za mnom, minula je, pa će tako i preostale dvije.

Vratio se on u krčmu, a krčmar, kad ga vidje, izvali oči, te će u čudu:

— Nisam bogme mislio da ću te ikad više živa ugledati. Jesi li sad naučio što je strah i jeza?

— Ne, nisam, sve je uzalud — odgovori nebojša. — Ah, kad bi tkogod samo mogao da mi to kaže!

Druge noći ode gore, u stare dvore, sjede pokraj vatre pa udari opet u staru pjesmu: »Eh, da mi je strahovati! Eh, da mi je znati što je jeza!«

Prije nego što se noć presvratila, oču se graja i nekakav štropot, buka u početku ne tako jaka, potom sve veća, prolomi se trijesak, onda kao da sve nekako splasnu, ali ne utihnu sasvim, a naposljetku kroz dimnjak, uza žestok klopot, pade polovica čovječjeg tijela pa ravno pred momka.

— Hej, slušajte — viknu nebojša. — Nismo se tako pogodili! Premalo je to, odmah i drugu polovicu ovamo!

I opet graja i tarlabuka, silan glomot i tutnjava, pa onda eto dolje i druge polovice.

— Stani časak — dočeka momak — najprije ću ti malko vatru potpiriti.

I pošto je uspirio i potakao oganj, osvrnu se i vidje da su se one dvije pole nastavile jedna na drugu i nalijepile, sastavila se jeziva prilika što je sjela na klupu, na njegovo mjesto.

— E, nismo se tako pogodili — ljutnu se nebojša. — Klupa je moja!

Nakaza namjeri da ga odgurne, ali se on nije s time mirio, nego silom potisnu upadača i lijepo sjede opet na svoje mjesto. Tada ozgo navrije još više spodoba, pokuljaše dolje jedna za drugom, a najposlije siđoše neke i doniješe devet mrtvačkih golijeni i dvije lubanje: postaviše se ondje te udri, kuglaj se.

I momka ponese želja da se s njima kugla pa ih zapita:

— Čujte, bih li mogao i ja s vama?

— Možeš ako ti je džep nabijen.

— Nabijen je, ne brinite — otpovrže im momak. — Imam ja novaca, ali vaše kugle nisu dobro zaobljene, nisu baš okrugle.

I dohvati one mrtvačke glave, stavi ih na svoj strug, priteže na svojoj tokarskoj klupi, pa ih obrusi da budu zaobljene.

— Evo, sada će se bolje koturati — bodro će momak. — Da, da, ovo je sada već drukčije.

Kuglao se s jezivom bratijom i u toj igri i nadmetanju izgubio nešto novaca, ali kad je izbila ponoć, odjednom nestade svega ispred njegovih očiju. On tada leže i mirno zaspa.

Ujutro dođe kralj da vidi i čuje što je bilo i kako je momak prošao te noći.

— Onda, kako si se noćas proveo? — upita ga kralj.

— Hja, noćas sam se kuglao te izgubio nekoliko novčića — odgovori momak.

— A zar te nije hvatao strah i jeza te podilazila?

— Ma kakav strah, kakva jeza? — odmahnu nebojša. — Bijaše baš veselo. Eh, kad bih samo znao što je to strahovati! Da mi je samo znati što je jeza!

Treće noći opet sjede na klupu kraj vatre, sve mrzovoljno gunđajuči: »Ah, da mi je strahovati! Ah, da mi je znati što je jeza!«

Pošto je noć poodmakla, u neko doba eto nekakve šestorice golemih: nose lijes, mrtvačku škrinju.

»Haj, haj, zacijelo je to moj strikan što je umro prije koji dan«, potiho će momak, a onda, prstom je zovući k sebi, viknu sablasnoj povorci: — Hodi, strikane, hodi!

Šestorica jezivih ukopnika spustiše lijes na tlo, a momak pristupi i maknu poklopac: u škrinji mrtvac! On mirno opipa mrtvacu lice: bijaše hladno kao led.

— Čekaj strikane-prikane, malko ću te ugrijati.

I okrenu se k vatri, ugrija dlan i položi ga mrtvacu na obraz, ali ništa: mrtvac svejednako hladan.

Nebojša zatim podiže mrtvaca iz lijesa, sjede kraj vatre, stavi ga sebi na krilo pa mu uze trljati ruke da bi mu krv opet prokolala. Ali vidje da ni to ništa ne pomaže. Tada mu na um pade nešto drugo: »Ako dvojica leže zajedno u postelji«, reče u sebi, »onda se griju.«

I prenese mrtvaca u postelju, pokri ga i leže kraj njega.

Nije dugo trajalo, i mrtvac se ugrijao i počeo se micati. Nebojša mu nato reče:

— Vidiš, strikane-prikane, da te nisam ugrijao, zlo bi ti se pisalo…

Ali se dokojašnji mrtvac pridiže i viknu:

— Sad ću te zadaviti!

— Što? Zar tako da mi zahvališ? — razljuti se nebojša.

— Odmah ćeš ti natrag u svoju škrinju!

I to rekavši, podiže ga, baci u lijes i navuče poklopac. A nato ona šestorica prihvatiše škrinju i onoga u njoj odnesoše kako ga bijahu i donijeli.

»Evo«, u sebi će nebojša, »nikako da naučim strahovati i da vidim što je jeza! Ni dovijeka to neću ovdje naučiti!«

Upravo kad je tako zaključio, banu onamo ljudina; strašna spodoba veća i grdnija od svih prijašnjih, div star, s dugom bijelom bradom.

— Bijedan patuljčiću! — zagrmje pridošli odmah pošto upade unutra. — Sad ćeš ubrzo vidjeti svoje, naučit ćeš što je jeza: moraš umrijeti!

— Ne tako brzo, stari! — odvrnu nebojša. — Jer ako je mrijeti, valja tu i mene pitati.

— Već ću ja tebi pokazati! — zaprijeti zloduh.

— Samo polako, stari, nemoj se tu kočoperiti! Nisam slabiji od tebe, zacijelo sam i jači.

— To ćemo istom vidjeti! — junačio se starac. Dokažeš li da si jači od mene, onda si slobodan i možeš ići. Hajde sa mnom dolje, da vidimo tko je jači!

I odvede momka kroz mračne hodnike i prolaze u kovačnicu. Tu dohvati sjekiru i jednim jedinim udarcem tiluta ili hrpta zatjera nakovanj u zemlju.

— Mogu ja to još i bolje — reče momak i priđe drugom nakovnju, a starac sa svojom bijelom bradom stade uza nj da bolje vidi.

Momak dohvati sjekiru, i jedan jedini njegov udarac oštricom rasiječe nakovanj te ujedno pricijepi starčevu bradu.

— Sad te imam! — isprsi se momak. — Ti si evo na redu da umreš!

I prihvati željeznu motku, pa udri, mlavi starca dok nije počeo jaukati, vapiti i moliti:

— Jao, nemoj! Prestani, pa ću ti dati golemo blago!

Momak nato izvuče sjekiru iz procijepa te ga oslobodi. Starac tada povede momka natrag na dvore i pokaza mu u podrumu tri sanduka razom natrpana zlatom.

— Od ovoga — objasni on — jedan dio pripada sirotinji, drugi kralju, a treći tebi.

Dotle izbi i dvanaesti sat, zloduh iščeze, a momak ostade sam u mraku.

»Hja, valjda ću se nekako izvući odavde«, reče u sebi, pa uze pipati i tapkati naokolo dok najposlije ne pogodi put onamo gdje prije bijaše, i tu zaspa kraj vatre.

Ujutro stiže kralj te će mu odmah:

— Konačno si sad naučio što je strah i jeza.

— Nisam, ne! — odgovori nebojša. — Bio ondje moj pokojni strikan, pa onda došao nekakav bradonja i taj mi pokazao silan novac, ali mi nitko nije rekao što je strah i jeza.

— Oslobodio si nam dvore — reče kralj — pa ćeš sada dobiti moju kćer za ženu.

— Sve je to dobro i lijepo — pritače nebojša — ali ja sveudilj ne znam što znači strahovati i što je jeza.

Iznijeli su zlato iz podruma i proslavili svadbu, ali je mladoženja, sada mladi kralj, ma koliko volio svoju lijepu ženu i ma koliko bio zadovoljan i sretan, svejedno govorio: »Eh, da mi je strahovati! Eh, da mi je znati što je jeza!«

Dojadilo to njegovoj ženi, nije znala što bi počela, dok joj najposlije ne priskoči u pomoć njezina sobarica: — Već ću ja tome naći lijeka — dosjeti se ona. — Već će on naučiti što je strah i jeza!

I ode na potok što je vrtom protjecao pa ondje vedrom zahiti vode sa sitnim ribicama krkušama, i sve to donese mladoj kraljici te je uputi što će i kako će.

Noću, dok je mladi kralj spavao, žena ga otkri pa na nj izli čitavo vedro hladne vode s krkušama, tako te su se ribice po njemu i oko njega praćakale.

Nato se on trže oda sna i povika:

— Uh, jeza me hvata! Uh, ženice, kako me jeza hvata! Sada znam što znači strahovati, znam sada što je jeza.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu