Kockar Ivo -

Bio jednom čovjek po imenu Ivo koji je bio lud za kockanjem, toliko da su ga svi koji su ga poznavali zvali Kockar Ivo. Jednostavno nije mogao prestati kartati i kockati te je na kraju izgubio sve što je posjedovao, sve lonce i tave i stolove i stolce, krevet i sav ostali namještaj, a naposljetku i kuću. Večer prije nego što su vjerovnici trebali preuzeti vlasništvo nad kućom, Gospod Bog i sveti Petar banuli su mu na vrata i zamolili da ih primi na jednu noć. “Dobro mi došli,” reče Kockar Ivo, “ali morat ćete spavati na podu. Ni krevet mi nije ostao.” Gospod Bog reče da im to ne smeta, a za hranu će se, štoviše, sami pobrinuti. Sveti Petar dade Ivi tri groša i zamoli ga da ode u pekarnicu i kupi kruh. Drage je volje pošao, no putem je morao proći pored kuće gdje je inače kockao s družinom nitkova, kod kojih je završio najveći dio njegova imetka, a kad su ga vidjeli da prolazi, pozvali su ga: “Hej, Ivo! Započinjemo partiju! Hoćeš li se pridružiti?” “Ne mogu”, reče. “Ništa mi nije ostalo. A ova tri groša nisu moja.” “Nema veze. Čiji god bili, dobri su. Hajde!” Naravno da nije mogao odoljeti. Sve su to vrijeme Gospod Bog i sveti Petar čekali, a kako se Ivo nije vraćao, otišli su potražiti ga. Novac je dotad već nestao, a kad ih je spazio da dolaze, pravio se da traži novčiće u lokvi, nagnuo se nad nju i štapom premetao po vodi. No uzalud mu to: Gospod Bog je znao da je sve izgubio za kockarskim stolom. Sveti Petar dao mu je još tri groša, a budući da je znao da ga gledaju, ovaj put ih nije prokockao, nego je kupio kruh, kako su mu i rekli. Tad su se vratili u njegovu kuću, gdje su sjeli na pod da pojedu svoju večeru od samoga kruha. “Ivo, imaš li slučajno vina u kući?” upita Gospod Bog.

“Ne, Gospode, žao mi je što to moram reći. To je prvo što sam prokockao. Bačve su u podrumu prazne i suhe.” “Hajde, pogledaj”, reče Gospod Bog. “Mislim da ćeš dolje ipak naći vina.” “Ne, časna riječ, više sam nego jednom izvrnuo te bačve i, vjeruj mi, ni kap nije ostala.” “Ja mislim da bi vrijedilo pogledati”, reče Gospod Bog. Ivo je iz pristojnosti sišao i pogledao, kako mu je Gospod Bog rekao, i ostao je zabezeknut kad je otkrio da ne samo da još ima vina, nego je i vrhunsko. Osvrnuo se oko sebe da nađe nešto u čemu će ga odnijeti gore, isprao je paučinu iz stara emajliranog vrča i napunio ga do vrha. Tako su njih trojica sjedila dodajući vrč jedan drugome u krug; razgovarali su dok im se nije prispavalo, a onda su legli na počinak na gol drveni pod. Ujutro će Gospod Bog: “Čuj, Ivo, htio bih te nagraditi za tvoju gostoljubivost, pa ću ti dati tri dara. Što bi htio?” Gospod Bog je mislio da će Ivo tražiti zajamčeno mjesto u raju, ali ubrzo je shvatio da se prevario. “Gospode, baš velikodušno od Tebe. Htio bih špil karata koje uvijek dobivaju, par kocaka koje uvijek dobivaju i htio bih… mm… mm… da razmislim: htio bih stablo na kojem rastu sve vrste voća, tako je; i još nešto: tko god se popne na to stablo, da ne može sići ako mu ja to ne dopustim.” “Ah, dobro, vrlo dobro”, reče Gospod Bog, pucnu prstima te stvori karte i kocke. “A stablo?” upita Ivo. “Vani je, u tegli.” Pa Gospod Bog i sveti Petar pođoše svojim putem. Nakon toga, Ivo je kockao kao nikad prije. Dobivao je sve oklade i nije dugo prošlo, a on je posjedovao pola svijeta. Sveti Petar držao ga je na oku i rekao je Gospodu Bogu: “Gospode, ne možemo to dopustiti. Za koji dan bi cijeli svijet mogao biti njegov. Moramo poslati Smrt po njega.” To su i učinili. Kad je došla Smrt, Ivo je kao i obično bio za kockarskim stolom. “Ivo,” reče Smrt, “vrijeme je da prestaneš kockati. Zapravo, tvoje je vrijeme isteklo. Pođi sa mnom.” Ivo je u rukama upravo imao fleš karata i kad je osjetio kako su ga koščati prsti uhvatili za rame, podigao je pogled i ugledao Smrt te rekao: “O, to si ti. Evo me odmah, samo tren. Hoćeš li nam učiniti uslugu, molim te? Vani je stablo, ima krasnoga voća na njemu. Popni se i naberi malo da pojedemo putem.” I Smrt se popela na stablo i, naravno, nije mogla dolje. Ivo ju je ostavio tamo sedam godina i za to vrijeme nitko nije umro. Naposljetku sveti Petar reče Gospodu Bogu: “Gospode, ovo sad već predugo traje. Moramo nešto poduzeti.” Gospod Bog se složio i rekao je Ivi da pusti Smrt sa stabla. Ivo je to, naravno, morao učiniti i Smrt mu je istog trena prišla i zadavila ga. I tako su krenuli na drugi svijet. Kad su došli, Ivo je otišao ravno na vrata raja i pokucao. “Tko je?” upita sveti Petar. “To sam ja, Kockar Ivo.” “Hajde, briši odavde. Ne misliš valjda da ćeš ući.” Zatim je otišao na vrata čistilišta i pokucao. “Tko je?” “Kockar Ivo.” “Odlazi. Imamo dovoljno svojih jada, ne treba nam kockanje da samo još više pogorša stvari.” Tako Ivo nije imao kamo nego u pakao, a kad je tamo pokucao na vrata, smjesta su ga pustili unutra. Kod kuće nije bilo nikoga osim Vraga glavom i svih ružnih vragova, jer zgodni su vrazi otišli poslom na zemlju. Čim je došao, Ivo je sjeo kartati. Vrag nije imao drugi ulog osim svojih ružnih vragova i oni su začas svi bili Ivini, jer je igrao kartama koje ne mogu izgubiti. Kad je na kartama dobio ružne vragove, odveo ih je sve u Hohenfurt, gdje se uzgaja hmelj. Povadili su sve motke za hmelj i popeli se do raja te ih podmetnuli pod zidine kao poluge i navalili. Zidine su počele popuštati, pa sveti Petar reče: “Gospode, morat ćemo ga pustiti unutra. Nemamo izbora.” I tako su ga pustili da uđe. No čim se našao unutra, Ivo je opet počeo kockati i uskoro se dizala takva graja povika i svađa među žiteljima raja da anđeli nisu mogli čuti vlastite misli. Sveti Petar opet je otišao Gospodu Bogu. “Gospode, meni je toga dosta”, rekao je. “Moramo ga izbaciti. Sve nas je izludio.” Pa su ga ščepali i zavitlali kroz vrata raja sve do zemlje. Duša mu se smrskala i sićušne su se krhotine razletjele na sve strane; zapravo, po jedna je u duši svakog danas živog kockara.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram