Jorinda i Joringel - Bajka braće Grim

Ono vam nekoć stajao star dvorac usred velike, guste šume, u dvorcu živjela stara žena sama samcata, a bila ona opaka čarobnica. Danju se pretvarala u mačku ili pak u sovu, dok bi se uvečer opet prevrgla u ljudsku priliku. Znala je vabiti divljač i ptice, pa ih onda klala, kuhala i pekla.

Kad bi se tkogod približio dvorcu ma i na stotinu koračaja, ostao bi na onome mjestu nepokretan, nije se odande mogao maknuti sve doka ga ona ne bi oslobodila čarolije, a kad bi koja mlada djevojka zakoračila u taj krug, odmah bi se pretvorila u pticu, te bi je stara zatvorila u krletku od pletera i odnijela u posebnu prostoriju svoga dvorca. Imala je u dvorcu već sedam tisuća rijetkih ptica zatvorenih u takve krletke.

Bila tako jedna djevojka što se zvala Jorinda i što je ljepotom nadmašivala sve druge. Ona i lijep momak po imenu Joringel, obećali se jedno drugom, i dvoje zaručnika najveću sreću osjećalo kad bijahu sami među sobom. Da bi se jednom mogli u povjerenju i na miru porazgovoriti, otišli oni u šetnju u šumu.

— Pazi da ne priđeš preblizu dvorcu — upozori Joringel zaručnicu.

Bio lijep dan, priklanjao se k večeru, sunce sjalo između stabala i prosijavalo u tamno šumsko zalenilo, grlice sjetno gugutale na starim bukvama.

Jorindi od nekog milja i sjete navirale suze na oči; sjela ona na travu gdje je sunce prosjalo i sve joj se otima uzdah za uzdahom. I Joringel zapao u neku nujnost, oboje ih obuzela nekakva tuga kao da im onog časa valja mrijeti.

Pošto se obazreše naokolo, krenuše dalje, ali su zalutali, nisu znali kuda će se vratiti kući.

Slika: Paul Hey (1867 – 1952)

Polovina sunčane ploče utonula već za brijeg, a druga još stajala nad njim. Joringel uprije pogled kroza šiprag i žbunje te opazi kako se u blizini uzdiže zid starog dvorca, i strah ga uhvati. Jorinda međuto zapjevala:

Tužno mi poje ptičica,

oj pti-či-ca…

a onda odjednom okrenu sitno piskutati: cikut-cikut Joringel svrnu pogled na nju te imade što i vidjeti: Jorinda se prometnula u slavuja što žalosno cikuće: cikut-cikut…

Uto doletje sova plamenih očiju, triput obletje oko njih i triput zahukta: hu-hu, hu-hu. Joringel se ukipio, ni makac odande: stajao je ondje kao okamenjen, nije mogao ni plakati ni govoriti, ni rukom ni nogom pokrenuti.

Dotle i sunce utonulo, sasvim zašlo. Sova otprhala u neki žbun, a odmah potom odande iziđe pogurena starica, sva užutjela i koštunjava, izbuljenih crvenih očiju i savijena nosa kojemu je ušiljeni vršak sezao do brade. Ona nešto promrmlja, uze slavuja u ruku te ga odnese.

Joringel nije mogao ni riječi protisnuti niti se maknuti s mjesta. A slavuja nestalo, odnijela ga nakaza sa sobom.

Naposljetku se vještica vrati te će potmulim glasom:

Neka krivaš sa visine

u krletku sada sine:

Zahijele, ti ne steži,

svoje petlje ded odveži.

U koji mah ona tu basmu izreče, Joringel se oslobodi čarolije.

Uze on vješticu salijetati i moliti da mu vrati njegovu Jorindu, ali ona samo odsiječe:

— Nikad je više nećeš vidjeti!

I u tim riječima ode.

Joringel zvao, plakao i jadikovao, ali mu sve bijaše uzalud.

»Jao, što ću jadan sada«, zajada Joringel u sebi i najposlije krene odande, pa tako naposljetku stigne u neko tuđe selo. Tu se pribije u nekog seljaka, unajmi se da mu čuva ovce.

Dugo je u onome kraju čuvao ovce i često obilazio oko starog dvorca, ali mu nikad nije prilazio preblizu.

Jedne noći dok je spavao usni mu se da je našao neobičan cvijet, crven kao krv, s krasnim krupnim biserom usred čaške. Ubrao je jarki cvijet i s njime otišao vještičinu dvorcu. I gle čuda: sve što bi cvjetom dodirnuo, oslobađalo se čarolije, pa se tako i Jorinda prevratila u svoj djevojački lik…

Kad se momak ujutro probudio, zađe on naokolo obilaziti brda i doline ne bi li našao onakav cvijet. Tražio je i tražio, a onda devetog dana u rano jutro nađe sanjani cvijet: crven je kao krv, a posred čaške blista mu krupna kaplja rose, krupna i sjajna poput najljepšeg bisera. Ubravši ga, momak brižno s njime krenu vještičinu dvorcu.

Prilazeći starom zdanju nije se na sto koračaja pred njim skamenio nego prođe ravno do ulaza. Silno se tome obradovao. Teška vrata širom se otvoriše kad ih je dodirnuo čarobnim cvijetom. Prijede zatim preko dvorišta, kamo su mu do ušiju dopirali mnogi ptičji glasovi. Usmjeri korak onamo i dođe u prostoriju u kojoj ptice bijahu zarobljene. Unutri bila i sama vještica, hranila ptice u sedam tisuća krletki.

Kad je vidjela Joringela, bijes ju spopade: iz očiju joj sijevnu oganj, a s jezika otrov, klela ona i razlijevala žuč, ali momku nije ništa mogla, ni prići mu na dva koraka, zbog čarobnog cvijeta što ga je imao u ruci.

On se nije ni osvrtao na nju nego krenu da razgleda krletke sa pticama. Bijaše ondje i više stotina slavuja, svi jednaki — kako da među njima razazna svoju Jorindu?

Dok je tako razgledao, odjednom opazi kako stara vještica krišom uzima jednu krletku sa pticom i s njome kreće k vratima. U tren oka skoči on onamo, dodirnu krletku onim cvijetom, i u tome se času pred njim stvori Jorinda, lijepa kô i prije: odmah mu ona obisnu oko vrata.

Dodirnu on cvijetom i staru vješticu — sad više nije mogla čarati, presahlo joj umijeće. I sve druge ptice u prostoriji dodirnuo je čarobnim cvijetom i pretvorio ih u djevojke. Pošto je tako uradio, sa svojom se Jorindom vrati kući, te njih dvoje dugo poživješe u zadovoljstvu i sreći.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu