Čarobni stolić - Bajka braće Grim

Ono vam davno bio krojač što je imao tri sina i jednu jedinu kozu. A ta koza, kako ih je sve zajedno svojim mlijekom hranila, morala je i sama imati dobru hranu, te ju je trebalo svaki dan voditi na pašu. Sinovi su tako i radili, po redu oni išli na svoju dužnost.

Jednom je najstariji krojačev sin odvede na groblje gdje bijaše svakakva ponajljepšeg bilja — odvede je da onuda brsti i naokolo skače. Kad se uvečerilo i kad je došlo vrijeme da se kući vrate, upita je on:

— Jesi li se, kozo, nasitila?

A koza mu svojim meketom odgovori:

Baš je paša dobra bila,

lijepo sam se nasitila.

— Dobro je, hajdemo onda kući! — kaza momak, uhvati je za konopac, odvede u staju i priveza.

— Onda? — upita stari krojač. — Je li se koza dobro nabrstila?

— Jest — odgovori sin — baš se nabrstila i lijepo nasitila.

Ali se otac htio sam uvjeriti, pa sišao iz kuće u staju, pomilovao dragu životinju te ju upitao:

— Jesi li se, kozo, nasitila?

A koza mu zameketa:

Čime bih se nasitila

kad je paša loša bila:

po humcima švrljaš,

samo korov brljaš.

— Što to čuju moje uši? — uzviknu krojač, pa odjuri gore u kuću i pozva momka na red:

— Čuj ti, lažljivče obični! Kako možeš reći da se koza nasitila, a pustio si je da gladuje!

I u svome bijesu pograbi sa zida krojački aršin pa ošinu po sinu i tako ga otjera od kuće.

Sutradan bio red na drugom sinu da vodi kozu na pašu. Izabrao on uza živicu njihova vrta lijepo mjesto gdje je raslo sve samo sočno bilje, a koza sve odreda pobrsti.

Kad se uvečerilo i kad bijaše vrijeme da se ide kući, momak upita kozu:

— Jesi li se, kozo, nasitila?

A koza mu odmeketa:

Baš je paša dobra bila,

lijepo sam se nasitila.

— Kad je tako, hajdemo onda kući! — kaza momak, pa je odvede u staju i ondje priveza.

— Onda? — upita stari krojač. — Je li se koza valjano nabrstila?

— Jest — odgovori sin — baš se nabrstila i lijepo nasitila.

Ali se krojač nije u to pouzdavao, nego se htio sam uvjeriti, pa ode dolje u staju te upita kozu:

— Jesi li se, kozo, nasitila?

A koza mu odmeketa:

Čime bih se nasitila

kad je paša loša bila:

kraj živice švrljaš,

po korovu brljaš.

— Da bezdušna li lopova! — uzviknu krojač. Pustiti ovakvo zlatno živinče da gladuje!

I pobrza gore te aršinom odagna i drugog sina iz kuće

Došao tako red na trećeg sina da kozu vodi na pašu. On je naumio svoj posao uraditi kako Bog zapovijeda, pa potražio grmlje sa ponajgušćim i ponajljepšim lišćem i tu je pustio kozu da brsti. Kad se uvečerilo i kad već bijaše vrijeme za povratak, upita on kozu:

— Jesi li se, kozo, nasitila?

A koza mu odmeketa:

Baš je paša dobra bila, lijepo sam se nasitila.

— Dobro je, hajdemo onda kući! — kaza momak, pa je odvede u staju i ondje priveza.

— Onda? — upita stari krojač. — Je li se koza dovoljno nabrstila?

— Jest — odgovori sin — baš se nabrstila i lijepo nasitila.

Krojač pak nije nikome vjerovao, nego siđe u staju i kozu upita:

— Jesi li se, kozo, nasitila?

A koza mu odmeketa:

Čime bih se nasitila

kad je paša loša bila:

golim grmljem švrljaš,

po korovu brljaš.

— Gle lažova nad lažovima! — uzviknu krojač. — Jedan bezdušnik kao i drugi! Ni u jednog nikakva osjećaja dužnosti! Nećete vi mene dalje za nos vući!

I sav izvan sebe od golemog gnjeva, odjuri gore pa nedužna sina zaokupi aršinom po leđima, tako te momak izmaknu iz kuće što su ga noge nosile.

Sad je stari krojač ostao sam sa svojom kozom. Kad je sutradan objutrilo, siđe on u staju, pogladi kozu i reče:

— Hodi, mili stvore, sam ću te odvesti na pašu!

I uze je za priuzu i odvede do zelenih živica, do sočnog stolisnika i drugoga slasnog bilja što ga je koza osobito voljela.

— Tu se možeš do mile volje nabrstiti — kaza joj on i pusti je da brsti sve do večeri. A kad se uvečerilo i kad bijaše vrijeme povratku, upita je:

— Jesi li se, kozo, nasitila?

A koza mu zameketa:

Baš je paša dobra bila,

lijepo sam se nasitila.

— Hajdemo onda kući! — reče krojač, pa je odvede, sprati u staju i ondje priveza. Prije nego što će izići iz staje, na vratima se još jednom okrenu i kozu upita:

— Jesi li se, kozo, konačno nasitila?

Ali ni on ne prođe kod nje bolje, jer i sada koza odmeketa:

Čime bih se nasitila

kad je paša loša bila:

kojekuda švrljaš;

po otpadu brljaš.

Kad je krojač to čuo, zinu od čuda i razabra da je s nepravom odagnao od kuće svoja tri sina.

— Čekaj samo, ti nezahvalni stvore, vidjet ćeš ti svoje! — uzviknu stari krojač. — Da te samo otjeram, premalo bi bilo! Obilježit ću ja tebe tako te se nećeš ni usuditi pred čestita krojača!

I odbrza gore u kuću, dohvati britvu, nasapuna kozi glavu te je obrija tako da se pokazala glatka kao dlan. A kako mu se učinilo da koza ne zaslužuje časni krojački aršin, pograbi on bič pa je ošinu tri – četiri puta, te je odande zagrabila sve u krupnim skokovima i tako umakla.

Ostao krojač sam samcat u kući pa zapao u veliku tugu za sinovima: silno je želio da opet budu kraj njega, ali nitko nije znao kamo su se sinci stanili.

Slika: Georg Mühlberg (1863-1925)

*

Najstariji sin otišao u nauk nekom stolaru. Rado je i marljivo učio, pa kad se djetiću navršilo vrijeme naukovanja, i kad je trebalo da momak krene u svijet, majstor mu darova stolić od obična drveta, sasvim priprost, ali stolić koji imaše čarobnu moć. Jer, kad bi ga čovjek postavio te izgovorio: »Stoliću, prostri se!« dobri bi se stolić u tili čas pokrio čistim stolnjakom, a na njemu stajao tanjur, uza nj nož i viljuška, pa zdjela uzvrh puna varena i pečena mesa, i još bi sinuo pozamašan pehar vina rumenike da bi se gozbovatelju srce razgalilo.

»Dovoljno mi je ovo za cio život«, reče u sebi mladi stolarski pomoćnik i vedro se i veselo otisnu u svijet, jer mu se nije trebalo brinuti o tome valja li koja krčma ili ne valja, ni glavu razbijati oko toga hoće li što dobiti u njoj ili neće.

Slika: Georg Mühlberg (1863-1925)

Nije li mu s voljom bilo da se navrati u krčmu, nije se u nju ni navraćao, nego bi u polju, u šumi ili na livadi, gdje bi mu se samo prohtjelo, skinuo svoj čarobni stolić što ga je prtio na leđima, stavio bi ga preda se te izgovorio: »Stoliću, prostri se!« i učas bi se na stoliću poredalo što mu je srce željelo.

Najposlije momak dođe na misao da se vrati očinskoj kući: valjda je očev gnjev splasnuo, zacijelo će ga otac lijepo primiti kad mu, eto, donosi čarobni stolić.

Elem, krenuo sinak kući i tako, vraćajući se, ušao uvečer u neku krčmu, krcatu gostiju. Oni mu zaželješe dobrodošlicu i pozvaše ga da uzme mjesto kraj njih i da večera s njima, inače teško da će još štogod dobiti.

— Ne, hvala — dočeka stolar — ne želim vas zakinuti ni za koji zalogaj što biste ga morali od usta otkidati: radije da ja vas pozovem da budete moji gosti.

Nasmijali se svi u krčmi, jer mišljahu da momak tjera šegu. Ali on postavi nasred krčme svoj drveni stolić te izgovori:

— Stoliću, prostri se!

Kako on to izreče, stolić se u hipu pokri različitim jestvinama, a tako lijepo i dobro prigotovljenim kako ih krčmar nikad ne bi znao pripremiti, i njihov slastan miris ugodno je gostima punio nosnice.

— Evo, služite se, dragi prijatelji!

Kad su gosti razabrali što je posrijedi i da on to misli ozbiljno, nisu se bogme sustezali, i nije im trebalo dvaput reći: priđoše oni, prihvatiše noževe i svojski se na jelo naklopiše. I u silnu čudu bijahu kad su vidjeli kako odmah dolazi druga puna zdjela na mjesto one koju su ispraznili.

Krčmar stajao u kutu te iz svoga prikrajka sve to pratio pogledom: nije znao što bi rekao, ali je u glavi namátao jednu te istu misao: »Eh, takav bi mi bogme kuhar u krčmi trebao!«

Stolar i njegovo društvo veselili se i zabavljali do kasno u noć. Naposljetku odoše na počinak. I mladi je stolarski pomoćnik legao, a kraj sebe je, uza zid, prislonio svoj čudesni stolić.

Između sviju u krčmi samo krčmar nije nalazio mira ni spokoja, puste misli odagnale mu san s očiju. Prevrtao se on i premišljao što bi i kako bi, i najposlije se dosjeti: pa ima on u ropotarnici star stolić, sasvim je nalik na stolarev čarobni. I ode pa ga donese, tiho se prišulja i zamijeni ga za onaj čudesni.

Ujutro mladi stolar plati noćenje te uprti stolić na leđa: ne bijaše mu ni nakraj pameti da bi na leđima mogao prtiti lažni stolić, i tako uze put preda se. Negdje oko podneva stiže očevoj kući. Otac ga lijepo dočeka, baš se obradovao sinu.

— Onda, sine, što si u svijetu izučio? — upita ga otac.

— Evo, oče, postao sam stolar.

— Dobar zanat, sinko — povladi mu starac. — A što si donio sa svoga obilaska svijetom?

— Od svega što donosim, dragi oče, najbolji je ovaj stolić.

Stari krojač promotri stolić sa svih strana te će onda sinu, vrteći glavom:

— Nisi napravio baš neko majstorsko djelo: stolić je star i loš.

— Ali ima čarobno svojstvo, to je stolić što se umije sam prostrti — objasni sin. — Kad ga postavim pa izgovorim: »Stoliću, prostri se!« u isti se čas na njemu poredaju najljepša jela i k tome vino što razgaljuje srce. Samo pozovi ovamo svu rodbinu i sve prijatelje da jednom valjano okrijepe dušu i da se svojski naslade: stolić će ih svekolike nahraniti, svi će se najesti do grla.

Kad se sabralo lijepo društvo, momak postavi stolić nasred prostorije te izgovori:

— Stoliću, prostri se!

Ali stolić ni makac, ostade gol i prazan kao i svaki drugi stol koji jezika ne razumije. Tek tada jadni momak razabra da j e okraden i da su mu podvalili drugi stolić. Sramio se gdje je, eto, ispao lažac i hvalisavac. Smijali mu se i rugali rođaci, jer im na kraju svega valjade natrag kući, a nisu u grlo salili ni gutljaja niti okusili zalogaja. Otac, stari krojač, opet se prihvatio igle i škara i nastavio svoj krojački zanat, a sin otišao na rad u nekoga stolarskog majstora.

*

Drugi krojačev sin, međuto, skrasio se u nekog mlinara te u njega učio mlinarski zanat. Kad su se i njemu navršile godine naukovanja, pa kad je trebalo da mlinarski momak krene u svijet, mlinar će mu na polasku ovako:

Budući da si bio valjan i vrijedan, evo ti poklanjam posebna magarca: znaj da ne vuče nikakvih kola i ne nosi nikakvih vreća.

— Pa čemu je onda koristan, za što je podoban? — upita mladi mlinarski pomoćnik.

— Koristan je i podoban da sipa zlato! — objasni majstor mlinar. — Dovedeš li ga na kakvu prostirku i kažeš: »Hajde ospi, zlatom pospi!« to će ti dobro živinče sipati zlatnike sprijeda i straga.

— Baš divota! — oduševljeno će momak. I lijepo on zahvali mlinaru i sa izvanrednim onim darom krenu u svijet.

Kad god bi se momak zavrnuo u tijesnu ostavši bez novaca, obratio bi se svome sivcu basmom: »Hajde ospi, zlatom pospi!« i osuli bi zlatnici i zapljuštali kao da je kiša ulila, i momku nije trebalo ništa drugo nego da ih sa tla zgrće. Kamo god bi stigao, uzimao je i gledao samo ono najbolje i nije pitao za cijenu: što skuplje, to bolje i draže, jer u njega tobolac bijaše uvijek dobro nabijen.

Pošto je tako neko vrijeme obilazio svijetom i pošto ga se dovoljno nagledao, reče u sebi: »Sad bi trebalo da idem ocu u posjet. Kad onamo dođem sa svojim magarcem zlatorigom i zlatoserom, minut će starca gnjev, i lijepo će me on dočekati.« I kako smislio, tako učinio: usmjerio momak kući.

Zbilo se tako te se na povratku navratio u onu istu krčmu gdje su njegovu bratu zamijenili stolić.

Magarca je vodio za povodac; krčmar priđe da mu prihvati sivca pa da ga priveže, ali momak otkloni tu uslugu, govoreći:

— Nemojte se truditi ni mučiti: sam ću svoju životinju odvesti u staju i privezati, moram znati gdje se nalazi.

Krčmaru to bilo čudno; pomislio je da će mu slabu korist donijeti onaj tko sam timari svog magarca, takav neće mnogo potrošiti; ali je samo izbuljio oči kad se gost mašio džepa te odande izvadio dva cijela zlatnika i dao mu ih, govoreći neka gleda da mu štogod dobro priredi: zinuo krčmar pa se požurio da potraži i zgotovi što najbolje ima.

Poslije večere, kad je gost upitao koliko duguje, krčmar mu sve dvostruko zaračuna i povrhu zaiska još dva – tri zlatnika. Momak nato ruku u džep, ali tu novac bijaše izdušio.

— Samo časak, gospodine krčmaru, dok skoknem po zlato — reče momak i sa sobom ponese stolnjak.

Krčmar nije razabrao što je posrijedi pa se u svojoj radoznalosti odšulja za njim, ali kako je gost za sobom zasunuo vrata, njemu ne preosta drugo nego da viri kroz rupu na daski.

Gost raširi i prostrije stolnjak pod magarca, izgovori: »Hajde ospi, zlatom pospi!

Slika: Georg Mühlberg (1863-1925)

« i životinja u onaj hip poče sipati zlato sprijeda i straga, bijaše baš kao da je kiša ulila.

»Trista mu jada!« krčmar će u sebi. »Pa tu se dukati kuju kao da je šala! Takvu bi novčanu kesu valjalo imati!«

Poslije gost podmiri račun i leže na počinak, a krčmar noću odbaza u staju, odvede čudesnog kovača novca, a na njegovo mjesto priveza drugog magarca.

Sutradan momak porani na put i povede magarca sve misleći da je to njegov zlatni, i tako oko podneva stiže očevoj kući.

Otac se obradovao kad je opet ugledao sina i lijepo ga je dočekao.

— Onda, sinko moj, dokle si dotjerao, što si postao? — upita starac.

— Mlinar, dragi oče — odgovori sin.

— A što si donio sa svog obilaženja svijetom?

— Doveo sam samo jednog magarca i ništa drugo.

— Hja, ima ovdje dovoljno magaraca — dočeka otac. — Draže bi mi bilo da si doveo kakvu dobru kozu.

— Ali ovo nije nikakav obični magarac, nego zlatni — uze objašnjavati sin. — Kad izgovorim: »Hajde ospi, zlatom pospi!« onda ta dobra životinja naspe punu plahtu zlatnika. Hajde pozovi sve rođake ovamo, i da vidiš kako ću ih svekolike obogatiti.

— Takvo što bogme mi je po volji — vedro prihvati stari krojač. — Onda se više ne moram mučiti iglom i škarama.

I požuri se da pozove rođake.

Pošto su se svi lijepo okupili, mlinar ih zamoli da se malko razmaknu i naprave mjesta, pa onda prostrije svoju prostirku i dovede magarca u sobu.

— A sada gledajte! — pozva ih momak pa izgovori svoje: »Hajde ospi, zlatom pospi!«

Ali ništa, sve uzalud, jer ono što je padalo ne bijahu nikakvi zlatnici… Jasno se pokazalo da se taj sivac ništa ne razumije u zlatotvorbu, ta ne može svako magare dotjerati do takva umještva.

Kad jadni mlinar razabra da su mu podvalili i da je grdno namagarčen, iskrivi lice, obori nos i zamoli rođake da mu oproste što se eto moraju kući vratiti siromašni kakvi su i došli. Starome pak krojaču, nimalo obradovanu, ne preosta drugo nego da se opet prihvati igle i škara, a sin se zaposli u nekog mlinara.

*

Treći brat otišao u nauk nekom tokaru: budući da je tokarstvo umjetnički zanat, valjalo mu najduže ostati u naukovanju. Braća mu u pismu javila kako su loše prošla i kako ih je krčmar noću opljačkao, ugrabio im njihove lijepe i čudesne poklone što su ih dobili u popudbinu.

Kad je i tokarski djetić izučio zanat i postao tokarskim pomoćnikom, i kad se spremio da se u svijet otisne, majstor mu darova vreću i priklopi:

— U vreći je toljaga.

— Vrećom se doduše mogu ogrnuti, a može mi ona i drukčije dobro doći — dočeka momak. — Ali čemu će mi toljaga u njoj? Samo će mi vreću otežati i proderati.

— Evo ću ti reći — preuze majstor. — Kada ti tko učini štogod nažao ili te uvrijedi, ti onda samo izgovori: »Van, toljago!« pa će ona odmah van iz vreće, poskočit će i svakom neprijatelju, sve ako ih je i više, tako žustro zaigrati po leđima da se pogođeni neće moći osam dana ni maknuti. I neće ona obustaviti svoj ples sve dokle joj ne zapovjediš: »U vreću, toljago!«

Momak lijepo zahvali majstoru, uze vreću s toljagom i krenu na put. I kad god bi ga odonda tko uvrijedio, na nj se okosio ili mu štogod učinio nažao, on bi samo izgovorio: »Van, toljago!« i toljaga bi odmah iskočila iz vreće i zaredala jednome za drugim isprašivati kaput ili kožuh i nije čekala da ga on svuče sa sebe: poslovala je ona tako hitro te je na red dolazio već drugi prije nego što se tomu i nadao.

Slika: Georg Mühlberg (1863-1925)

Tokarski se momak najposlije jedne večeri obrete u krčmi u kojoj mu braća bijahu okradena. Metnuo je torbak preda se na stol i okrenuo pripovijedati o tome kakvih se sve čuda nagledao po svijetu.

— Da, da — pritače on — naiđe čovjek na čudesni stolić, na zlatnog magarca, i sve tako. Sve su to sami dobri darovi, i ja ih nimalo ne prezirem i ne podcjenjujem, ali je sve to naznatno kad se usporedi s blagom koje sam ja sebi priskrbio, a imam ga evo ovdje u vreći.

»Što li bi to moglo biti, trista mu jada?« reče u sebi krčmar, koji je dobro naćulio uši i pomno slušao. »Očito je vreća nabijena samim draguljima: treba da se nekako i nje domognem, jer triput Bog pomaže.«

Kad bijaše vrijeme da se ide na počinak, gost se opruži na klupu i pod glavu, umjesto uzglavnice, stavi svoju vreću. Krčmar pak, uvjeren da je gost usnuo tvrdim snom, tiho se prišulja i poče vreću oprezno potezati da je kako izvuče spavaču ispod glave i drugu podmetne. Ali je tokar samo to čekao, pa kad krčmar namjeri da konačno potegne, on najposlije podviknu:

— Van, toljago!

U isti hip toljaga iskoči iz vreće pa ožeži po krčmaru, i tako ga zaokupi da se sve prašilo. Krčmar udario u viku i zapomaganje da bi čovjeku srce puklo od žalosti, ali što on više viče, toljaga sve jače bije po leđima, i naposljetku ga toliko izmlavi da se kao bez duše svalio na pod.

Na kraju će mu tokar:

— A sad ako mi ne vratiš čarobni stolić i zlatnog magarca, ples će početi iznova!

— Uh, nemoj za ime Božje! — zavapi krčmar slabašnim glasom, sav klonuo. — Sve ću vratiti samo toga prokletog đavla potjeraj opet u vreću.

— Dobro je — prihvati momak — neka milost zavlada namjesto prava. Ali se dobro pripazi da opet ne bude zlo i naopako po te!

I onda zapovjedi:

— U vreću, toljago!

Ona nato uskoči natrag u vreću, i momak je ostavi da ondje miruje.

*

Kad je jutro objutrilo, tokar uprti na leđa čarobni stolić i povede zlatnog magarca za povodac, pa uze put pod noge usmjerivši očevoj kući.

Stari se krojač baš obradovao kad je opet ugledao sina. Opet i njega upita što je naučio u tuđem svijetu.

— Izučio sam za tokara, dragi oče — odgovori najmlađi sin.

— Eh, lijep, umjetnički zanat — preuze otac. — A što si donio sa svojih putovanja?

— Dragocjenu izrađevinu: toljagu u vreći — odgovori sin.

— Što? Što? — uzviknu otac. — Toljagu! Zar je takvo što vrijedno truda? Pa toljagu možeš usjeći od svakog drveta!

— Ali ne ovakvu, dragi oče — preuze sin. — Jer kad ovoj kažem: »Van, toljago!« ona odmah iskoči iz vreće, i jao onome tko mi je neprijatelj ili mi kakvo zlo učini: ona mu udijeli takav čestit obrok batina i ne prestane ga devetati sve dok se mlaćeni ne svali na tlo i ne zamoli za milost. Ova mi je toljaga pomogla te sam donio čarobni stolić i doveo zlatnog magarca što ih je onaj lupež krčmar ugrabio od moje braće. Hajde neka sada dođu obojica, i pozovi sve rođake: nahranit ću ih i napojiti, i džepove im natrpati zlatom.

Stari krojač nije baš vjerovao, ali je ipak okupio rođake. Tokar tada prostrije prostirku, dovede zlatnog magarca te će svome bratu:

— Hajde, dragi brate, govori ti sada s njime!

Mlinar nato izreče: »Hajde ospi, zlatom pospi!« i učas pokuljaše zlatnici na prostirku kao da je kiša ulila, i sivac nije prestao sipati sve dok svi nisu imali nabijene džepove da više ne mogoše ponijeti. (Vidim ti po nosu, i ti bi volio da si ondje bio.)

Tokar zatim prikuči stolić te će drugom bratu:

— Hajde sada ti, dragi brate, hajde probesjedi s njime!

Tek što je stolar izrekao: »Stoliću, prostri se!

Slika: Georg Mühlberg (1863-1925)

« stolić već bijaše lijepo prostrt, a na njemu se poredale krasne zdjele, uzvrh pune svega i svačega što nepcu godi. Upriličila se gozba kakve dobri krojač nikad nije doživio u svojoj kući; gozbovali rođaci i častili se do u sitne sate noćne, veselili se i svi bili orni i zadovoljni.

Stari je krojač najposlije u ormar zaključao iglu i konac, škare i sukno, aršin i glačalo, i otada je sa svojom trojicom sinova poživio miran i sretan, u milju i svakom obilju.

*

A koza? upitat ćeš. Kamo je otišla koza, koja i bijaše uzrok i krivac te je krojač od kuće odagnao svoja tri sina? Evo ću ti i to pripòvjediti.

Stidjela se ona gdje je ostala ćelave glave pa utekla u lisičiju rupu: onamo se uvukla i sakrila. Kad se teta lija vrnula kući, opazi kako se ondje u tami krijese dva krupna oka: užižile se ognjene oči, i prepade se od toga lija pa brže – bolje umaknu odande. Na putu srete medvjeda, koji, kad je vidje onako uznemirenu i uplašenu, upita:

— Što je tebi, teta lijo, te si tako jadna smućena?

— Uh, ne pitaj! — odgovori riđa teta. — U mom logu čuči ljuta zvijer, izbečila ognjene oči i svojim me strašnim pogledom svu prostrijelila.

— Sad ćemo mi nju istjerati — ohrabri je medvjed.

I krenu zajedno s lisicom do njezina loga i zaviri unutra. Ali kako ugleda one ognjene oči, prepade se i sam: s takvom ljutom zvijeri nije htio nikakva posla, nego u isti mah zagrebe odande. Dok je tako tabao putem, namjeri se na pčelu. Kad ona opazi gdje je smućen i neveseo, upita ga:

— Što je tebi, mrki medo?

Slika: Georg Mühlberg (1863-1925)

Nekako si mi mrzovoljan danas. Kamo to ode tvoja hrabrost i vedrina?

— Mani me se, zujalice, lako je tebi govoriti — odmumlja medvjed. — Kuću riđodlake tete zaposjela ljuta zvijer, čuči ondje i beči ognjene oči, a ne možemo je odande istjerati.

— Žao mi te, medo — sažalno će mu pčela. — Ja sam jadno, slabo stvorenjce na koje se vi veliki i ne osvrćete, ali mi se čini da bih vam ipak mogla u pomoć priskočiti.

I uletje pčela u lisičju rupu, spusti se kozi na glatku obrijanu glavu i bocnu je tako žestoko te je koza skočila kao šilom podbodena, strašno zameketala i kao mahnita pobjegla u široki svijet.

Nitko sve odonda pa do ovog časa nije doznao kamo je nestala i gdje se skrasila.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Podeli

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu