Nebriga - Bajka braće Grim

Vodio se nekoć velik rat pa se najposlije i završio, a onda mnogi vojnici bijahu otpušteni, među njima i vojnik zvan Nebriga. Valjalo mu se oprostiti s vojskom, a na polasku dobio samo jedan vojnički kruh i četiri novčića: to mu bila sva popudbina, i s time je u svijet krenuo.

Ukraj puta zasjeo sveti Petar kao bijedan prosjak pa u Nebrige zamolio milostinju kad je ovaj onuda naišao.

— Ne znam što bih mogao da ti dadem, dragi prosjače — samilosno će mu Nebriga. — Bijah vojnik, pa me evo sad otpustili, i ništa nemam doli malen vojnički kruh i četiri novčića. Kad to ode, morat ću prosjačiti kao i ti. Ali ću ti ipak dati štogod.

I razreže krušac na četiri dijela, pa jedan dio odvoji i dade ga apostolu, a isto tako dade mu i jedan novčić od ona četiri što ih imaše.

Sveti Petar lijepo mu zahvali te ode dalje: prevrgao se u drugog prosjaka i sjeo ukraj puta da opet dočeka vojnika. KSad je ovaj naišao, prosjak mu i opet, baš kao i prvi put, zaprosi darak. Govoreći jednako kao i prije, Nebriga mu dade četvrtinu kruha i jedan novčić.

I opet sveti Petar zahvali na daru, pobrza naprijed pa nanovo, u trećem navratu, sjede ukraj puta, preobrativši se sada u trećeg prosjaka, te u prolaznika zatraži da mu udijeli milostinju. Nebriga mu dade i treću četvrtinu kruha i treći novčić.

Zahvali mu sveti Petar, a Nebriga krene dalje. Sad je bivši vojnik imao samo četvrtinu kruha i jedan novčić. S tim uđe u prvu krčmu, tu pojede ostatak kruha, a za novčić uzme piva i zalije suhi zalogaj.

Pošto je tako okrijepio dušu, krene odande pa opet put preda se. Tek što je malo odmakao, u susret mu eto svetog Petra, koji se sada javio u prilici otpuštena vojnika.

— Zdravo, druže — probesjedi sveti Petar. — Bi li mi mogao dati krišku kruha da prezalogajim i novčić da u grlo salijem gutljaj?

— Odakle bih samo smogao? — uzvrati Nebriga. — Otpravili me iz vojske i na put mi dali samo jedan vojnički krušac i četiri novčića. Tri me prosjaka presrela na cesti, i svakome dadoh po četvrtinu kruha i jedan novčić. Posljednju sam četvrtinu smazao u krčmi i za posljednji novčić okvasio grlo pivom. Sada sam bez igdje ičega, pa ako ni ti više ništa nemaš, možemo zajedno u prosjačenje.

— Ne, neće biti potrebno — preuze sveti Petar. — Ja se ponešto razumijem u vidarstvo, pa ću već zaraditi koliko je najpotrebnije.

— A ja o tome baš ništa ne znam — sa svoje će strane Nebriga. — I ne preostaje mi onda drugo nego da sâm prosjačim.

— Nemoj, nego pođi sa mnom — predloži mu sveti Petar. — Kad štogod zaradim, polovica je tvoja.

— To mi je bogme po volji — prihvati Nebriga.

I krenu oni zajedno.

Dok su tako naporedo išli, naiđu na neku seljačku kuću i začuju odande strašan lelek i kuknjavu. Uđu unutra i nađu domaćina gdje leži nasmrt bolestan: i bijaše on baš na samrti, a žena mu udarila u plač te kuka i nariče u sav glas.

— Prestani s tim plačem i kuknjavom — pozva je sveti Petar — ozdravit ću ti muža.

I u tim riječima izvuče nekakvu mast iz džepa te u tili čas izliječi bolesnika: dojakošnji samrtnik odmah ustade i na noge se osovi, zdrav zdravcat.

— Čime da te nagradimo, što da ti damo? — upita žena, sva uzbuđena od goleme radosti.

Ali sveti Petar nije htio ništa uzeti, i što su ga muž i žena više molili i salijetali, to se on sve više nećkao. Nebriga pak gurnu svetog Petra te mu zagunđa:

— Pa uzmi štogod, trebat će nam.

Najposlije seljanka donese janje i zamoli svetog Petra da ga uzme, ali on odbije. Tada ga Nebriga gurne u rebra, govoreći mu:

— Uzmi, luda glavo, jer će nam bogme i trebati.

Najposlije će sveti Petar:

— Dobro, neka bude: janje uzimam, ali ga nositi neću; ako ti je do njega stalo, nosi ga sam.

— I ne treba da ga ti nosiš — prihvati Nebriga — ponijet ću ga ja, nemaj brige.

I uprti ga na rame, te dvojica drugova krenu dalje.

Idući tako, do nekog vremena dohvate se šume, pa kako je Nebrigi janje otežalo, a glad mu zavrtala utrobom, predloži on svetom Petru:

— Vidiš, evo nam lijepa mjesta i prave zgode da skuhamo i smažemo janje. — Meni je pravo — suglasi se sveti Petar. — Ali ja se s kuhanjem ne kanim baktati. Ako ti se kuha, kuhaj, vari, evo ti i kotla, a ja ću dotle malko u šetnju. Samo nemoj navaliti na jelo dok se ne vratim: eto mene u pravi čas.

— Samo ti idi — pobrza Nebriga. — Već ću ja sve udesiti kako Bog zapovijeda, vičan sam ja kuharskom umijeću.

Nato sveti Petar ode, a Nebriga zakolje janje, potpali vatru, baci meso u kotao, koji onda pristavi na razbuktali oganj.

Kad se janjetina već skuhala, svetog Petra još ne bijaše natrag. Nebriga izvadi skuhanu janjetinu iz kotla, rasiječe je na dijelove i potraži joj srce.

»Vele da je to ponajbolje od svega«, u sebi će kuhar, to jest Nebriga, pa najprije malko omasti brk kušajući, a potom izjede cijelo srce.

Naposljetku se vrati sveti Petar te će drugu:

— Možeš sam smazati cijelo janje, ja ću samo srce, daj mi ga!

Nebriga se nato prihvati noža i viljuške pa uzmi preturaj po janjetini tamo-amo, tobože pomno tražeći srce u njoj, ali srcu nigdje traga. Napokon otcijepi, ne okolišajući više:

— Nema ga!

— A kamo se moglo djeti? — u čudu će apostol.

— Tko će znati! — otkide Nebriga. — Ali gle! što smo obojica ludi: tražimo srce u janjeta, a ni jednome od nas ne pada na pamet da janje srca i nema.

— Kako nema — podsmješljivo će sveti Petar. — Pa to mi je nešto sasvim novo. Svaka životinja ima srce, pa zašto ga onda janje ne bi imalo?

— Zaista ga nema, brate. Samo pravo promisli i pogledaj, pa ćeš uvidjeti da ga doista nema.

— Dobro onda — pomirljivo će sveti Petar. — Kad nema srca, drugo mi od janjetine i ne treba, možeš sve sam izjesti.

— Što ne mognem pojesti, ponijet ću sa sobom u torbi — zadovoljno će Nebriga.

I naklopi se na jelo i smaza polovinu janjeta, a što je ostalo, prebaci u torbu.

Išli oni dalje, a onda sveti Petar učini te poteče velika voda preko puta kuda im je valjalo proći.

— Samo ti idi naprijed! — nećkao se Nebriga, govoreći u sebi: »Bude li voda tebi preduboka, ja i neću prijeko.« Tada sveti Petar zagazi, a voda mu dopre samo do koljena. Potom krenu i Nebriga da pregazi prijeko, ali voda uto nabuja i naraste i segne mu do vrata.

— Pomagaj, brate! — zavapi Nebriga.

— Hoćeš li priznati da si izjeo janjeće srce? — prikriči mu sveti Petar.

— Ne, ne, nisam ga izjeo — uporno će Nebriga.

Voda nato još više poraste i dopre Nebrigi sve do usta.

— Spasavaj, brate, ako Boga znaš! — zapomaže Nebriga u nevolji.

— Hoćeš li sad priznati da si ga pojeo? — ponovi sveti Petar

— Ne, nisam, nisam ga pojeo — tvrdoglavio se Nebriga.

Sveti Petar ipak nije htio da mu se suputnik utopi, pa učini da povodanj splasne i oteče, te pomogne drugu preko vode.

Krenu oni dalje i stignu u neku kraljevinu gdje čuju da kraljevska kći leži nasmrt bolesna.

— Eh, brate — zapovrgne Nebriga — tu je za nas lovina: ako ozdravimo bolnu kraljevnu, pomogli smo sebi za sva vremena.

Kako mu se činilo da sveti Petar ne pješači dovoljno brzo, Nebriga ga potakne:

— Hajde, brate, pruži korak da stignemo još za vremena.

Sveti Petar pak usporio, išao sve polaganije, premda ga je Nebriga neprestano poticao i gurkao. Naposljetku i do njih dopre glas da je bolesna kraljevna promijenila svijetom.

— Eto ti na! — ljutito će Nebriga. — Sve je to zbog tvoga pospanog hoda.

— Umukni! — srdito će sveti Petar. — Znam ja i nešto više nego bolesne izliječiti: mogu ja i mrtve probuditi i u život vratiti.

— Kad je tako, onda dobro, drago mi je — pomirljivo će Nebriga. — Jest, drago mi je, ali treba da nam time priskrbiš u najmanju ruku polovinu kraljevine.

Zatim se upute na kraljevske dvore, na kojima svi bijahu u velikoj tuzi. Sveti Petar rekne kralju da će mu kćer vratiti u život. Odvedu ga njezinu odru, a sveti Petar zaište da mu donesu kotao vode. Kad su učinili kako je zatražio, on naredi da svi iziđu: samo je Nebriga mogao ostati i svemu pribivati.

Nato sveti Petar razreže mrtvoj kraljevni sve udove, pobaca ih u vodu i pod kotao naloži vatru da se vare. Kad je sve meso otpalo s kostiju, povadi on lijepe bijele kosti, stavi ih na stol i poreda po njihovu prirodnom redu i položaju. Pošto je sve tako uradio i uredio, stane pred njih i triput izrekne:

— U ime svetog Trojstva, mrtva, ustani!

Pošto je to i treći put izrekao, kraljevska kći ustane živa i zdrava, i lijepa kakva i bijaše.

Obradovao se kralj da i ne može više te će on svetom Petru:

— Traži što god hoćeš u nagradu, sve ako je posrijedi i polovina moje kraljevine, dat ću ti je.

— Ne tražim ništa — odgovori sveti Petar.

»O, ti luda glavo!« u sebi će Nebriga te munu druga u rebra, gunđajući:

— Ne budi glup: ako ti nećeš ništa, ja hoću.

Ali sveti Petar ostane pri svome: neće ništa. Kralj je pak razabrao da bi onaj drugi ipak nešto htio, pa stoga svome rizničaru naredi da onome torbu napuni zlatom.

Dvojica suputnika krenu dalje, i kad dospiju u neku šumu, sveti Petar obrati se Nebrigi:

— Hajde da sada podijelimo zlato!

— Dobro je, podijelimo ga! — prihvati Nebriga.

Tada sveti Petar podijeli zlato, ali ga je podijelio na tri dijela.

»Gle, što mu je sada puhnulo u glavu!« u sebi će Nebriga. »Baš je ćaknut: podijelio čovo na tri dijela, a nas smo samo dvojica.«

— Evo sam točno razdijelio — sa svoje će strane sveti Petar: — jedan dio meni, jedan tebi, a treći onome tko je izjeo janjeće srce.

— Ja sam ga izjeo — pobrza Nebriga — možeš mi vjerovati.

I požuri se da pokupi i treću hrpu zlata.

— Kako to može biti? — u čudu će sveti Petar. — Pa janje nema srca.

— Ta kud si ti zastranio, brajko moj! Ima ga, ima, kao i svaka druga životinja! Kako ga ne bi imalo!

— Dobro je — pomirljivo će sveti Petar. — Možeš zadržati sve zlato, ali ja više ne idem s tobom nego ću sam svojim putem.

— Kako god želiš, brajane — dočeka isluženi vojnik, zadovoljan. — U zdravlju i sretan ti put!

Sveti Petar nato udari drugom cestom, a Nebriga pomisli: »Dobro je što je krenuo na svoju stranu! Baš čudan čovo!«

Doduše, sad je Nebriga imao dovoljno novaca, ali kako nije umio pametno raspolagati, sve je brzo planulo: nešto je potrošio, nešto razdao, i tako je naskoro opet ostao bez igdje ičega. Lunjao on kojekuda i najposlije se obreo u nekoj zemlji gdje je čuo da je umrla kraljeva kći.

»Gle, gle, što sam pogodio!« pomisli Nebriga. »Mogla bi odatle uroditi lijepa dobit. Eh, valja kraljevnu vratiti u život i to bogme dobro naplatiti.«

U tome naumu ode on kralju te ponudi da mu oživi mrtvu kćer. I kralj je međuto čuo da se zemljom vrze nekakav isluženi vojnik što mrtve vraća u život, pa pomisli da bi to mogao biti Nebriga. Ali kako nije u nj imao povjerenja, obrati se svojim savjetnicima da čuje što oni o tome misle, a oni mu odgovore da je njegova kći tako i tako mrtva, pa neka pokuša, nema što izgubiti.

Nebriga zaište da u kotlu donesu vode, zatraži da svi iziđu, a onda mrtvoj odreza udove, nabaca ih u vodu i pod kotlom potpali vatru, sve upravo onako kako je vidio da radi sveti Petar. Voda lijepo uzavre, usključa, i meso otpade s kostiju. Nebriga nato povadi kosti iz vode i stavi ih na stol, ali nuto jada — nije ih znao poredati i složiti kako treba, nego ih sve ispremiješa naopako, sve ispretura kojekako, a potom se ustoboči pred njih i zazove:

— U ime presvetog Trojstva, mrtva, ustani!

Tako on do tri puta, ali ništa, sve uzalud, utaman mu ponavljanje: puste one kosti ni makac s mjesta. Ponovi još triput, ali sve isto, opet ništa. Ljutnu se on pa podviknu:

— Hajde, djevojko jabuko, ustaj sada, ustaj ili zlo i naopako po te!

Kad je to izrekao, eto ti odjednom svetog Petra u prijašnjoj spodobi, to jest kao isluženi vojnik, bane unutra kroz prozor te prozbori:

— Što to radiš, bezbožniče! Kako ćeš mrtvu uskrisiti kad si joj kosti tako bezdušno ispremiješao?

— Eh, brajane, uradio sam kako sam najbolje znao — oduši vojnik.

— Još ću ti ovaj put pomoći da se izvučeš iz nevolje u kojoj si se zavrnuo. Ali ti velim: ako se još jednom u takvo što upustiš, gotovo je s tobom. I da znaš: za ovo sada ne smiješ ništa od kralja tražiti ni uzeti!

Tako sveti Petar, pa onda položi i poreda kosti po pravom redu i triput izgovori:

— U ime presvetog Trojstva, mrtva, ustani!

I kraljevska kći ustane živa i zdrava, i lijepa kakva i bijaše, a sveti Petar opet izduhne kroz prozor.

Nebriga bio sretan gdje se tako lijepo izvukao, ali se ipak ljutio što ne smije ništa uzeti. I u sebi kazivao: »Da mi je samo znati kakve mu se to mušice motaju u glavi, jer gdje jednom rukom dade, ondje drugom opet uzme, pa ded budi pametan. Ne, nema tu nikakva razbora.«

Kralj ponudi Nebrigi da bira što hoće, ali se on ne usudi da išta uzme. Ipak je on, natukni ovo, smjeraj ono, uspio lukavošću sve upriličiti tako te kralj odredi da mu torbu napune samim zlatom.

Kad je izišao iz kraljevskih dvora, Nebriga vidje kako pred vratima stoji sveti Petar, koji ga kanda čekaše. Odmah on okrene koriti lakomca:

— Vidiš li kakav si ti čovjek: zar ti nisam zabranio da išta uzmeš, a u tebe eto puna torba zlatnika!

— Pa što da radim kad su navrli da mi je natrpaju — odgovori Nebriga.

— A ja ti velim da ni ovo ni ono više ne činiš, jer ćeš se inače zlo provesti.

— Ne brini, brajane — odslovi Nebriga. — Ne brini, jer sad kad imam zlata, čemu bih se i bavio iskuhavanjem kostiju!

— Eh, eh, dugo li će ti zlato potrajati! — podrugljivo će mu sveti Petar. — A da ubuduće ne udariš krivim putem, evo ću tvojoj torbi dati to svojstvo i moć da u nju uvre sve što poželiš da se u njoj nađe. Zbogom, više me nećeš vidjeti!

— S Bogom pošao! — prihvati Nebriga, dok će u sebi ovako: »Radujem se što odlaziš, čudni svate. Bogme ne kanim za tobom.« Međuto je sasvim smetnuo s uma čudesnu moć što je dana njegovoj torbi.

Nebriga švrljao sa svojim blagom naokolo, trošio ga nemilice, i najposlije ga potratio baš kao i prvi put. Kad su mu na kraju ostala samo četiri novčića, nađe se pred nekom krčmom i pomisli: »Novcu je ionako suđeno da se potroši.« I naruči za tri novčića vina i za jedan kruha.

Dok je tako sjedio i pio, u nos mu dopre slastan miris guščje pečenke. Osvrne se on i pogleda na sve strane te opazi da krčmar u pećnici peče dvije guske. Istom tada dozove u pamet da mu je njegov drug i suputnik rekao kako će mu se naći u torbi sve što samo poželi.

»Eh, baš bi trebalo provjeriti i pokušati s tim guskama!« reći će on u sebi.

I s tom mišlju iziđe pred vrata te izrekne:

— Želim evo da se one dvije guske iz pećnice nađu u mojoj torbi.

Čim je to izrekao, razveže torbu, zaviri unutra, i gle — obje pečene guske u njoj.

— Bogme, ta ti valja, sad si čovjek i po, svoj goso! — veselo će on, pa ode na livadu i ondje izvadi pečenku.

Dok se tako sladio jelom, naiđu dva šegrta pa ugledaju onu još nenačetu gusku: gladne im oči baš svojski zapnu za nju.

»I jedna ti je uvrh glave, a kamo bi s drugom!« u sebi će Nebriga, te pozva onu dvojicu da se naklope.

— Evo vam guske, smažite je u moje zdravlje! Ona mu dvojica lijepo zahvale, spodbiju pečenu gusku pa s njom ravno u krčmu, tu naruče vina i kruha, izvuku darovanu pečenku i navale jesti.

Vidjela to krčmarica te će odmah mužu:

— Pazi, ona dvojica jedu gusku: pogledaj da možda nije jedna od naših dviju iz pećnice.

Krčmar brže-bolje k peći, pa kad nađe praznu pećnicu, udari u viku:

— Što, vi lopovska bagro! Zar mislite da ćete mukte jesti guske! Odmah novac nasrijedu ili ću vam naravnati leđa!

— Nismo mi nikakvi lopovi — mirno će šegrti. — Gusku nam je darovao isluženi vojnik, tamo na livadi.

— Nećete vi mene za nos vući! Vojnik je bio ovdje i kao čestit čovjek odavde otišao, pazio sam ja na njega. Vi ste lopovi, ukrali ste gusku, i morate je platiti!

Kako oni nisu imali čime platiti, krčmar dohvati batinu te udari po njima i tako ih na vrata istjera.

Nebriga međuto išao svojim putem i stigao do mjesta gdje se uzdizao krasan dvorac, a nedaleko od njega stajala loša krčma. Uđe on u krčmu i zamoli da tu prenoći, ali ga krčmar odbije kazujući:

— Ne možeš ovdje noćiti, nema više mjesta, kuća je puna otmjenih gostiju.

— Čudim se što dolaze k vama, a ne idu u onaj krasni dvorac — priklopi Nebriga.

— Tu je i razloga — objasni krčmar — jer treba imati petlje pa ondje zanoćiti: tko je jednom pokušao, nije više odande iznio žive glave. — Kad su drugi pokušali — preuze Nebriga — mogu onda i ja.— Mani se ćorava posla — ozbiljno će mu krčmar — o glavi se tu radi.

— Pa neće me valjda odmah glave stajati! — odvažno će Nebriga. — Samo mi dajte ključe, i dosta jela i pila da ponesem sa sobom.

Krčmar mu uruči ključeve i dade mu jela i pila, i s time Nebriga ode u dvorac. Tu lijepo podmiri glad i žeđ, i najposlije, kad mu se zadrijemalo, legne na pod, jer postelje ne bijaše. Tako je ubrzo i u san zaveslao.

Noću se probudi od nekakve silne buke i graje, i kad je odagnao drijem s trepavica, razabra gdje se nalazi usred đavoljeg kola — devet grdnih đavola povelo oko njega kolo, bučno zaigralo i zaplesalo.

— Plešite koliko vas volja — promrsi Nebriga — samo mi ne prilazite!

Đavli pak prilazili sve bliže te umalo što mu nisu svojim nakaznim nogama gazili po licu.

— Mirujte, đavolje sablasti! — ljutito će Nebriga.

Ali oni bivali sve drskiji i napasniji, tako te se bivši vojnik baš razgnjevi i podvikne:

— Sad ću ja tu napraviti reda!

I pograbi nogu od stolice pa udri mlatiti uzduž i poprijeko. Ipak, devet đavola protiv jednoga jedinog vojnika bijaše prevelik broj, jer dok je on udarao po prednjima, drugi ga straga vukli za kosu i žestoko čupali.

— Đavolji nakote! — grunu vojnik. — Sad mi je prevršilo: hajde sva devetorica u moju torbu!

Eh, što ne reče prije: učas se svekoliki nađoše unutri. Vojnik nato zaveza torbu i baci je u kut. Najednom nastala tišina, pa vojnik opet legao i tako je mirno spavao sve dok nije objutrilo.

Ujutro eto krčmara i vlastelina čiji ono dvorac bijaše. Dođu oni da vide kako se vojnik proveo, pa kad ga zateknu zdrava i čila, silno se začude i zapitaju:

— Zar ti dusi nisu ništa naudili?

— Koješta — bodro odvrne Nebriga. — Evo sam ih svu devetoricu zavezao u torbu. Možete mirno živovati u svom dvorcu, neće više nijedan tuda švrljati.

Vlastelin mu zahvali, bogato ga nagradi i predloži mu da ostane u njega u službi, priskrbit će mu dobar život do smrti.

— Ne, najljepša hvala — odgovori Nebriga. — Navikao sam na lutanje, pa ću ja dalje svojim putem.

I ode. Idući tako naiđe na kovačnicu pa navrati unutra. Tu s ramena snimi torbu u kojoj bijaše devet đavola, stavi je na nakovanj i zamoli kovača i njegove djetiće da navale svojski udarati po njoj. Upeli oni iz sve snage pa zaredali teškim čekićima po njoj, i kako bi koji zamah pao, tako se iz torbe dizala i strahovita đavolja vriska i zapomaganje. Kad je Nebriga naposljetku odriješio torbu, nađe u njoj osmoricu mrtvih: samo je jedan đavo preživio, jer se sakrio u neki nabor; taj se preživjeli izmigolji te odjuri ravno u pakao.

Poslije toga Nebriga je još dugo obilazio svijetom, i onaj koji to zna mogao bi dugo o njemu pripovijedati. Napokon putnika preklopila starost, pa on uzeo razmišljati o svršetku. Namatajući misli oko smrti, uputi se nekom pustinjaku koji bijaše poznat kao nadasve pobožan čovjek. Kad dođe preda nj, obrati mu se ovako:

— Dosta mi je tumaranja od nemila do nedraga, umoran sam već od potucanja svijetom, valja misliti i na svršetak, pobrinuti se kako ću u nebo.

Pustinjak mu na to odbesjedi:

— Vidiš, dva su puta pred tobom; jedan širok i lagodan, a vodi u pakao; drugi uzan i neravan, a vodi u nebo.

»Bio bih baš lud da idem uzanim i neravnim putem«, pomisli Nebriga. I ustane i krene širokim i lagodnim putem.

Idući tako, napokon izbije pred nekakve velike crne dvere: bijahu to vrata paklena. On pokuca, a vratar izviri da vidi tko je. Ali kad opazi Nebrigu, ustuknu, silno uplašen: bio je to, valja znati, upravo onaj deveti đavo što je živ iz torbe umakao s debelom modricom na oku. Brže-bolje navuče on opet zasun na vrata pa odjuri glavaru paklenom i podvikne:

— Vani je nekakav suklata s torbom, htio bi ovamo. Ali ga ni za živu glavu ne puštaj unutra, jer će inače sav pakao strpati u svoju torbu. Već me jednom u njoj žestoko premlatio.

I viknuše iz pakla onome vani nek se tornja dalje, unutri mu nema mjesta.

»Hja, kad mi tu nije mjesta«, u sebi će Nebriga, »valja mi vidjeti bi li se onda u nebu za me našlo skloništa, ta negdje se moram skrasiti.«

I okrene se i pođe dalje, i tako je išao dok se nije obreo pred rajskim dverima. Pokuca i tu. Sveti je Petar upravo ondje sjedio kao vratar, i Nebriga odmah prepozna starog druga. Prepozna ga i pomisli: »Eh, tu mi je stari prijatelj, tu će valjda ići bolje.«

Ali nije išlo glatko.

— Sve mi se čini, ti bi u nebo? — reći će mu sveti Petar.

— Pusti me, brate, unutra, ta moram nekamo. Da su me htjeli u paklu, ne bih ovamo ni navraćao.

— E, ne može — odslovi mu sveti Petar — ne možeš ovamo.

— Hja — na to će Nebriga — kad me ne želiš pustiti unutra, evo ti tvoje torbe natrag, neću da išta imam od tebe.

— Onda daj — na to će sveti Petar.

Nebriga kroz rešetke proturi torbu u nebo, a sveti je Petar uzme te je objesi kraj svoga sjedala.

— A sada želim da budem u torbi! — izrekne Nebriga, i učas se nađe u njoj.

Tako se Nebriga domogao neba, i svetom Petru ne bijaše druge nego da ga ondje i ostavi.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu