Djevojka bez šaka -

Bio jednom mlinar koji je malo-pomalo tonuo u siromaštvo, sve dok mu nisu ostali samo njegov mlin i lijepo stablo jabuke iza njega. Jednoga dana, tek što je krenuo u šumu po drva, pred njim se pojavi starac kojega nikad prije nije vidio. “Zašto se mučiš sijekući drva?” reče starac. “Obećaj da ćeš mi dati što se nalazi iza tvog mlina, što god to bilo, i bit ćeš bogat.” “Što se nalazi iza mlina?” pomisli mlinar. “To može biti samo jabuka.” “U redu,” reče, “pristajem.” Starac sastavi ugovor, a mlinar ga potpisa. Starac ga je uzeo uz čudan smijeh. “Vratit ću se po to,” rekao je, “za tri godine. Nemoj da zaboraviš.” Mlinar pohita kući, a žena mu izađe u susret. “Ah, mužu moj,” rekla je, “sigurno nećeš pogoditi što se dogodilo! Sanduci i škrinje s blagom po cijeloj kući… sve odjednom… dupkom pune… zlatnika, novca odasvud, dragulja i koječega… odakle sve to? Je li nam napokon došao Božji blagoslov?” “On je, dakle, ispunio svoj dio pogodbe”, reče mlinar pa ispriča ženi sve o starcu iz šume. “Samo sam morao prepisati na njega sve što se nalazi iza mlina. Ovo je blago vrijedno jednog stabla jabuke, zar ne?” “Oh, mužu! Ne znaš što si učinio! To je sigurno bio vrag! Nije mislio na jabuku. Mislio je na našu kćer! Mela je prilazni put!” Mlinareva kći, koja je bila ljupka djevojka, provela je sljedeće tri godine pobožno štujući Boga. Kad je kucnuo čas da Nečastivi dođe po nju, oprala se od glave do pete, obukla bijelu haljinu i kredom nacrtala krug na podu oko sebe. Vrag se pojavio čim je svanulo i shvatio da joj ne može prići. Mlinaru je rekao: “Zašto si joj dopustio da se opere, budalo stara? Ne daj joj vode, ni kapi, ili je neću moći ni taknuti.” Mlinar je bio prestravljen. Poslušao je vraga i nije dao kćeri ni kap vode, koliko god žedna bila. Vrag se vratio sutradan ujutro. “Gle! Ruke su joj čiste! Zašto si joj dopustio da opere ruke?” Ispostavilo se da je cijelu noć plakala i da su joj suze isprale ruke. Vrag je bjesnio, jer je i dalje nije mogao ni taknuti. “Pa dobro,” rekao je, “sad ćeš joj morati odsjeći šake.” Mlinar je bio zgrožen. “Ne mogu!” zajecao je. “Vlastitom djetetu… ne mogu joj to učiniti!” “Dobro, ako ne možeš,” reče vrag, “morat ću umjesto nje uzeti tebe.” Za mlinara je to bilo previše. Prišao je djevojci i rekao: “Kćeri draga, moram ti odsjeći šake ili će vrag uzeti mene, a ja se užasno bojim. Oprosti mi, dijete moje! Pomozi mi, i oprosti mi!” Djevojka reče: “Dragi oče, ja sam ti kći. Možeš sa mnom što god te volja.” Te ispruži ruke i dopusti ocu da joj odsiječe šake. Vrag se vratio i sljedećeg dana, ali jadna je djevojka opet plakala i suzama isprala batrljke, tako da su bili savršeno čisti. Tad je morao odustati, jer imao je pravo samo na tri pokušaja. Mlinar reče: “Milo moje, samo zahvaljujući tebi ovako smo bogati. Ništa ti neće nedostajati, pobrinut ću se da čitav život živiš u raskoši.” No ona reče: “Ne mogu više živjeti ovdje. Odlazim. Ljubaznost stranaca pobrinut će se da imam sve što mi treba.” Zamolila ih je da joj osakaćene ruke vežu za leđa te je otišla. Hodala je cijeli dan i nije se zaustavljala sve dok nije pao mrak. Izašao je sjajan mjesec i pod mjesečinom je vidjela kraljevski vrt na drugoj obali rijeke, prepun voćaka otežalih od slatkih plodova. Čeznula je za bilo kakvom hranom, ali nije mogla dotamo zbog rijeke. Cijeli dan nije okusila ni zalogaja i trpjela je strašnu glad. Pomislila je: “O, da sam barem u vrtu! Mogla bih se najesti voća ravno sa stabla. Inače ću umrijeti.” Kleknula je i pomolila se. I odmah se pojavio anđeo. Otišao je do rijeke i zatvorio vrata ustave, tako da je rijeka presušila, kako bi djevojka mogla prijeći na drugu obalu. Ušla je u vrt, a anđeo za njom. Ugledala je stablo puno prekrasnih zrelih krušaka, koje su nosile svaka svoj broj kako bi se spriječila krađa, no nije mogla odoljeti: prišla je stablu i pojela s njega samo jednu krušku, ne više, jer to je bilo dovoljno da joj utoli glad. Kad ju je pojela, otišla je leći u žbunje. Vrtlar ju je cijelo vrijeme promatrao, ali vidio je anđela s njom i zaključio da je i djevojka duh. Nije se usudio dati glasa od sebe. Ujutro je došao kralj i pogledao uokolo. Odmah je primijetio da nema jedne kruške te je pozvao vrtlara. “Oh, vaše veličanstvo! Sinoć je došao duh, prešao je rijeku i pojeo krušku ravno sa stabla! Nije imao ruke, vaše veličanstvo!”

“Kako je prešao rijeku?” “Anđeo se spustio i zatvorio mu vrata ustave, da rijeka presuši. Bilo me strah, vaše veličanstvo, zato nisam viknuo i spriječio ga. Kad je pojeo krušku, duh je nekamo otišao.” “Ništa od toga ne zvuči naročito vjerojatno”, reče kralj. “Bolje da noćas držim stražu s tobom, ako se to ponovno dogodi.” Navečer je kralj tiho ušao u vrt, u pratnji svećenika koji je trebao razgovarati s duhom ako se ovaj opet pojavi. Sjeli su u blizinu kruške i čekali, a u ponoć je djevojka, dakako, izašla iz svoga skrovišta, prišla stablu i pojela čitav plod samo ustima. Čuvao ju je anđeo odjeven u bijelo. Svećenik im je pristupio i rekao: “Odakle si, dijete? Od Boga ili od ovoga svijeta? Jesi li duh ili ljudsko biće?” “Nisam duh,” odgovori ona, “nego sirota koju su napustili svi osim dragoga Boga.” Kralj je čuo što je rekla i oglasio se: “Čak i ako te cijeli svijet napustio, ja neću.” Odveo ju je u svoj dvorac. Bila je tako lijepa i dobra da se zaljubio u nju i oženio se njome te je dao da za nju izrade srebrne šake. I živjeli su sretno. Kad je prošla godina dana, kralj je morao u rat. Mladu je kraljicu preporučio brizi svoje majke. “Ako rodi,” rekao je, “dobro pazi na majku i dijete, a meni odmah piši da mi javiš novosti.” Nedugo potom djevojka rodi prekrasna sina. Kao što joj je kralj naložio, majka mu je poslala pismo da javi radosnu vijest. No glasnik koji je nosio pismo kralju stao je putem uz potok da se odmori. Sve to vrijeme vrag je motrio na djevojku, odlučan u namjeri da joj razori sreću, pa je sad uzeo pismo i zamijenio ga drugim, u kojemu je pisalo da je kraljica rodila nakazu. Kad je to pročitao, kralj se prestravio i rastužio, no otpisao je da se dobro brinu o njoj sve dok se on ne vrati. I opet je glasnik legao da odspava, i opet je vrag došao i podmetnuo svoje pismo umjesto onoga što ga je glasnik nosio. U ovom je pisalo da kraljicu i njezino dijete moraju ubiti. Kraljica majka bila je duboko potresena i obuzeo ju je strah kad je pročitala to pismo. Ponovno je pisala sinu, ali dobila je isti odgovor, jer vrag je motrio i stalno je zamjenjivao pisma. U posljednjem je čak pisalo da moraju zadržati kraljičine oči i jezik kao dokaz. Kad je stara kraljica to pročitala, gorko je zaplakala nad prolijevanjem nevine krvi, no tad joj je nešto palo na pamet i dala je zaklati srnu, iskopala joj oči i odrezala jezik te ih pospremila. “Mila moja,” rekla je kraljici, “ne smiješ ostati ovdje. Ne znam zašto je kralj poslao takvu jezivu zapovijed, ali evo je, njegov je rukopis, i tebi ne preostaje drugo nego otići s djetetom u dalek svijet, da se više nikad ne vratiš.”

Kraljica majka privezala je dijete njegovoj majci na leđa i sirota je opet morala otići u suzama. Hodala je tako i hodala, dok nije došla do duboke, mračne šume i tamo je klekla da se pomoli. A kraj nje se pojavio anđeo, kao što već jednom jest, a ovaj put ju je odveo do kućerka. Iznad vrata stajao je natpis: “Ovdje su svi dobrodošli i slobodni.” Iz kuće je izašla djevojka, sva u snježnobijelom kao i anđeo, te rekla: “Uđite, vaše veličanstvo.” Odvezala je djetešce s njezinih leđa i držala ga na kraljičinim prsima kako bi ga ona mogla podojiti, a zatim ih je odvela do prekrasno pripremljene postelje. “Kako znaš da sam kraljica?” “Ja sam anđeo poslan s neba da vas čuvam. Ništa se vi ne brinite.” I sedam je godina živjela tako u toj kućici, a o njoj i sinu dobro su se skrbili. A za to vrijeme, milošću Božjom i zbog njezine pobožnosti, ponovno su joj izrasle šake. Kralj se konačno vratio iz rata i prvo što je htio učiniti bilo je pozdraviti svoju voljenu ženu i njihovo dijete. Njegova majka zaplaka. “Ti, zli čovječe! Kako to možeš reći, kad si htio da ih ubiju?” Kralj je bio zaprepašten, ali ona mu je pokazala pisma koja je vrag krivotvorio. “A ja sam te poslušala!” rekla je. “Evo dokaza: njezine oči i jezik.” Kralj zaplaka još ljuće nego njegova majka. Starica mu se naposljetku smilova te reče: “Nisu tu čista posla, nešto je tu zlo. Ali ne moraš plakati, jer žena ti je još živa. Ovo su srneće oči i jezik. Privezala sam dijete njegovoj majci na leđa i rekla joj da ode u svijet, a morala mi je obećati da se nikad neće vratiti ovamo, jer si se tako ražestio na nju.” “U pravu si”, reče kralj. “To je vražje djelo. Ali ja ću na put, u potragu za njom, i neću ni piti ni jesti, niti ću spavati u postelji dok ne nađem svoju voljenu ženu i svoje dijete.” Kralj je putovao svijetom gotovo sedam godina, pretražio svaku špilju i štalu, svaki grad i selo, ali od nje ni traga, tako da je već mislio da je umrla. Kao što se zavjetovao, cijelo to vrijeme nije ništa ni jeo ni pio, ali ga je blagonaklonost neba održala na životu. Naposljetku je došao do velike šume, gdje je našao kućerak s natpisom iznad vrata: “Ovdje su svi dobrodošli i slobodni.” Izašao je snježnobijeli anđeo i uzeo ga za ruku. “Dobrodošli, vaše veličanstvo! Odakle dolazite?” “Putujem svijetom gotovo sedam godina”, odgovori on. “Tražim svoju ženu i dijete, ali nikako da ih nađem.” Anđeo ga ponudi hranom i pićem, ali on odbi i reče da se želi samo malo odmoriti. Kad je legao, lice je pokrio rupčićem.

Anđeo je otišao u sobu pored, gdje je kraljica sjedila sa svojim sinom, kojega je prozvala Čemerom. Anđeo reče: “Idite u prednju prostoriju i povedite sina. Došao je vaš muž i traži vas.” Pohitala je do mjesta gdje je ležao, a rupčić mu je tada pao s lica. “Uzmi rupčić, Čemeru,” rekla je, “i vrati ga ocu preko lica.” Dječak ga uze i stavi natrag kralju preko lica. Kralj je to čuo kroza san i namjerno pustio da mu rupčić još jednom spadne s lica. Dječak je tad izgubio strpljenje i rekao: “Ali, mama, kako mogu ocu pokriti lice? Kazala si mi da nemam oca na ovome svijetu, samo oca na nebu, onoga kojemu se molim kad kažem: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima.’ Kako ovaj divljak može biti moj otac?” Kad je to čuo, kralj je sjeo i upitao ženu tko je. “Ja sam tvoja žena,” odgovori ona, “a ovo je tvoj sin, Čemer.” Ali on joj je pogledao ruke i vidio prave, žive šake. “Moja je žena imala srebrne šake.” Ona odvrati na to: “Dragi mi je Bog u svojoj milosti dao da mi šake nanovo izrastu.” Anđeo je iz druge sobe donio srebrne šake i to ga je uvjerilo. Bili su to njegova voljena žena i njegovo dijete, u to nije bilo sumnje, te ih je izljubio, zagrlio i radosno rekao: “Težak mi je kamen pao sa srca!” Anđeo im je svima dao nešto hrane pa su se vratili kući kraljevoj dobroj staroj majci. Kad se vijest pronijela cijelim kraljevstvom, svi su se obradovali. Kralj i kraljica još su se jednom vjenčali i zauvijek su nakon toga živjeli sretno.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram