Željezni Ivan - Bajka braće Grim

Bio jednom kralj koji je u blizini svoga dvorca imao veliku šumu, gdje su živjele sve vrste divljači. Jednoga je dana poslao svojega glavnog lovca da ustrijeli jelena, ali lovac se nije vratio. “Možda je doživio nezgodu”, reče kralj, pa dan poslije odasla još dva lovca za onim prvim, no nisu se vratili ni oni. Trećega je dana sazvao sve svoje lovce i rekao: “Pretražite cijelu šumu i ne odustajte dok ih ne nađete svu trojicu.” No nijedan se od tih lovaca nije vratio, kao niti jedan jedini pas iz čopora koji su poveli sa sobom. Od toga dana nitko se nije usudio ući u šumu te je u njoj vladala duboka tišina i osama, a jedini znak života bili su s vremena na vrijeme orao ili jastreb u preletu iznad krošanja. Još je mnogo godina to bilo tako, dok jednoga dana lovac kojega nitko nije poznavao, stranac, nije stupio pred kralja, rekao da traži posao i dobrovoljno se javio da ode u opasnu šumu. Kralj mu to svejedno nije dopustio. “Nešto je jezivo tamo”, rekao je. “To je mjesto vjerojatno začarano. Ne znam kako bi mogao biti išta uspješniji od ostalih; bojim se da ćeš nestati kao i oni.” No lovac reče: “Spreman sam izložiti se i toj opasnosti, vaše veličanstvo. Ja ne znam za strah.” Tako je lovac krenuo u šumu sa svojim psom. Nije dugo trebalo da pas nanjuši trag i krene ga pratiti, ali nije pretrčao više od nekoliko koraka kad je došao do ruba duboke vode i nije mogao dalje. Tad je gola ruka izronila iz vode, ščepala psa i povukla ga ispod površine. Kad je to vidio, lovac se vratio, da bi poveo sa sobom tri čovjeka s vjedrima, kako bi isušili baru. To su i učinili, a kad su je gotovo posve ispraznili, našli su divljeg čovjeka kako leži na dnu. Koža mu je bila tamna poput hrđava željeza, kosa mu je padala preko lica sve do koljena. Čvrsto su ga vezali užetom i odveli ga u dvorac. Svi su u čudu promatrali divljega čovjeka. Kralj je naložio da ga zatvore u željezni kavez u dvorištu i zabranio je, pod prijetnjom smrću, da itko otključa vrata kaveza; a ključ je povjerio na čuvanje kraljici glavom. Otad je opet bilo sigurno ići u šumu. Kralj je imao sina, kojemu je tada bilo osam godina. Jednoga se dana igrao u dvorištu, kad mu se zlatna lopta otkotrljala između rešetki u kavez divljega čovjeka. Dječak je pritrčao i rekao: “Daj mi moju loptu.” “Neću, ako mi ne otvoriš vrata”, reče divlji čovjek. “Ne, ne smijem”, reče dječak. “Tata je to zabranio.” Pa je otrčao. Sutradan se vratio i zatražio svoju loptu, ali divlji je čovjek samo rekao: “Otvori vrata.” Dječak je opet odbio. Trećega dana, kad je kralj izašao u lov, dječak je prišao kavezu i rekao: “Sve i da hoću, ne mogu otvoriti kavez. Nemam ključ.” Divlji čovjek reče: “Ključ je pod jastukom tvoje majke. Lako ćeš do njega.” Dječak je očajnički htio natrag svoju loptu i zato je zaboravio na oprez te uzeo ključ. Brava je zapinjala i dječak je prikliještio prst; no kad su se vrata otvorila, divlji je čovjek izašao, dao dječaku njegovu loptu i požurio što dalje. Dječak se prestrašio. Zazvao je: “Oh, divlji čovječe, nemoj bježati, inače ću dobiti batine!” Divlji se čovjek okrenuo, podigao dječaka i posjeo ga na svoja ramena te hitrim koracima krenuo prema šumi. Kad se vratio kući, kralj je opazio prazan kavez i odmah upitao kraljicu što se dogodilo. Ona nije ništa znala i zato je potražila ključ te otkrila da je nestao. Tad su shvatili da nema dječaka, dozivali su ga, ali odgovora nije bilo. Kralj i kraljica poslali su poslugu da pretraži kraljevski perivoj oko dvorca, polja i livade iza njega, ali dječaka nisu našli; njegovi su roditelji tada pretpostavili što se dogodilo i cijeli je dvor bio u dubokoj žalosti. Nakon što se dokopao mračne šume, divlji je čovjek spustio dječaka i rekao: “Više nikad nećeš vidjeti oca i majku. Ali ja ću paziti na tebe, jer si me oslobodio i žao mi te. Samo me slušaj i sve će biti u redu. Imam blaga i zlata u izobilju, zapravo više od bilo koga na svijetu.” Nabrao je mahovine i od nje napravio ležaj za dječaka, koji je začas zaspao. Ujutro ga je divlji čovjek odveo na izvor i rekao: “Vidiš li ovo? To je moj zlatni izvor. Bistar je i čist i želim da takav i ostane. Sjedi ovdje i čuvaj ga, pazi da u njega ne padne ništa što ne bi smjelo, jer ne želim da ga išta zagadi, jasno? Svake ću se večeri vratiti da provjerim jesi li sve učinio kako sam ti rekao.” Dječak je sjeo kraj izvora i zagledao se u vodu. Katkad bi vidio zlatnu ribicu ili zlatnu zmiju duboko ispod površine i pazio je da ništa ne padne u vodu. No dok je sjedio tamo, prst koji su mu prikliještila vrata kaveza tako ga je jako zabolio da nije mogao izdržati a da ga ne umoči u vodu. Odmah ga je izvukao, ali shvatio je da se pretvorio u zlato i, koliko god se trudio obrisati ga, bio je i dalje posve zlatan. Te večeri kad se Željezni Ivan vratio kući, pogledao je dječaka i upitao: “Što je bilo s izvorom?” “Ništa, ništa”, reče dječak, a prst je skrivao iza leđa, da ga Željezni Ivan ne vidi. Ali čovjek reče: “Umočio si prst u vodu. Dobro, nek ti bude ovaj put, ali dobro pazi da ništa više ne padne u nju.” Rano ujutro, dječak se pripremio i otišao na izvor držati stražu. Prst ga je opet zabolio, no ovaj put ga je protrljao o svoju glavu; međutim, pritom mu je jedna vlas, na nesreću, ispala u vodu. Dohvatio ju je što je brže mogao, ali već je bila sva zlatna. I prije nego što je došao kući, Zeljezni Ivan već je znao što se dogodilo. “Pustio si da ti vlas upadne u vodu”, rekao je. “To ti je već drugi put. Progledat ću ti kroz prste još samo ovaj put, ali ako se to ponovi, izvor će biti zagađen i nećeš moći ostati ovdje.” Trećega je dana dječak oprezno sjeo kraj izvora i nije ni pomaknuo prstom, koliko god ga bolio. No vrijeme je vrlo sporo prolazilo i morao je nešto raditi, pa se nagnuo i zagledao se u svoj odraz u vodi. Saginjao je glavu sve niže i niže kako bi si vidio oči, a tada je njegova dugačka kosa pala naprijed sa zatiljka i ravno u vodu. Istog je trena trznuo glavom unatrag, ali prekasno: sva mu se kosa pretvorila u zlato i sjajila se kao sunce. Možete zamisliti kako je prestrašen bio jadni dječak. Jedino što je uspio smisliti bilo je da rupčićem omota glavu, tako da mu Zeljezni Ivan ne vidi kosu. No, dakako, čim je došao kući, to je bilo prvo što je uočio. “Odmotaj taj rupčić”, rekao je. Dječak je morao poslušati. Sva mu je zlatna kosa pala na ramena i nije uspio čak ni smisliti neku ispriku. “Nisi prošao na ispitu”, reče Željezni Ivan. “Ne možeš ostati ovdje. Morat ćeš u svijet i ondje ćeš naučiti kako je to biti siromašan. Nisi ti loš dečko i želim ti dobro i zato ću te nagraditi uslugom: nađeš li se doista u nevolji, otiđi u šumu i pozovi me, vikni ‘Željezni Ivane’ i ja ću doći da ti pomognem. Posjedujem velike moći, mnogo veće nego što možeš zamisliti, i više nego dovoljno zlata i srebra.” Tako je kraljević napustio šumu i tumarao je divljim stazama i utabanim putevima, sve dok napokon nije došao do velika grada. Tamo je potražio posao, ali ništa nije uspio naći, jer nikad nije izučio nikakav zanat kojim bi zarađivao za život. Naposljetku je otišao u palaču i upitao bi li mu oni dali kakav posao. Dvorski dužnosnici nisu znali od kakve bi im koristi mogao biti, no bio je drag dečko, pa su ga primili. Na kraju je kuhar rekao da bi mu on mogao naći posla te mu je dao da nosi drva i vodu i da izgrablja pepeo s ognjišta. Jednoga dana kad su drugi poslužitelji bili zauzeti, kuhar je rekao dječaku da odnese jelo za kraljevski stol. Dječak nije htio da itko vidi njegovu zlatnu kosu i zato nije skinuo kapu. Kralja je to, dakako, zaprepastilo, pa je rekao: “Mali, kad dolaziš za kraljevski stol, moraš skinuti kapu.” “Radije ne, vaše veličanstvo,” reče dječak, “jer mi je glava puna peruti.” Kralj je pozvao kuhara i prekorio ga jer je pustio dečka s takvim tegobama da poslužuje za kraljevskim stolom; mora ga smjesta otpustiti. No kuharu je bilo žao malog, pa mu je dopustio da zamijeni mjesto s vrtlarskim pomoćnikom. Posao mu je sad bio saditi i zalijevati, obrezivati i okopavati, podnositi vjetar i kišu. Jednoga ljetnog dana, kad je sam radio u vrtu, bilo je tako vruće da je skinuo šešir kako bi ga povjetarac rashladio. Čim je sunce obasjalo njegovu zlatnu kosu, ona je zablistala i zasvjetlucala tako jako da su odsjaji doprli do kraljevnine spavaonice. Skočila je da vidi što je to, ugledala je dječaka i doviknula mu: “Dečko! Donesi mi kiticu cvijeća.” On je brzo ponovno nataknuo svoju kapu, nabrao je poljskoga cvijeća i vezao ga u kiticu. Dok se uspinjao stubama koje vode iz vrta, spazio ga je glavni vrtlar i rekao: “Što ti je palo na pamet, da kraljevni odneseš takvo obično cvijeće? Baci to, brzo, i odnesi joj cvijeća rijetkih vrsta. Ona je ružičasta ruža upravo procvala, odnesi joj kiticu toga.” “O, ne,” reče dečko, “ta ruže ne miriše. Ali ovo poljsko cvijeće širi divan miomiris, siguran sam da će joj se više svidjeti.” Kad je ušao u kraljevninu sobu, djevojka je rekla: “Skini kapu. Nije pristojno imati kapu u mojoj prisutnosti.” “Ne mogu, vaša kraljevska visosti”, reče on. “Glava mi je puna prhuti.” Kraljevna je na to zgrabila njegovu kapu i skinula mu je. Istog mu se trena zlatna kosa prosula po ramenima, a to je bio uistinu divan prizor. Htio je pobjeći, ali kraljevna ga je držala za ruku, a onda mu je dala punu šaku dukata i tada ga je pustila. Uzeo je dukate, ali nije ih zapravo htio i zato ih je dao vrtlaru. “Evo, da ti se djeca imaju čime igrati”, rekao je. Sutradan ga je kraljevna opet pozvala i zatražila je još jednu kiticu poljskoga cvijeća. Kad joj je odnio cvijeće, ona je istog trena posegnula za njegovom kapom i pokušala ju je uzeti, ali on ju je čvrsto držao. Opet mu je dala nekoliko dukata, a on ih je opet dao vrtlaru, za djecu. Sve se još jednom ponovilo i trećega dana: ona mu nije uspjela uzeti kapu; on nije htio zlato. Nedugo nakon toga, zemlja je zahvaćena ratom. Kralj je sazvao svoje savjetnike, no oni nisu mogli odlučiti treba li se boriti ili predati se, zato što je neprijatelj imao veliku i moćnu vojsku.

Vrtlarski je pomoćnik govorio: “Sad sam već odrastao. Samo mi dajte konja i otići ću u rat i boriti se.” Ostali su mu se mladići smijali i govorili su: “Ne brini se, možeš dobiti konja nakon što mi odemo. Ostavit ćemo ti jednoga u staji.” Tako je on čekao da oni odu, a onda je u staji potražio svojega konja. Otkrio je da hrama i da može ići samo sakati-tap, sakati-tap. Svejedno ga je zajahao i krenuo prema gustoj šumi. Kada je došao na rub šume, do stabala, stao je i triput zazvao “Zeljezni Ivane!” – tako glasno da je odzvanjalo svud uokolo. Divlji se čovjek odmah pojavio i upitao: “Što trebaš?” “Idem u rat”, reče dečko, “i trebam dobra konja.” “Onda ćeš ga i dobiti, i još mnogo toga povrh konja.” Divlji se čovjek vratio u šumu i vrlo brzo nakon toga iz nje je izašao konjušar, a vodio je veličanstvenoga konja, koji je frktao i toptao i jedva se dao obuzdati. Štoviše, iza njega išla je cijela bojna vitezova u željeznim oklopima, s mačevima što su se ljeskali na suncu. Dečko je svojega kljastoga konja ostavio konjušaru, popeo se na novog i krenuo na čelu bojne. Kad su došli na bojno polje, shvatili su da su brojni kraljevi ljudi već pali u boju i da će ostali uskoro morati uzmaknuti. Zato je mladić krenuo u juriš sa svojom oklopljenom bojnom; obrušili su se na neprijatelja kao nepogoda, obarali su sve koji su im se našli na putu. Neprijatelj se počeo navratnanos povlačiti, ali mladić je bio nemilosrdan i nije stao dok svi neprijateljski vojnici nisu bili ili mrtvi ili u bijegu. Nakon bitke nije se vratio kralju. Umjesto toga, poveo je svoju oklopljenu vojsku zaobilaznim putem u šumu i dozvao Željeznog Ivana. “Što trebaš?” upita divlji čovjek. “Evo ti natrag tvoj konj i vitezovi, a ti meni vrati moje kljasto staro kljuse.” Željezni Ivan učinio je sve što se od njega traži i mladić je odjahao kući na konju sakati-tap. Kralja pak, kad se vratio u palaču, dočekala je kći, koja mu je istrčala ususret i čestitala mu na sjajnoj pobjedi. “Nisam ja imao ništa s tim”, rekao je. “Spasio nas je neobičan vitez koji nam je dojahao u pomoć sa svojom bojnom oklopljenih vitezova.” Kraljevna je silno htjela čuti tko je tajanstveni vitez, ali joj kralj to nije znao reći. “Znam samo to”, rekao je, “da je neprijatelja natjerao u bijeg i da je zatim odjahao.” Ona je otišla k vrtlaru i upitala ga gdje mu je pomoćnik, a vrtlar se nasmijao. “Upravo se vratio na svom tronogom konju”, rekao je. “Ostali mu se stalno rugaju. ‘Gle, eno ide stari sakati-tap! vele oni. Pa pitaju: ‘I, pod kojom si živicom spavao?’A on veli: ‘Bio sam bolji od svih vas. Da nije mene, izgubili biste bitku’ tako veli. A oni onda pucaju od smijeha.” Kralj reče kćeri: “Najavit ću velik turnir. Trajat će tri dana, a ti možeš baciti zlatnu jabuku, koju vitezovi moraju uhvatiti. Možda se pojavi onaj nepoznati vitez. Nikad se ne zna.” Kad je čuo za turnir, mladić je otišao u šumu i dozvao Željeznog Ivana. “Što trebaš?” “Uhvatiti kraljevninu zlatnu jabuku.” “Kao da već jesi”, reče Željezni Ivan. “I, povrh toga, nosit ćeš crven oklop i jahati vatrena riđana.” Na početku turnira mladić je dogalopirao i zauzeo svoje mjesto među vitezovima i nitko ga nije prepoznao. Tad je došla kraljevna i bacila među vitezove zlatnu jabuku, a on je bio taj koji ju je uhvatio i, čim ju je pospremio na sigurno, odgalopirao je. Dan poslije, Željezni Ivan dao mu je bijel oklop i snježnobijela konja. Opet je uhvatio jabuku i opet je smjesta odjahao. No kralj se sad naljutio. “Ako taj vitez opet odjaše a da ne kaže tko je,” objavio je, “svi ostali moraju u potjeru za njim, a ne bude li se htio vratiti svojom voljom, smiju upotrijebiti koplja i mačeve. Neću trpjeti takvo ponašanje.” Trećega dana, Željezni Ivan dao mu je crn oklop i konja crnog kao noć, i opet je on uhvatio jabuku. No taj put ostali su vitezovi krenuli u potjeru za njim i jedan mu je prišao dovoljno blizu da ga rani u nogu. Očito je ubo i konja, jer ovaj je skočio tako visoko u zrak da je mladiću, u pokušaju da ga obuzda, spala kaciga. Pala je na tlo i svi su vidjeli da mu je kosa poput zlata. No to je bilo sve što su vidjeli, jer uspio je umaknuti, a oni su odjahali natrag i o svemu izvijestili kralja. Sutradan je kraljevna pitala vrtlara za njegova pomoćnika. “Eno ga obrezuje ruže, vaša kraljevska visosti. Čudan je on svat. Bio je na turniru, i to ozbiljno. Došao je jučer navečer kući i pokazao je mojoj djeci tri zlatne jabuke. Veli da ih je osvojio, ali ne znam ja baš.” Kralj je dao pozvati vrtlarskog pomoćnika, koji je izašao pred dvorjane s kapom na glavi. Kraljevna mu je prišla i skinula mu je, a zlatna mu se kosa prosula po ramenima i bio je tako naočit da su svi bili zapanjeni. “Mladiću, jesi li ti vitez koji je došao na turnir svaki dan u oklopu druge boje i koji je uhvatio sve tri zlatne jabuke?” “Da,” reče mladić, “evo ih.” Izvadio je tri jabuke iz džepa i vratio ih kralju. “Ako trebate još dokaza,” dodao je, “možete pogledati ranu koju su mi zadali vitezovi kad su me jučer lovili. Ali ja sam također vitez koji je pomogao vašoj vojsci da pobijedi neprijatelja.” “Ako si sve to u stanju, nisi ti nikakav vrtlarski pomoćnik”, na to će kralj.

“Reci mi, tko ti je otac?” “Moćan kralj, a zlata imam koliko god trebam.” “Hmm, shvaćam. Pa, očito ti dugujem nekakvu zahvalu”, reče kralj. “Mogu li išta učiniti za tebe?” “Itekako”, odvrati mladić. “Možete mi svoju kćer dati za ženu.” Kraljevna se nasmija i reče: “On bome ne okoliša! Ali čim sam ga vidjela, znala sam da nije vrtlarski pomoćnik.” Pa mu je prišla i poljubila ga. Njegovi su roditelji došli na vjenčanje i preplavila ih je radost. Bili su već izgubili svaku nadu da će ikad više vidjeti svojega voljenog sina. Kad je svadbena gozba bila na vrhuncu, glazba je odjednom utihnula. Vrata su se širom otvorila i ušao je dostojanstven kralj s velikom svitom. Krupnim je koracima prišao mladiću, zagrlio ga i rekao: “Ja sam Željezni Ivan, koji je čarolijom pretvoren u divljeg čovjeka, ali ti si me oslobodio. Sva blaga koja posjedujem bit će tvoja.”

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu