Cvilidreta -

Bio jednom mlinar, siromašan kô crkveni miš, ali ponosan na svoju lijepu kćer, kojom se rado hvalio.

Imam kćer što je umješna koliko i lijepa — reče mlinar kad se jednom dogodilo te se našao pred kraljem. — Umije ona slamu u zlato presti.

— Zaista? — dočeka kralj. — To mi je umijeće baš po volji. Dovedi je sutra na dvore, pa ćemo vidjeti…

Kad je mlinareva kći sutradan došla pred kralja, on je odvede u prostoriju punu slame te joj dade kolovrat i preslicu.

— Prioni sad na posao — zapovjedi on. — Ako noćas pa do jutra ovu slamu ne ispredeš u zlato, umrijet ćeš.

I to rekavši, zatvori prostoriju i vlastitom je rukom zaključa, a djevojka ostade unutri sama samcata.

Jadna mlinareva kći zapala u očaj, nije znala što će i kako će. Nije znala slamu u zlato presti, i kako se vrijeme takalo, tako u njoj strah većma rastao. Naposljetku je briznula u plač.

Baš je gorko plakala kad se iznenada otvore vrata i malen čovuljak bane pred nju.

— Dobar veče, gospođice mlinarice — pozdravi on te je upita zašto tako plače.

— Ah — zajeca djevojka — moram ovu slamu u zlato ispresti, a ne znam kako ću.

— Što ćeš mi dati — preuze čovuljak — ako to uradim umjesto tebe?

— Đerdan sa svog vrata — odgovori djevojka.

— Dobro je — dočeka on, te uze đerdan i sjede za kolovrat.

Vr-vr-vr… vrčao kolovrat, tri poteza — i kalem već pun, zlato na njem namotano. Onda čovuljak – patuljak stavi drugi, pa vr-vr-vr, tri poteza te i drugi namotan — i sve tako do jutra, sva slama ispredena, svi kalemi puni zlata.

Kad je sunce granulo, eto već i kralja: kad ugleda pusto ono zlato umjesto slame, začudi se i silno obradova, ali nije na tome stao, nego ga u srcu ponese još veća pohlepa za zlatom. Uvede on mlinarevu kćer u drugu komoru punu slame, a ta komora bijaše kudikamo veća od prve. Tu joj zapovjedi da opet svu slamu u jednoj noći u zlato isprede ako joj je život mio. Djevojka naprosto nije znala što bi te udari u plač. I opet se otvore vrata, pojavi se onaj patuljak ili vilenjak i prozbori:

— Što ćeš mi dati ako ti slamu u zlato ispredem?

— Prsten s ruke — odgovori djevojka.

Vilenjak uze prsten pa opet sjede za kolovrat i poče presti, i kolo mu je zvrjalo i vrčalo, i do jutra sva slama bijaše ispredena u sjajno zlato.

Kralj se uvelike obveselio kad je vidio pusto ono zlato, ali nije na tome stao i zlata se zasitio, nego je za njim još više hlepio. Uvede on mlinarevu kćer u još veću prostoriju punu slame te joj reče:

— Sve ovo moraš noćas u zlato ispresti, pa ako uspiješ, bit ćeš mi ženom.

A u sebi kaza: »Sve ako je i mlinarska kći, bogatije žene neću u svem svijetu naći.«

Kad je djevojka ostala sama, eto vilenjaka i treći put:

— Što ćeš mi dati ako ti i sada slamu u zlato ispredem? — upita on.

— Ništa mi nije ostalo što bih mogla dati — tužno će djevojka.

— Onda mi obećaj, kad postaneš kraljicom, da ćeš mi dati svoje prvorođeno dijete.

»Tko će znati na što će sve ovo izići«, pomisli mlinareva kći, kojoj u nevolji što ju je snašla ne bijaše ni kud ni kamo. I tako ona vilenjaku obeća što je zatražio, a on zauzvrat još jednom slamu isprede u zlato.

Kad je ujutro došao kralj i našao sve onako kako je želio, odluči da se djevojkom oženi te održa svadbu, i tako mlinareva kći postade kraljicom.

Poslije godinu dana donijela je na svijet krasno dijete i nije više ni mislila na vilenjaka. Ali on, na njezino iznenađenje i muku, odjednom banu u njezinu odaju i reče:

— A sada mi daj što si obećala!

Kraljica se uplašila i ponudi vilenjaku svakojaka blaga što ga ima u kraljevini samo da joj ostavi dijete.

Ali vilenjak sve otkloni i reče:

— Ne, ne! Štogod živo kudikamo mi je draže nego sve blago ovog svijeta.

Kraljica udari u plač i kuknjavu, i njezine suze ganuše vilenjaka te se on sažali na nju i predloži:

— Dajem ti tri dana vremena da mi otkriješ ime: ako dotad odgonetneš i znadneš kako se zovem, možeš zadržati dijete.

Kraljica je budna provela noć sve premećući u glavi razna imena što ih je ikada čula, a onda posla glasnika diljem zemlje da se raspita kakvih sve imena ima.

Kad je sutradan došao vilenjak, ona poče redati imena Gašpar, Melhior, Baltazar, i tako izniza sva imena što ih je znala, a vilenjak na svako samo odmahivao glavom i govorio:

— Nisi pogodila, ne zovem se tako.

Drugog je dana razaslala svoje sluge naokolo po susjedstvu da se raspitaju kako se sve ljudi ondje zovu, pa onda vilenjaku spominjala nadasve neobična imena, čak i ona koja se sasvim izrijetka javljaju.

— Zoveš li se možda Mrgud, Mićun ili Tripun?

A vilenjak samo vrtio glavom govoreći:

— Ne zovem se tako.

Trećeg dana vrati se glasnik te izvijesti:

— Nisam mogao doći ni do kakvih novih imena, ali kad sam izbio na visok brijeg u šumi, tamo negdje gdje je i đavo rekao laku noć, ugledah neznatan kućerak: pred kućerkom gori vatra, a oko vatre obigrava smiješan čovuljak da već smješniji i ne može biti, sve poskakuje na jednoj nozi i svejednako pjevuši:

Danas pečem, sutra varim

i za drugo ja ne marim,

a kraljici silna šteta

ako mi ne odgoneta

da se zovem Cvilidreta.

Možete zamisliti koliko se kraljica obradovala kad je čula to ime.

Kad je vilenjak ubrzo i treći put banuo pred kraljicu, odmah je upita:

— Onda, gospo kraljice, kako se zovem?

Kraljica uze tobože pogađati:

— Zoveš li se možda Janko?

— Ne, ne zovem se tako — odgovori vilenjak.

— A možda Branko?

— Ne, ni tako.

— Onda se zacijelo zoveš Cvilidreta — naposljetku će kraljica. — Sam ti je đavo to rekao! Sam ti je đavo to na jezik stavio! — uzvika se vilenjak, pucajući od bijesa.

I u pustom bijesu tako žestoko i duboko udari i zari desnom nogom u zemlju da je propao do trbuha, a onda, sve u svojoj jarosti, obadvjema rukama zgrabi lijevu nogu i tako sam sebe razdrije nadvoje.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram