Vreme čitanja: 15 min
Bio jednom mladić koji je pristupio vojsci, hrabro se borio i uvijek bio u prvim redovima kad su pljuštali usijani metci. Tako dugo dok je bilo rata, dobro mu je išlo, no kad je potpisan mir, otpustili su ga. Satnik mu je rekao da može kamo god hoće. Roditelji su mu bili mrtvi, više nije imao dom i zato je otišao k braći i zamolio da živi s njima dok ne izbije novi rat. No njegova su braća bila tvrda srca: “Što se nas tiču tvoje nevolje? Ne trebamo te ovdje. Briši odavde i snađi se sam.” Jedino što je vojniku još ostalo bila je njegova mušketa, pa ju je stavio na rame i zaputio se u svijet. Uskoro je došao do velike pustopoljine, na kojoj se nije imalo što vidjeti, osim kruga stabala. Sjeo je pod njih, razmišljao o vlastitoj sudbini i žalio samoga sebe. “Nemam novca ni budućnosti”, pomislio je. “Znam jedino ratovati, ali ako svi žele samo mir, od mene nikakve koristi. Vjerojatno ću umrijeti od gladi.” Odjednom je začuo šuštanje, a kad se osvrnuo oko sebe da vidi što je to, ugledao je čudna muškarca. Nosio je otmjenu zelenu jaknu i djelovao je savršeno pristojno, ako se zanemari odvratno, veliko konjsko kopito kojim mu je završavala jedna noga. “Znam što želiš,” rekao je vojniku, “i možeš sve to dobiti, zlata i posjeda koliko te volja, ali najprije mi moraš pokazati koliko si hrabar. Neću dati svoj novac nekome tko pobjegne na prvi znak opasnosti.” “Pa vojnik sam, i posao mi je da se ničega ne bojim. Ali možeš me iskušati ako hoćeš.” “U redu,” reče muškarac, “pogledaj iza sebe.” Vojnik se okrenu i ugleda golema medvjeda kako juri prema njemu i bijesno reži. “Oho,” reče vojnik, “da te malo zagolicam po gubici, gadna beštijo. Pa da vidimo hoće li ti biti do režanja nakon toga.” Uperio je mušketu u medvjeda i ispalio hitac. Pogodio ga je u njušku i medvjed se istog trena srušio. “Vidim da ti hrabrosti ne nedostaje,” reče stranac, “ali još nisam završio. Imam još jedan uvjet.” “Samo da mi ne pokvari izglede za raj”, reče vojnik, koji je itekako dobro znao tko je stranac. “Ako je to na kocki, ne želim imati ništa s tim.” “Pa, to ćemo još vidjeti”, reče stranac. “Evo što moraš: sljedećih se sedam godina ne smiješ oprati, počešljati, odrezati nokte niti pomoliti se Bogu. Dat ću ti jaknu i plašt koje ćeš nositi svih sedam godina. Ali ako u međuvremenu umreš, moj si, jasno? Ako preživiš, slobodan si, a k tome, ne zaboravi, i bogat, dok si živ.” Vojnik razmisli. Na ratištu je gledao smrti u oči toliko puta da je bio naviknut na opasnost, ali siromaštvo je bilo nešto drugo. Odlučio je prihvatiti đavolju ponudu. Vrag je skinuo svoju zelenu jaknu i pružio je vojniku s riječima: “Posegneš li rukom u džep dok nosiš ovu jaknu, uvijek ćeš izvući punu šaku novca.” Vrag je potom odrao medvjeda i rekao: “Moraš se ogrnuti ovom medvjeđom kožom kao plaštom, a moraš i spavati u njoj i ne smiješ leći u drugu postelju. I moraš nositi ime Medvjeđa Koža.” Izgovorivši to, Vrag je nestao. Vojnik je obukao jaknu, posegnuo u džep i otkrio da je Vrag govorio istinu. Ogrnuo se medvjeđom kožom kao plaštom i započeo sa svojim lutanjima. Išao je kamo god mu se prohtjelo, činio je što god mu je bilo po volji i trošio koliko god je našao u džepu. Prve je godine još nekako izgledao, ali tijekom druge već se počeo pretvarati u nakazu. Lice mu je bilo gotovo posve obraslo dugačkom i neurednom bradom, kosa mu je bila zamršena i zapletena, prsti su mu završavali pandžama i bio je tako prljav, da ste mu potočarku posijali na licu, proklijala bi i niknula. Tko god bi ga vidio, protrnuo bi ili pobjegao. Međutim, stalno je sirotinji davao novac da se mole da sedam godina ostane živ, a s obzirom na to da je za sve što je poželio plaćao punu cijenu i odmah, uvijek je uspijevao naći krov nad glavom. Tijekom četvrte godine lutanja došao je do nekog svratišta. Vlasnik ga nije htio primiti i odbio je čak pustiti ga u staju, da ne prestraši konje. No kad je Medvjeđa Koža posegnuo u džep i izvukao punu šaku novca, gostioničar je malo popustio i dopustio mu da prenoći u dograđenom dijelu u dvorištu, pod uvjetom da se ne pokazuje. Jedne je večeri sjedio ondje sam i žarko želio da je njegovih sedam godina već isteklo, kad je začuo kako netko jeca od muke u susjednoj sobi. Medvjeđa Koža bio je čovjek dobra srca i htio je pomoći, pa je otvorio vrata i ugledao starca kako gorko plače i udara šakom o šaku. Čim je spazio Medvjeđu Kožu, starac je s naporom ustao i pokušao pobjeći, no zaustavio se na zvuk ljudskoga glasa i dopustio nakazi da mu se obrati. Medvjeđa Koža blago se obratio starcu i nagovorio ga da opet sjedne i kaže mu što ga muči. Kako se činilo, postupno je izgubio sav svoj novac i sad je sa svojim kćerima bio na rubu da umre od gladi. Nije mogao platiti račun vlasniku svratišta i bio je siguran da će u zatvor. “Ako je novac sva nevolja,” reče Medvjeđa Koža, “ja imam dovoljno da vam pomognem.” Pozvao je gostioničara i platio račun, a zatim je starcu džep napunio zlatom. Shvativši da je svim njegovim jadima došao kraj, starac nije znao kako da zahvali svom neobičnom dobročinitelju. “Pođi sa mnom kući”, rekao je. “Dođi i upoznaj moje kćeri. Sve su čudesno lijepe i jednu od njih izabrat ćeš za ženu. Kad čuju što si učinio za mene, neće te odbiti. Izgledaš pomalo, pa, ekscentrično, ali koju god da odabereš, začas će se pobrinuti da budeš čist i uredan.” Medvjeđoj Koži svidjelo se to što je čuo o kćerima te je otišao sa starcem njegovoj kući. No kad ga je najstarija kći ugledala, vrisnula je i pobjegla. Druga ga je kći odmjerila od glave do pete i rekla: “Očekuješ da se udam za ovako nešto? Uopće ne izgleda kao čovjek. Prije bih se udala za onog medvjeda kojeg su jednom doveli ovamo, sjećaš se, obrijali su mu krzno i navukli mu husarsku uniformu i bijele rukavice. Na njega bih se mogla naviknuti.” Najmlađa je kći, međutim, rekla: “Dragi oče, sigurno je dobar čovjek, kad ti je tako pomogao. A ako si mu obećao nevjestu, spremna sam održati riječ koju si dao.” Šteta što je Medvjeđoj Koži lice bilo prekriveno bradom i prljavštinom, jer inače bi otac i kći vidjeli kako mu je radosno srce poskočilo na te riječi. Skinuo je prsten s ruke, prepolovio ga i dao joj jednu polovicu, a drugu je zadržao za sebe. Na svoju je polovicu napisao njezino ime, a svoje ime na njezinu i zamolio ju je da je dobro čuva. “Sad moram krenuti”, rekao je. “Preostale su mi još tri godine lutanja. Ako se nakon toga ne vratim, slobodna si, jer to znači da sam mrtav. Ali nadam se da ćeš se moliti Bogu da me održi na životu.” Jadna se nevjesta zavila u crninu, a kad bi pomislila na svog budućeg mladoženju, suze bi joj navrle na oči. Sljedeće tri godine od sestara je dobila samo prijezir i podrugivanje. “Radije pripazi”, govorila je starija sestra. “Ako mu daš ruku, zdrobit će je u svojoj šapi.” “Samo oprezno,” govorila je druga sestra, “medvjedi vole slatko. Ako mu se svidiš, za tren oka će te progutati.” “I bolje ti je da ga slušaš. Ne bih ti htjela biti u koži kad zareži.” “Ali na svadbi će biti zabavno. Medvjedi su dobri plesači.”
Buduća mladenka nije ništa odgovarala i nije dopuštala da je uzrujaju. A Medvjeđa Koža lutao je diljem svijeta, posvuda je činio dobro, gdje god je mogao, i velikodušno je davao sirotinji, kako bi se molili za njega. Konačno, u zoru posljednjega dana sedam godina, vratio se na pustopoljinu i sjeo pod stabla u krugu. Ubrzo je počeo zavijati vjetar i Vrag se opet pojavio ondje i mrko ga je gledao. “Evo ti tvoja jakna”, rekao je i dobacio Medvjeđoj Koži njegovu staru jaknu. “A sad mi vrati moju zelenu.” “Polako”, reče Medvjeđa Koža. “Kao prvo, oprat ćeš me. Hoću četiri kade pune vode, od vrele do mlake, i četiri vrste sapuna, od onog žutog kojim ribaju podove do najfinijeg pariškog savon de luxe. A kad smo kod šampona, hoću više vrsta, od onog kojim peru konje do najblažih s mirisom lavande. I hoću demižonku kolonjske vode.” Htio-ne htio, Vrag je morao donijeti vode, sapuna i svakakvih kozmetičkih proizvoda te oprati Medvjeđu Kožu od glave do pete, ošišati ga, uredno počešljati, obrijati mu bradu i odrezati nokte. Nakon toga, Medvjeđa Koža opet je izgledao kao pristao vojnik; zapravo, bio je zgodniji nego ikad. Kad je Vrag nestao ogorčeno gunđajući, Medvjeđu Kožu preplavila je radost. Dugačkim je koracima pohitao u grad, kupio kaput od sjajnoga baršuna, unajmio kočiju koju su vukla četiri bijela konja i odvezao se do kuće svoje nevjeste. Naravno, nitko ga nije prepoznao. Otac je pretpostavio da je neki ugledni časnik, u najmanju ruku pukovnik, i odveo ga je u blagovaonicu, gdje su sjedile njegove kćeri. Vojnik je sjeo između dviju starijih. Salijetale su ga da je to bilo pravo čudo. Točile su mu vino, birale najslasnije zalogaje da mu ih stave na tanjur, očijukale su i hihotale se i mislile kako nikad nisu vidjele zgodnijeg muškarca. Ali najmlađa mu je kći sjedila nasuprot, nije podizala pogled i nije prozborila ni riječ. Medvjeđa Koža upitao je oca bi li mu dopustio da jednu od njegovih kćeri izabere za ženu. Dvije starije kćeri na to su skočile od stola i odjurile svaka u svoju sobu da odjenu najljepše haljine. Svaka je za sebe mislila da Medvjeđa Koža baš nju hoće. Čim je ostao sam sa svojom zaručnicom, gost je izvukao svoju polovicu prelomljenog prstena i ispustio je u čašu vina, koju je dodao djevojci preko stola. Ona je prihvatila i popila vino, a kad je na dnu čaše pronašla pola prstena, srce joj je brže zakucalo i izvukla je drugu polovicu, koju je nosila na vrpci oko vrata, te ih je spojila. Dvije su polovice savršeno pristajale. Stranac reče: “Ja sam tvoj mladoženja, kojega si upoznala kao Medvjeđu Kožu. Milošću Božjom ponovno sam zadobio svoje čisto ljudsko obličje.” Zagrlio ju je i strastveno poljubio. A u tom su trenutku ušle druge dvije sestre, napirlitane od glave do pete, i kad su vidjele Medvjeđu Kožu i svoju sestru zajedno te shvatile tko je on i što se dogodilo, izbezumile su se od gnjeva. Istrčale su iz kuće, jedna se utopila u bunaru, a druga se objesila za granu stabla. Te se večeri s vrata začulo kucanje. Medvjeđa je Koža otvorio, a tamo je stajao Vrag u svojoj zelenoj jakni. “Što hoćeš?” upita Medvjeđa Koža. “Samo sam ti došao zahvaliti. Sad imam dvije duše da se poigram, umjesto tvoje jedne.”

Informacije za naučnu analizu
Statistika bajke | Vrednost |
|---|---|
| Prevodi | EN, ZH, ES, FR, RU, CZ, PT, JA, DE, KO, VI, TR, IT, PL, NL, RO, HU, DA, FI, SE, BE, BG, SK, LT |
| Indeks čitljivosti po Björnssonu | 35,2 |
| Broj karaktera | 10.146 |
| Broj slova | 7.971 |
| Broj rečenica | 129 |
| Broj reči | 1.819 |
| Prosečan broj reči po rečenici | 14,10 |
| Reči sa više od 6 slova | 384 |
| Procenat dugih reči | 21,1% |
| Odnos tip-token (TTR) | 0,478 |
| Pokretni prosečni odnos tip-token (MATTR) | 0,848 |
| Mera tekstualne leksičke raznovrsnosti (MTLD) | 167,8 |
| Hapax legomena | 655 |
| Prosečna dužina reči | 4,38 |
| Medijana dužine rečenice | 12,5 |
| 90. percentil dužine rečenice | 26,0 |
| Udeo direktnog govora | 29,5% |
| Složenost rečenice | 1,16 |
| Konektori | 0 |
| Referencijalna kohezija | 0,008 |
| Kandidati za likove/imena | Koža (12), Medvjeđa (8), Vrag (6), Medvjeđu (5), Kožu (5), Koži (3), Bogu (2), Medvjeđoj (2) |
| Mreža ko-pojavljivanja likova | Koža - Medvjeđa (12), Kožu - Medvjeđu (5), Koži - Medvjeđoj (3), Kožu - Vrag (2), Medvjeđu - Vrag (2), Koža - Vrag (1), Medvjeđa - Vrag (1) |
| Kandidati za motive/oznake | Брати Ґрімм |













