Vreme čitanja: 9 min
Ono vam nekoć bili kralj i kraljica što su iz dana u dan govorili. »Ah, kad bismo imali dijete!« Željelo njih dvoje tako i sveđer priželjkivalo, ali želja nikako da im se ispuni. A onda se jednom, kad se kraljica kupala, dogodi te iz vode izroni žaba, iziđe na suho i probesjedi:
— Želja će ti se ispuniti: prije nego što mine godina dana, donijet ćeš kćerkicu na svijet.
I što je žaba prorekla, to se obistinilo: kraljica rodila curicu tako lijepu da kraljevoj radosti ne bijaše kraja ni konca. Upriličio kralj veliko slavlje: pozvao je ne samo svoje rođake, prijatelje i znance nego i sve vile usude, da djetetu budu naklone i dobre. Bijaše ih trinaest u njegovoj kraljevini, a kako je imao samo dvanaest tanjura iz kojih su imale jesti, to je jedna morala ostati kod kuće.
Svečanost protjecala u svem sjaju i krasu, a kad se primaknula kraju, vile nadariše dijete svojim divnim darovima: jedna curicu obdarila krepošću, druga ljepotom, treća bogatstvom, i tako redom svime što se na svijetu može poželjeti. Pošto njih jedanaest iznizaše svoje darove, iznebuha banu trinaesta sasvim preko reda. Naumila se ona osvetiti zato što je nisu pozvali, pa kako upade, nikoga ne pogleda i ne pozdravi nego odmah u sav glas izviknu svoje proroštvo:
— Mala će se kraljevna u petnaestoj godini ubosti u ruku vretenom i od toga umrijeti.
I ne kazujući više ni riječi, okrenu se te iziđe iz dvorane.
Svi se ustrašili. Tada se javi dvanaesta, koja još nije izrekla svoje proroštvo. Nije doduše mogla dokinuti i poništiti opake riječi što su izrečene, mogla ih je samo ublažiti, i tako ona kaza:
— Ne, ipak neće mala kraljevna umrijeti, nego će pasti u dubok stoljetni san.
Da bi očuvao svoje drago dijete od nesreće, kralj zapovjedio da se sva vretena u zemlji spale. Sva se pak proroštva ispunila: djevojku krasila ljepota, krepost, umilnost i razbor, te bi omiljela svakom čim bi je vidio.
Zbilo se tako te upravo u onaj dan kad je djevojka navršila petnaestu godinu ne bijaše ni kralja ni kraljice na dvorima: djevojka ostala ondje sama samcata. Uzela ona švrljati gore — dolje, tumarati uzduž i poprijeko, zavirivati u mnoge odaje i različite izbe, i naposljetku je dospjela u staru kulu. Zavojite stepenice vodile gore, te se ona po njima uspe. Izbila je pred nekakva mala vrata. U ključanicu na bravi bio utaknut zarđao ključ, i ona zakrenu njime. Otvoriše se vrata, a to u maloj izbi sjedi starica s vretenom u ruci: svojski je prionula na posao — prede kudjelju.
— Dobar dan, bakice — pozdravi je kraljevna. — Što to radiš tude?
— Evo predem — odgovori starica i kimnu glavom.
— A što to tako veselo poigrava i skače? — opet će djevojka, te uze vreteno da i ona prede.
Ali tek što ga je dodirnula, ispuni se bajalica i proroštvo, i ona se vretenom u prst ubode.
U koji se čas ubola, prevali se na postelju što se ondje nalazila, pa utonu u dubok san.
San protegao moć i na cio kraljevski dvor: usnuli kralj i kraljica, koji se bijahu upravo vratili te ušli u veliku dvoranu; usnuli s njima i svi dvorjanici, zaspali i konji u staji, psi na dvorištu, golubovi na krovu, muhe na zidu, čak i vatra što je plamsala na ognjištu — i ona utinjala i utihnula, pečenka na njoj prestala cvrčati… u san utonuo i kuhar, pustio na miru momka koga je zbog njegova nemara htio za kosu povući. Utihnuo i vjetar vani, na drveću pred dvorima nije više ni listak treperio.
Oko dvora porastao trnjak divlje ruže, iz godine u godinu sezao dalje i neprestano se penjao, dok naposljetku nije sasvim opasao dvore te prerastao i preko njih, tako da se više ništa nije vidjelo, čak ni zastava navrh krova. Zemljom išla priča od usta do usta i kazivala kako u začaranim dvorima spava lijepa Trnoružica tako kraljevnu nazivahu — i kako od vremena do vremena dolaze kraljevići odavde i odande i hoće da se kroza silni trnjak probiju u dvore, ali ne mogu nikako. Jer se trnjak, kao da ima nebrojene ruke, čvrsto drži, a momci zapinju o trnje i ne mogu se više otkinuti te jadno zaglavljuju.
Nakon mnogo godina navratio se opet neki kraljević u onu zemlju, i tu je čuo kako neki starac pripovijeda o trnjaku za kojim stoje ukleti dvori, u njima već stotinu godina tvrdim snom spava prekrasna kraljevna, zvana Trnoružica, a s njome kralj i kraljica i sve što nekoć bijaše živo na dvorima. Uz to je kraljević i od svoga djeda doznao kako su dolazili mnogi kraljevići i pokušavali da se probiju kroz onaj trnjak, ali su zapali u pusto trnje i bijedno skončali.
— Ništa se ja ne bojim — neustrašivo će mladić.
— Idem ja onamo da vidim lijepu Trnoružicu.
Dobri ga je starac nastojao odvratiti od ludog nauma, ali momak ni da čuje, ne da se ni osoliti.
Stotinu je godina međuto izminulo te svanuo i dan u koji se Trnoružica imala oda sna probuditi. Kad se kraljević primaknuo trnjaku, sve se trnje osulo krasnim krupnim cvjetovima, koji se lijepo razmaknuše da ga zdrava i živa propuste unutra, a potom se sve opet za njim sklopi i sastavi u pravu pravcatu živicu.
Kad je stupio na dvorište, vidje kako leže zaspali konj i i pjegavi lovački psi, a na krovu čuče usnuli golubovi i drže glavu pod krilom. Uđe on i u same dvore, a to ondje muhe sveudilj spavaju na zidu, u kuhinji kuhar sveđer drži ruku kao da će toga trena dohvatiti momka i povući ga za kosu, a sluškinja sjedi i pred sobom drži crno pile kao da će ga sad — na perušati.
Krenu kraljević dalje i vidje kako u velikoj dvorani svi dvorjanici spavaju gdje se koji zatekao, a tamo poviše, kraj prijestolja, leži kralj i kraljica. Uze on obilaziti i gledati dalje, a to posvuda, kamo god zavirio, tišina pala, svuda bilo tako tiho da je mogao čuti vlastiti dah.
Naposljetku se obrete podno stuba što vode gore u kulu. Uspe se te otvori vrata na izbi u kojoj spavaše Trnoružica. Ležala je nauznak i bila tako lijepa da kraljević ne mogaše očiju s nje odvrnuti, nego se još i saže te je poljubi. U koji tren on to učini i poljupcem je dodirnu, Trnoružica rasklopi vjeđe, istrepta san iz očiju te ga ljubazno pogleda. Tada njih dvoje zajedno siđoše, a uto se dolje probudiše kralj i kraljica i svi dvorjani redom: samo su gledali jedni u druge i čudom se čudili.
Probudili se i konji u staji na dvorištu i počeli glavom uzmahivati i otresati; oda sna se trgli i lovački psi pa poskakivali i repom mahali; golubovi na krovu izvukli glavice ispod krila, pogledali naokolo pa odletjeli u polje; oživjele i muhe i miljele po zidu; proplamsala vatra u kuhinji, jelo zakuhalo i pečenka opet zacvrčila, kuhar dohvatio momka te ovaj vrisnuo, a sluškinja uzela pile perušati.
Kraljević i Trnoružica na kraju proslavili sjajnu svadbu i poživjeli u zadovoljstvu i sreći sve do svoje smrti.
Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Informacije za naučnu analizu
Statistika bajke | Vrednost |
|---|---|
| Broj | KHM 50 |
| Prevodi | EN, ZH, ES, FR, RU, UA, CZ, PT, JA, DE, KO, VI, TR, IT, PL, NL, RO, EL, HU, DA, FI, SE, BG, ET, SK, SL |
| Indeks čitljivosti po Björnssonu | 44,1 |
| Broj karaktera | 6.643 |
| Broj slova | 5.273 |
| Broj rečenica | 54 |
| Broj reči | 1.169 |
| Prosečan broj reči po rečenici | 21,65 |
| Reči sa više od 6 slova | 262 |
| Procenat dugih reči | 22,4% |
| Odnos tip-token (TTR) | 0,517 |
| Pokretni prosečni odnos tip-token (MATTR) | 0,855 |
| Mera tekstualne leksičke raznovrsnosti (MTLD) | 163,3 |
| Hapax legomena | 453 |
| Prosečna dužina reči | 4,51 |
| Medijana dužine rečenice | 18,5 |
| 90. percentil dužine rečenice | 40,4 |
| Udeo direktnog govora | 0,4% |
| Složenost rečenice | 1,98 |
| Konektori | 0 |
| Referencijalna kohezija | 0,012 |
| Kandidati za likove/imena | Trnoružica (6) |
| Mreža ko-pojavljivanja likova | nema |



