Čarobna loćika - Bajka braće Grim

Bio jednom mlad lovac što je išao u šumu da na čeki vreba i dočekuje lovinu. Bio je vedre naravi i vesela srca, i dok je bodro kročio naprijed, zviždukao je na list da mu bude zabavnije. Putem susrete ružnu staricu.

— Zdravo da si, mladi lovče! — oslovi ga ona. — Vidim, veseo si i zadovoljan, a ja gladna i žedna: udijeli mi darak.

Sažali se lovac na jadnu bakicu, seže rukom u džep i dade joj koliko već mogaše. Kad je namjerio proslijediti svojim putem, starica ga zadrža te mu reče:

— Stani malo, dragi lovče, da ti nešto kažem: i ja ću tebi dati dar, zato što je u tebe plemenito srce te od svoga daješ i drugomu. Samo nastavi svojim putem, pa ćeš ubrzo stići drvetu kojemu je na grane posjedalo devet ptica: svojim pandžama natežu plašt, tuku se i čupaju u borbi oko njega. Naciljaj ozdo puškom pa ispali u sredinu: ispustit će one plašt tebi, ali će i jedna ptica pasti nasmrt pogođena. Uzmi plašt sa sobom, to ti je čarobno ruho: kad njime ogrneš ramena, možeš zaželjeti da se nađeš u bilo kojem kraju, i eto te ondje dok samo okom trepneš. a mrtvoj ptici iščupaj srce i cijelo ga cjelcato progutaj: učiniš li tako, svaki ćeš put na objutru, kad ustaneš, naći zlatnik pod uzglavnicom.

Zahvali lovac mudroj starici, pozdravi se s njome i krenu, sve u sebi kazujući: »Da, lijepih li mi obećanja što ih stara izniza! Samo kad bi se sve obistinilo!«

Ipak, pošto je išao stotinjak koračaja, doprije mu do ušiju, ozgo iz granja nad njegovom glavom, nakakva graja i kreštanje. Zastade on, uzgleda onamo, i gle: čitavo jato ptica kljunovima i čaporcima nateže i razdire plašt, krešte ptičurine, čupaju se i tuku među sobom, bijaše kao da svaka želi onaj dio ruha imati za sebe.

»Baš je čudno«, pomisli lovac, »a upravo je onako kako je rekla bakica.« I smače pušku sa ramena, nanišani i gruhnu posred srijede, tako te se perje razletje svuda naokolo.

Odmah se ptice raspršiše na sve strane u strašnoj graji i kreštanju, a jedna pade pogođena. I plašt kliznu niza stablo.

Lovac posluša staričin savjet: raspori ubijenu pticu, izvadi joj srce te ga proguta, a plašt ponese sa sobom kući.

Kad se ujutro probudio, pade mu na um bakica i njezino obećanje. Htjede provjeriti ima li tu istine, pa podiže uzglavnicu, a ono doista zasja zlatnik. Bijaše tako i drugog jutra, i svaki put kad bi ustao našao bi zlatnik pod uglavnicom.

Kad je naposljetku sabrao hrpu zlata, reći će u sebi: »Čemu mi sve moje zlato ako svagda ostanem kod kuće? Valja u svijet ići, pa ću se bogme i otisnuti!«

I u toj nakani pozdravi se s roditeljima, dohvati lovačku torbu i, oboružan puškom, krenu u svijet.

Zbilo se tako te je jednog dana prolazio gustom šumom, a kada joj je izbio na sam kraj, ugleda gdje se na ravnici uzdiže lijepo zdanje, pravi dvorac. Na jednom prozoru nalaktila se starica, a kraj nje stajala neobično lijepa djevojka. Starica, a bila je vještica, gledala s prozora i djevojci govorila:

— Vidiš, kćerce moja, odande iz šume dolazi čovjek koji nosi čudesno blago u sebi. Toga namjernika valja nam obmanuti i nekako obrlatiti, jer njegovo blago više priliči nama nego njemu. Ima on ptičje srce uza se, i stoga svakog jutra pod njegovom uzglavnicom osvane zlatnik.

Starica u sve uputi djevojku te joj objasni što i kako joj je raditi da provedu svoj naum, i na kraju joj oštro poprijeti, bijesno kolutajući očima:

— Zlo i naopako po te ako me ne poslušaš: u veliku ćeš se nesreću uvaliti!

Kad se lovac malko primaknuo te ugledao ljepojku, reče u sebi: »Već sam umoran od tolikog hoda, treba da počinem. Svratit ću u ove lijepe dvore, novaca imam uvrh glave.« A razlog takvoj njegovoj odluci bijaše zapravo u tome što mu je oko zapelo za lijepi djevojčin lik.

Uđe on u kuću, a ondje ga ljubazno dočekaše i uljudno pogostiše. Ne potraje dugo i on se zagleda u lijepu vještičinu djevojku, i nije ni na što drugo mislio, nego je samo piljio u njezine oči, tako te bijaše baš kakono se kaže: kud ona okom, tud on skokom.

Videći što je i kako je krenulo, vještica odluči:

— A sada treba da se domognemo ptičjeg srca — odrešito će djevojci. — Neće on ni opaziti ako ga više ne imadne.

I uzeše njih dvije pripremati napitak, a kad ga zgotoviše, stara njime napuni pehar i dade ga djevojci, a ova ga morade pružiti lovcu. — Hajde, dragi, ispij u moje zdravlje! — djevojka će lovcu, pružajući mu piće.

Zaluđeni lovac prihvati pehar, i tek što je ispio napitak, povrati iz sebe ptičje srce. Djevojka ga krišom odnese i sama ga proguta, jer je tako htjela stara. Od tada se zlato više nije nalazilo pod lovčevom uzglavnicom, nego pod djevojčinom, a odatle ga stara uzimaše svakog jutra. No lovac bijaše toliko zaluđen i toliko zaljubljen da nije stizao ni na što drugo misliti nego samo na to da vrijeme provodi s djevojkom.

— Eto, ptičje srce imamo — opet će stara jednog dana djevojci — a sada treba da mu ugrabimo i čarobni plašt.

— Ne bismo li radije da mu ga ostavimo, pa izgubio je sve svoje bogatstvo! — nekako se oprije djevojka.

Stara se na to naljuti, okomi se na djevojku:

— Šuti! Onakav plašt nešto je divno i čudesno, takvo što rijetko se kad nađe na svijetu! Želim ga i moram ga imati!

Okosila se stara na djevojku, nasrnula na nju, pa ju onda naputila što će i kako će, i najposlije joj zaprijetila:

— Jao tebi, zlo ćeš proći ako ne poslušaš!

Po staričinoj uputi stala djevojka nekom prilikom kraj prozora i zagledala se u daljinu, odlutao joj pogled kao da je tužna i žalosna.

— Kakva te tuga bije? — upita je lovac. — Što si tako žalosna?

— Ah, dragi — odgovori djevojka — čeznem za onom gorom od granita, eno tamo u daljini: ondje raste skupocjeno i krasno drago kamenje. Čeznem za njim, i žalost me obuzima čim na one puste dragulje pomislim. Tko bi mi ih mogao donijeti! Samo ptice što zrakom lete mogu onamo, čovjek nikada!

— Ako je samo to zbog čega se žalostiš, onda ima lijeka, mogu ti odmah maknuti jade što su ti na srce pali — utješi je lovac.

I privinu je pod svoj plašt, zaželje da se obrete na granitnoj gori, i njih se dvoje dok bi okom trepnuo nađoše na željenome mjestu.

Na gori na sve strane sjalo drago kamenje, milina ti pogledati. Njih dvoje kupilo najljepše i najskupocjenije dragulje, a dok su oni sabirali, stara je već svojim čarolijama uredila tako da lovcu otežaju vjeđe i da mu se zadrijema.

Zato on reče djevojci:

— Malko ćemo ovdje sjesti i počinuti: toliko me umor presvojio te se jedva držim na nogama. Pošto se tako potužio djevojci, sjedoše oboje, on položi glavu njoj na krilo pa u san utonu.

Dok je on spavao tvrdim snom, djevojka mu smaknu plašt pa ga prebaci sebi na ramena, pokupi dragulje i zaželje da se nađe kod kuće.

A kad se lovac naspavao i probudio, razabra da ga je njegova draga prevarila, ostavila ga na pustoj gori sama samcata.

»E, koliko ti je nevjere i prijevare na svijetu!« uzdahnu lovac. Zabrinut i ojađen, nije znao kamo da se okrene ni što da počne.

Silna ona gora pripadala divljim, strašnim divovima, ondje njima nastan bio, ondje su živjeli i svojim se poslom bavili.

Nije lovac dugo sjedio na svome mjestu i razmišljao kadli naiđoše trojica divova. Odmah lovac opet leže, pričini se da spava, kao da je u dubokom snu.

Kad tri grdosije dođoše do njega, prvi ga div caknu nogom i reče:

— Kakav je to crv zemaljski tu pao te leži i promatra svoju nutrinu?

— Zgazi ga! — pritače drugi.

— Baš je od koristi! — prezirno će treći. — Pustimo ga samo, ovdje ionako ne može ostati, a uspne li se gore do vrhunca, oblaci će ga zahvatiti i odnijeti.

I tako oni razgovarajući odoše odande, a lovac dobro u glavu utuvi njihove riječi.

Pošto su divovi zamakli, lovac ustade i krenu naviše dok se ne uspe granitnoj gori na vrhunac. Tu sjede i počeka, a nakon nekog vremena doplovi tmast oblak, zahvati ga i ponese. Plovio oblak noseći ga udalj, lebdio s njime neko vrijeme naokolo i najposlije ga spustio na veliko, ograđeno kupusište, i tako je lovac tiho i meko sjeo među kupusne glavice i drugo povrće i povrtno raslinje.

Obazre se lovac oko sebe, sve potiho govoreći: »Eh, da mi je štogod prigristi, tako mi glad u želucu zavrće: dok je ne utažim, teško ću moći dalje. Ali ne vidim ovdje ni jabuke ni kruške, baš nikakva voća, sve sami kupus i salata.«

Naposljetku preumi i zaključi u sebi: »Hja, kad se čovjek zavrne u nevolji, dobra je i loćika. Nije ta salata baš jelo koje osobito godi, ali ću tako ipak dušu u se vratiti.«

I potraži te odabra lijepu glavicu i poče jesti, ali tek što je niz grlo otisnuo koji zalogaj, postade mu čudno pri duši, oćutje se nekako neobično, kao da se sav promijenio. I doista se promijenio: imao je četiri noge, debelu glavu i dva duga uha. Sav prestravljen, razabra da se prevrgao u životinju — pretvorio se u magarca. Ali kako je osjećao sveudilj veliku glad, a loćika mu, u skladu sa sadašnjom njegovom naravi, izvrsno prijala, zašao je po kupusištu ili salatištu i jeo pohlepno.

Dok je tako jeo ili pasao, naiđe na drugu vrstu loćike, i tek što je malko od te pojeo, odmah osjeti novu promjenu, i on se opet prevrgnu, ali u staro — vrati mu se ljudsko obličje.

Sretan i presretan, leže i počinu, snom odagna umor sa sebe. Kad se ujutro probudio, ubra jednu glavicu opake i jednu dobre loćike.

»Ovim ću sebi pomoći da opet dođem do onoga što mi pripada i da kaznim izdaju«, u sebi će lovac.

I pošto je tako smislio i naumio, uze dvije ubrane glavice, preskoči ogradu onog kupusišta pa se zaputi da potraži dvore svoje himbene drage.

Tumarao je dva-tri dana naokolo, i napokon mu se posreći da pogodi kamo treba. Prije nego što je onamo banuo, nagaravi sebi lice, nacrni se tako da ga ni rođena majka ne bi poznala. Takav se javi u dvorima i zamoli da prenoći.

— Umoran sam — reče pretvorno — noge me više ne nose, ne mogu dalje.

— A tko si ti, zemljače? — upita ga vještica. — Što radiš, čime se baviš?

— Kraljev sam glasnik — odgovori on. — Poslali me, evo, da tražim i nađem najbolju i najukusniju loćiku što raste pod suncem. Sreća mi bila sklona, pa sam našao traženo, i nosim loćiku sa sobom, ali kako je žega prejaka, sve se bojim da mi ova nježna zelen ne uvene, i ne znam hoću li uspjeti da je dalje odnesem.

Kad je stara čula to o neobično slasnoj loćiki, odmah joj za njom porastoše zazubice, poželje ona ukusni zalogaj.

— Daj mi, dragi zemljače, da kušam malo te divne loćike — kaza ona.

— Hoću, drage volje — dočeka on. — Nosim evo dvije glavice, jednu ti mogu dati.

I rekavši to, odriješi torbu i pruži joj opaku glavicu salate.

Vještica, kojoj je slina curila na usta koliko bijaše oblaporna i popašna na novo slasno jelo, ne sluteći nikakvo zlo ode sama u kuhinju da ga priredi. Kad je salatu zgotovila, nije mogla dočekati dok zdjela bude na stolu, u blagovaonici, nego odmah uze dva-tri listića pa ih strpa u nestrpljiva usta — i gle čuda: tek što ih proguta, izgubi ljudsko obličje, prometnu se u magaricu, i kao magarica otkasa na dvorište.

Uto u kuhinju uđe sluškinja. Kad vidje priređenu loćiku, namjeri je odnijeti na stol, ali i nju putem, po staroj navadi, ponese želja da kuša jelo, pa tako i ona pojede dva-tri listića. Odmah se pokaza čudesna moć te zeleni, pa se i sluškinja preobliči, pretvori se u magaricu te otkasa za starom. A zdjela sa salatom ostala na podu kako je i pala.

Kraljev glasnik, to jest lovac, dok se to zbivalo, sjedio s lijepom djevojkom i s njome čekao da se donese priređena salata. Kako nitko nije dolazio, uznestrpljena djevojka, kojoj su također zazubice rasle za loćikom, najposlije protisnu:

— Ne znam doista što je s tom loćikom.

»Zacijelo je salata već pokazala svoju moć«, pomisli lovac. A glasno reče:

— Odoh u kuhinju da vidim što je.

Idući onamo, vidje kako tamo po dvorištu švrljaju dvije magarice, a tu na podu stoji zdjela iz koje su ispali neki listići.

»I pravo je tako, one su dvije dobile svoje«, promrsi lovac, pa pokupi ispale listiće, vrati ih u zdjelu i salatu odnese djevojci.

— Evo ti sam donosim zasladu, da ne čekaš više — kaza lovac i stavi zdjelu na stol.

Naklopi se lakomica, i tek što malko proguta, ode joj ljudsko obličje, prevrgnu se kao što se prevrgoše i one dvije pred njom, te kao magarica otkasa na dvorište.

Lovac nato opra nagaravljeno lice, tako te su ga mogle prepoznati, pa ode k njima na dvorište.

— A sada je došao čas da najposlije primite plaću za sve svoje djelo — oduši lovac.

I u tim riječima sveza ih sve tri konopom i potjera. Tjerao je tri magarice dok ih ne dotjera do nekog mlina. Pokuca on na prozor, a mlinar promoli glavu te ga upita što bi htio.

— Imam evo tri zloćudne životinje kojih ne želim dalje držati — objasni lovac. — Bi li ih htio ti preuzeti, pa da im daješ hrane i prostora i da ih držiš onako kako ti kažem. Ne brini, platit ću ti za to koliko tražiš. — Hoću, drage volje — prihvati mlinar. — Samo mi kaži kako ih to imam držati i postupati s njima.

— Evo ovako — uputi ga lovac. — Staru magaricu (a bijaše to vještica) moraš svakog dana triput namlatiti i jedanput nahraniti. Mladu ćeš (a bijaše to sluškinja) triput na dan nahraniti i jednom izbiti. Najmlađu pak (a bijaše to djevojka) ne treba uopće tući, nego je triput nahraniti.

Nije bio takva kruta srca, nije mogao dopustiti da mlinar bije djevojku.

Potom se vrati u one dvore i ondje nađe sve što mu je trebalo.

Izminu nekoliko dana kad eto ti mlinara: izvijesti on lovca da je uginula stara magarica koja je triput na dan izvlačila batine a samo jednom dobivala hranu.

— Druge dvije — kaza mlinar dalje — nisu doduše uginule. Triput ih na dan hranim, ali su tako tužne i žalosne te ni one neće dugo.

Sažali se lovcu na njih, prođe ga bijes, te on reče mlinaru:

— Kad je tako, dotjeraj mi ih onda ovamo! Kad su stigle, lovac im dade da jedu od one dobre loćike, kako bi dobile ljudsko obličje. I doista postadoše opet ono što bijahu prije. Ljepojka pade preda nj na koljena i poče ga usrdno moliti

— Ah, dragi moj, oprosti mi zlo i nepravdu koju sam ti nanijela. Zgriješila sam, ali me majka natjerala. Sve je bilo protiv moje volje, jer ja te od srca volim. Tvoj čarobni plašt eno visi u ormaru, a za ptičje srce uredit ću, uzet ću napitak za povraćanje.

— Samo ga zadrži — ljubazno će joj lovac. — Bilo srce kod mene ili kod tebe, svejedno je, jer te uzimam, bit ćeš moja vjerna družica.

I proslaviše tada svadbu, i njih dvoje poživje zajedno u zadovoljstvu i sreći sve do smrti.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu