Braco i Seka -

Braco uzeo svoju seku za ruku, pa joj rekao: – Otkada je umrla majka, nema nam više sre će; mać eha nas bije, i kad dođ emo k njoj, odgurne nas nogom. Hrana nam ono malo tvrdih korica kruha, što joj ostane; i psić u ispod stola bolje je, njemu katkad baci pokoji bolji zalogaj. Bože, kad bi to znala naša majka! Hajdemo zajedno u svijet. Išli su vazdan preko livada, njiva i kamenja, i kad prokapi kiša, seka re če: – Bog i naša srca plaču zajedno. Predvečer stignu u veliku šumu, pa umorni od jada, gladi i duga puta, sjedoše u duplju stabla i zaspaše. Kad se ujutro probudiše, sunce već visoko odskočilo, sja i grije u stablo. Progovori braco seki: – Žedan sam; kad bih znao za izvorić, išao bih da se napijem; čujem kao da žubori. Braco ustane i uzme seku za ruku da potraže kakav zden čić. Zločesta je mać eha očito bila vještica; jamačno je vidjela, kad je oboje djece otišlo, pa je kradom pošla za njima, kako to čine vještice, te je sve izvore u šumi opčinila. Kad nađ oše izvorić, što blistajući preskakivaše kamenje, htjede braco da se na njem napije, ali seka ču kako studenčić žuboreći govori: – Tko iz mene pije, prometnut će se u tigra; tko iz mene pije, prometnut će se u tigra. Nato seka vikne: – Nemoj piti, braco, molim te; prometnut ćeš se u divlju zvijer, pa ćeš me razderati. Braco ne htjede piti, premda ga je žeđa silno morila: – Čekat ć u do drugoga izvora – uzdahne i pođe dalje. Kad naiđoše na drugi izvorić, č u seka kako i taj kazuje: – Tko iz mene pije, prometnut će se u vuka; tko iz mene pije prometnut ć e se u vuka. Nato seka vikne: – Nemoj piti, braco, molim te; prometnut ćeš se u vuka, pa ć eš me progutati. I braco ne htjede piti: – Čekat ću, dok dođemo do drugog izvora, ali onda ću piti, govorila ti što mu drago; crknut ć u od žeđi. Kad su bili kod treć ega izvora, opet ču seka kako studenčić žuborka: – Tko iz mene pije, prometnut će se u srnu; tko iz mene pije, prometnut će se u srnu. Nato ć e seka: – Ah, nemoj piti, braco, molim te; prometnut ćeš se u srnu, pa ćeš pobjeć i od mene. No braco odmah kod studenčića klekne, sagne se i napije; čim se prve kapi dodirnuše njegovih usana, legne on poput laneta. I sada plakaše sestrica zbog začaranoga brace, a plakaše i lane, i žalosno sje đaše kraj nje. Napokon će djevojčica: – Ne plači, drago lane, nikada te ostaviti neć u. – Odveže svoju zlatnu podvezicu i stavi je lanetu oko vrata; zatim nač upa rogoza, isplete mekanu uzicu, priveže životinjicu i povede je sa sobom. Idući tako sve dublje i dublje u šumu, dođu napokon do neke kuć ice; djevojč ica zaviri u nju; vidjevši, da je prazna, pomisli: – Ovdje ćemo stati i stanovati. – Potraži lišća i mahovine da lanetu napravi mekan ležaj. Svako bi jutro izlazila, da nakupi korijenja, ja godâ i orahâ, a lanetu bi donijela svježe trave, i ono je iz njezine ruke jelo, i veselo bi skakalo. A kad bi seka uvečer bila umorna i izmolila svoju molitvu, naslonila bi glavu na leđa lanetu i tako bi blago usnula kao na svome jastučiću. Da je braco imao svoje ljudsko obličje, bio bi to divan život. Tako su neko vrijeme živovali u pustoj samoći. Dogodilo se te kralj one zemlje imao u šumi velik lov. Zaori kroz drveće svirka rogova, lavež pasa i vesela vika lovaca, a kad lane to č uje, stane ga želja vući onoj hajci i veselju. – Ah, pusti me u lov; ne mogu više izdržati – zamoli ono seku i moljakaše, dokle ga god ne pusti. – Hajde, ali vrati mi se uvečer – upozori ga seka. – Zatvorit ću zbog lovaca vratašca; a da te mognem prepoznati, pokucaj i kaži: »Seko, otvori mi vratašca!« Ako ne kažeš tako, neć u ti otvoriti. Nato lane iziđe skokom, i bi mu veoma ugodno i drago vani na zraku. Kralj i njegovi lovci opaze lijepu životinju i pohite za njom, ali je ne mogaše sti ći; kad smatrahu, da su je već uhvatili, skočila bi preko grmlja, i nestalo bi je! Kad se smrknulo, dotrča lane do kućice, pokuca i reče: – Seko, otvori mi vratašca! Nato se vratašca otvore i lane skoči unutra, i svu noć poč ivaše na svome mekanom ležaju. Sutradan opet poč e lov, pa kad lane ču rog i lovački uzvik: ho, ho! uznemiri se i progovori: – Seko, otvori mi, moram izići. Seka mu otvori i upozori ga: – Uvečer se moraš vratiti i reći svoju izrečicu. Kad kralj i njegovi lovci opet opaziše lane sa zlatnom vrpcom oko vrata, pohite svi za njim, ali ono brzo i okretno. Tako to trajaše čitav dan; napokon ga uvečer lovci opkole i jedan ga rani malo u nogu, te ono hramljaše, tr čaše polako. Jedan se lovac šuljaše za njim, i došavši do kućice ču kako zove: »Seko, otvori mi vratašca!« te opazi, kako se vrata otvoriše i odmah zatim zatvoriše. Lovac to dobro uoči, vrati se kralju i pripovjedi mu, šta je vidio i čuo. Nato kralj reče: – Sutra ćemo opet loviti. Seka se silno uplaši, kad vidje, da je njez ino lane ranjeno. Ispra mu ranu, metnu na nju trave i reče: – Lezi, drago lane, pa ć eš ozdraviti. Rana bila neznatna, te laneta sutradan nije ništa boljelo. Pa kad opet č u lovačko veselje u šumi, odlučno ć e: – Ne mogu više da izdržim; idem tamo; neće me uhvatiti tako lako. – Ubit ć e te – seka će kroz plač. – A ja sam ovdje sama u šumi i bez igdje ikoga na svijetu; ne mogu te pustiti. – Onda ću ti umrijeti od žalosti – odgovori lane. – Kad čujem rog, izvan sebe sam! Sestrica ne znađaše, šta bi; teška srca otvori mu vrata, i lane sko či čilo i veselo u šumu. Spazivši ga, kralj zapovjedi lovcima: – Gonite ga čitav dan sve do noći, ali da mu nitko ništa nažao ne učini. Kad je sunce zapalo, zapovjedi kralj jednome lovcu: – Hajde pokaži mi šumsku kućicu. – Pa kad bijaše pred vratima, pokuca i poviče: – Seko, otvori mi vratašca! Nato se vrata otvore i kralj uđe. Pred njim stajaše djevojka, lijepa, kakve još nikada vidio nije. Djevojka se uplaši, kad ugleda, da to nije lane, ve ć čovjek sa zlatnom krunom na glavi. No kralj je milo pogleda, pruži joj ruku i reč e: – Bi li htjela poć i sa mnom, na moje dvore da budeš moja draga žena? – Hoću! – radosno će djevojka. – Ali i lane mora sa mnom; neć u bez njega. – Neka ostane kod tebe, dok živiš, i ni u čemu ne smije oskudijevati. Uto lane doskakuta; sestrica ga priveza za uzicu od rogozovine, dohvati ga rukom i iziđe s njim iz šumske kućice. Kralj uzme lijepu djevojku na svoga konja i odvede je u svoje dvore, gdje u veliku sjaju bude proslavljena svadba; ona tako postane kral jicom, te njih oboje življahu zajedno dugo vremena zadovoljno. Lane su čuvali i njegovali, i ono veselo skakutaše po kraljevu vrtu. Zločesta mać eha, zbog koje djeca bijahu pobjegla u svijet, mišljaše, da su sestricu razderale divlje zvijeri u šumi, a bracu kao lane da su lovci ubili. No kad ču, da su tako sretni i da im je dobro, probudi se u njezinu srcu zavist i zloba, te samo smišljaše, kako da ih oboje unesreći. Njezina prava kći, ćorava i ružna kao noć, prigovaraše joj: – Meni bi pripadalo, da budem kraljica. – Ne govori! – stara će pomirljivo. – Kad dođe čas, pobrinut ću se. Vrijeme dođe, kraljica rodi lijepa dječačića. Dok se kralj upravo nalazio u lovu, stara vještica u spodobi kraljeve sobarice uđe u izbu, gdje ležaše kraljica, i reče bolesnici: – Dođite, spremljeno je za kupanje; bit će vam dobro i očilit ćete; što brže, da se ne ohladi. I kć er joj pomože; odnesu njih dvije kraljicu u kupaonicu i polože u kadu, zatim zatvore vrata i pobjegnu. U kupaonici bijahu naložile paklenu vatru, te se lijepa mlada kraljica zamalo uguši. Kad to učiniše, uze stara svoju kć er, natakne joj kapicu na glavu i položi je u kraljič inu postelju, dade joj i oblič je i ugled kraljice, samo joj ne mogaše povratiti izgubljenoga oka. A da kralj ne bi opazio, morade leći na stranu, na kojoj nije imala oka. Kad se kralj uve čer vrati doma i čuje, da mu se rodio sinč ić, od srca se radovao. No kad htjede svojoj dragoj ženi do postelje, da vidi, kako joj je, stara brže vikne: – Nipošto ne valja dići zastore, jer kraljica još ne smije gledati u svjetlost; mora mirovati. Kralj se vrati, a ne znade, da mu u postelji leži lažna kraljica. Kad oko ponoći i kad sve već spavaše, dadilja, sjedeći u dječjoj sobi kod kolijevke i još bdijući, opazi kako se otvaraju vrata: prava kraljica uđe, uze dijete iz kolijevke na ruke, i podoji ga; zatim mu strese jastučić, stavi ga u kolijevku i pokrije perinicom. Ni laneta nije zaboravila: pođe u kutić, gdje je ležalo, te ga pomiluje po leđima. Zatim bez riječi opet iziđe na vrata. Sutradan zapita dadilja noćnu stražu, da li je tko noću ušao u dvore, ali straža joj odgovori: – Ne, nismo nikoga vidjeli. Tako je dolazila mnoge noći, a da nije prozborila ni riječi; dadilja ju je svaki put vidjela, no ne usudi se o tom govoriti. Kad prođe neko vrijeme, stane kraljica noću govoriti: – Šta mi čedo radi? Da l‘ mi lane diše? Još ću doći dvaput, i nikada više. Dadilja joj ne odgovori, a kad kraljice nestane, oti đe kralju i ispripovjedi mu sve. Nato će kralj: – Bože moj, šta je to! Noćas ću ja kod djeteta stražiti. Uvečer pođe u dje čju sobu. Oko ponoći opet se pojavi kraljica: – Šta mi čedo radi? Da l‘ mi lane diše? Još ću doći jednom, i nikada više. Kao obično, prije nego je išč eznula podoji dijete. Kralj se ne usudi progovoriti. Ali je i drugu noć stražio. I opet je majka govorila: – Šta mi čedo radi? Da l‘ mi lane diše? Još sam evo došla, i nikada više. Kralj se ne mogaše uzdržati, priđe k njoj i reče: – Ti ne možeš biti nitko drugi već moja draga žena. – Da, ja sam tvoja draga žena – potvrdi ona. I toga časa oživje i bi zdrava, rumena i radosna. Zatim ispriča kralju o zločinu, što ga počiniše vještica i njezina kći. Kralj naloži da se obje izvedu na sud, i budu osuđene. Kćer odvedoše u šumu, te je razderaše divlje zvijeri, a vješticu baciše u vatru te je izgorjela. I ka d od nje ne osta ništa drugo nego pepeo, lane opet poprimi ljudsko oblič je. Seka i braco življahu otada zajedno i sretno sve do svoje smrti.

Izvor: Jacob i Wilhelm Grimm: Bajke (Viktor Kralj)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram