Mudra seljanka - Bajka braće Grim

Bio jednom siromašan seljak bezemljaš: nije imao nigdje ničeg doli neznatnu kućicu i kćer jedinicu. Jednog će dana kći ocu:

— Trebalo bi kralja, našeg gospodara, zamoliti da nam dodijeli nešto krčevine, pa da je obrađujemo.

Kad je kralj čuo za njihovo siromaštvo, darova im još i kutak ledine, a njih je dvoje onda uskopaše da je zasiju žitom ili da štogod drugo na njoj uzgoje.

Pošto su otac i kći svoje malo polje gotovo prekopali, nađoše u zemlji mužar sav od suha zlata.

— Slušaj, kćerce — reče otac djevojci — kralj, naš gospodar, bijaše milostiv prema nama: darovao nam zemlju, pa bi onda red bio da mi njemu damo ovaj mužar.

— Vidiš, ćaća — oprije se kći — ako imamo mužar, a nemamo tučka, morat ćemo i tučak nabaviti. Zato nam je, mnim ja, bolje šutjeti.

Ali otac ne htjede poslušati kćerin savjet, nego s mužarom ode kralju i reče kako je našao mužar u zemlji u polju: zamoli on kralja neka nađeni zlatni mužar primi na poklon.

Kralj uze dar i upita seljaka nije li još štogod našao.

— Ne, nisam — odgovori seljak.

Kralj mu tada zapovjedi da donese tučak. Seljak svejednako govorio kako nisu našli nikakav tučak, pa ga onda i ne može donijeti. Ali mu sav govor bio uvjetar, ništa mu nije pomoglo. Kralj naredi da seljaka vrgnu u tamnicu i da on ondje čami sve dok ne pribavi i tučak.

Sluge mu svakog dana donosile kruh i vodu, kako se već daje utamničenima. Tom prilikom mogahu čuti kako sužanj neprestano uzdiše: »Eh, luda glava, što nisam slušao svoju kćer! Eh, kamo puste sreće da sam slušao svoju kćer!«

Odu sluge kralju te ga izvijeste kako zatvorenik niti jede niti pije, nego sveđer teše jedno te isto i govori: »Eh, da sam slušao svoju kćer!«

Naloži kralj da mu dovedu zatvorenika, a kad je izišao pred kralja, upita ga ovaj zašto neprestano kuka i viče: »Eh, da sam slušao svoju kćer!«

— Pa što je to rekla tvoja kći? — Rekla mi ona — odgovori seljak — da ne smijem odnijeti mužar, jer će onda od mene tražiti da i tučak nabavim.

— Kad ti je tako mudra kći, pošalji je k meni! — zapovjedi kralj.

I valjade djevojci pred kralja, a kad je došla, upita je on je li zaista tako mudra.

— Ako jesi — reče joj kralj — postavit ću ti zagonetku: ako je odgonetneš, bit ćeš mi žena.

Djevojka odgovori da će već pogoditi. Kralj joj nato kaza:

— Sad ćeš otići, a onda treba da dođeš ovamo, k meni, ni odjevena ni gola; ni jašući ni vozeći se; ni putem ni izvan puta. Ako to izvedeš, uzet ću te za ženu.

Otišla djevojka, pa svukla ruho sa sebe, nije dakle bila odjevena. Uvila se u veliku ribarsku mrežu — nije bila gola. Za novac unajmila magarca pa mu za rep privezala mrežu da je vuče — nije dakle ni jahala niti se vozila. Magarac išao kolotečinom, a ona samo nožnim palcem doticala tlo, a to nije ni hod putem ni izvan puta.

Kad je djevojka tako stigla na dvore, kralj priznade da je sve najbolje razmrsila, izvela i pogodila. Nato joj pusti oca iz tamnice, oženi se njome i povjeri joj svu kraljevsku riznicu.

Izminulo u tome nekoliko godina. Jednog dana krenuo kralj da obide vojsku. Kad je izišao u obilazak, a ono pred dvorima stoje seljaci sa svojim kolima — dovezli drva na prodaju: u neka kola ujarmljeni volovi, u druga upregnuti konji.

Bio ondje i jedan seljak što je imao tri kobile. Od tih se jedna oždrijebila, a ždrijebe ode i leže među dva vola što stajahu uklenuta pred kolima.

Okupili se seljaci, počela svađa i natezanje, prštale grdnje, nadigla se graja. Seljak koji je imao volove, tvrdio kako ždrijebe njemu pripada, jer da su ga oždrijebili njegovi volovi, a onaj što imaše konje svjednako dokazivao kako je njegovo, oždrijebila ga njegova kobila.

Dođe prepirka sve do kralja, a on presudi da sve ostane onako kako se zateklo. I tako ždrepče pripade onome što imaše volove, premda nije bilo njegovo. Pravi vlasnik ode plačući i kukajući za izgubljenim ždrebetom.

Kad je zakinuti čuo kako je kraljica samilosna i kako potječe od siromašna seljačkog roda, ode on k njoj i zamoli je neka mu pomogne da mu se vrati ono što je njegovo.

— Ako mi daš tvrdu riječ i vjeru da me nećeš odati, pomoći ću ti — utješi ga kraljica. — Učinit ćeš evo ovako: kad sutra kralj ode na smotru svoje straže, ti stani nasred puta kuda on prolazi, pa velikom ribarskom mrežom uzmahuj i zapasuj kao da loviš ribu, povlači te istresaj kao da ti je mreža puna.

Još ga kraljica pouči što će i kako će odgovoriti ako ga kralj štogod upita.

Elem, izišao sutradan seljak, stao na put i uzeo mrežom loviti ribu na suhu.

Kad je kralj naišao i vidio što seljak radi, posla tekliča da piia što to onaj luđak izvodi. Na pitanje seljak odgovori:

— Evo lovim ribu.

Upita ga teklič kako može loviti ribu na suhu, gdje nikakve vode nema, a seljak odgovori, po kraljičinoj naputi:

— Kako god mogu dva vola oždrijebiti ždrijebe, tako mogu i ja loviti ribu na suhu.

Teklič prenese kralju što je onaj rekao, a kralj zapovjedi da seljaka dovedu preda nj. Kad su ga doveli, kralj mu reče da na to nije mogao doći on sam, neuk seljak, nego je to smislio netko drugi. Neka dakle odmah prizna.

Seljak se kleo i zaklinjao da je naum njegov, sam je, veli, na to došao. Navaljivao kralj, a seljak nikako da oda tajnu, nego neprestano ponavljaše jedno te isto:

— Sâm sam smislio, sâm na to došao!

Tada ga sluge, po kraljevoj zapovijedi, oboriše na hrpu slame i zaredaše po njemu batinama dok najposlije nije priznao da ga je kraljica svjetovala.

Vrati se kralj na dvore pa se okomi na ženu:

— Zašto si neiskrena i kovarna sa mnom? Ne želim više da mi budeš žena, odzvonilo je tvoje! Idi u svoju seljačku krovinjaru odakle si i došla!

Potjera je, ali joj ipak dopusti da sa sobom može na odlasku ponijeti što joj je najđraže.

— Dobro, dragi mužu, učinit ću kad već tako zapovijedaš — dočeka ona.

Zagrli ga i poljubi, i kaza kako bi se željela s njim lijepo oprostiti. Naredi zatim da im pripreme i donesu jako piće, da ga njih dvoje popije na rastanku. Kralj je dobrano potegao te opojne i slasne kapljice, a kraljica vrlo malo.

Kralj je uskoro utonuo u dubok san. Kad se kraljica uvjerila da je tvrdo zaspao, zovnu jednoga slugu, pa usnulog kralja uviše u lijepo bijelo platno. Zatim drugim slugama naredi da umotanoga odnesu u kola što su stajala pred dvorima. Tako ona preveze kralja u svoju kućicu i ondje ga položi u svoju postelju.

Spavao kralj dan i noć, spavao kao klada, a kad se probudio i san istreptao iz očiju, pogleda oko sebe i zavapi:

— Bog neka mi se smiluje! Kamo sam to zapao? I odmah uze dozivati svoje sluge, ali njih ne bijaše — nigdje nijednoga.

Naposljetku eto njegove žene, pojavi se ona te mu lijepo reče:

— Dragi kralju, gospodaru, zapovjedio si da odem s tvojih dvora, ali si mi dopustio da sa sobom ponesem što mi je najdraže. Kako mi ništa nije draže od tebe, povela sam tebe.

— Draga ženo — uzvrati joj kralj sa suzama radosnicama u očima — nas dvoje treba da budemo i ostanemo dovijeka zajedno.

I odvede je natrag na svoje dvore, i tek tada proslaviše pravu svadbu. Zacijelo i danas žive zadovoljni i sretni.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu