Kuma Smrt - Bajka braće Grim

Siromah imao dvanaestero djece te je morao raditi dan i noć kako bi priskrbio tek nešto hrane. Zato, kad mu je žena rodila trinaesto, nije znao što će, pa je istrčao na cestu, jer pomislio je da bi mogao zamoliti prvoga koji naiđe da drži dijete na krštenju. Prvi je naišao Bog glavom i bradom. Budući da je sve ionako znao, nije morao pitati što je čovjeku na umu. “Jadniče moj,” rekao je, “baš mi te žao. Rado ću držati tvoje dijete na krštenju. Brinut ću se o njemu, nek te to više ne muči.” “Tko si ti?” upita čovjek. “Ja sam Bog.” “E pa onda samo produži dalje. Neću tebe za kuma. Ti daješ bogatašima, kojima ne treba, a siromahe puštaš da skapaju od gladi.” Naravno, rekao je to samo zato što nije znao zašto je Bog tako dobar prema bogatašima i tako okrutan prema siromasima. Pošao je dalje, a sljedeći kojega je sreo bio je otmjeno odjeven gospodin. “Rado ću pomoći”, rekao je. “Daj da ti djetetu budem kum i dat ću mu sva blaga ovoga svijeta, a pobrinut ću se i da se usput dobro zabavi.” “A tko si ti?” “Ja sam Vrag.” “Molim?! Neću tebe za kuma. Ti varaš ljude i navodiš ih na grijeh – čuo sam ja sve o tebi.” Zato je pošao dalje, a sljedeća osoba koju je sreo bila je starica koja je teturala prema njemu na klimavim nogama. “Uzmi mene da ti budem kuma djetetu”, reče starica. “Tko si ti?” “Ja sam Smrt i meni su svi isti.”

“Onda si ti ona prava”, reče siromah. “Ti uzimaš siromahe, ali uzimaš i bogataše. Ti ćeš biti kuma mome djetetu.” “To je mudra odluka”, reče Smrt. “Pobrinut ću se da ti dijete bude bogato i slavno. Kome sam ja prijateljica, taj ne može propasti.” “Iduće nedjelje, dakle”, reče čovjek. “Pazi da dođeš na vrijeme.” Smrt je došla na krštenje kao što je i obećala, položila je sve zavjete i besprijekorno se ponašala. I tako je dječak rastao, a kad je postao punoljetan, kuma je došla po njega i rekla: “Pođi sa mnom, mladiću.” Odvela ga je u šumu, gdje mu je pokazala posebnu vrstu trave. “Ovo ti je dar od kume”, rekla je. “Zahvaljujući meni, postat ćeš slavan liječnik. Svaki put kad te pozovu k bolesniku, samo se osvrni oko sebe i uz krevet ćeš vidjeti mene. Ako stojim kraj pacijentova uzglavlja, njegovoj obitelji možeš reći da će sve biti u redu. Zatim mu daj malo ove trave, u bilo kojem obliku: daj mu da prožvače list, skuhaj čaj od cvjetova, samelji korijenje i od smjese napravi pilule, sasvim je svejedno: za dan ili dva bit će opet savršeno zdrav. Ali ako stojim na drugoj strani, kraj nogu, moj je, jasno? Moraš reći da mu nema pomoći i da nema tog liječnika na svijetu koji bi ga mogao spasiti. To će svaki put upaliti, ali pazi: daš li travu bilo kome tko meni pripada, nešto će te gadno snaći.” Mladić je poslušao kumu i nije dugo trebalo da postane najslavniji liječnik na svijetu. Ljudi su se divili njegovoj sposobnosti da odmah shvati hoće li pacijent preživjeti ili umrijeti i dolazili su k njemu po savjet iz svih zemalja svijeta, a toliko su mu plaćali da se začas silno obogatio. Dogodilo se tada da se razboli kralj te zemlje. Pozvali su slavnoga liječnika i dvorjani su ga zamolili da kaže ima li izgleda da pacijent preživi. No kad je mladić ušao u kraljevsku spavaonicu, ugledao je svoju kumu u podnožju kreveta. Kralju nije bilo spasa. Naravno, to nije bilo ono što je kraljevska obitelj htjela čuti. “Kad bih se barem mogao usprotiviti kumi, samo jednom!” pomisli liječnik. “Ljutit će se, u to nema sumnje, ali ipak sam joj ja kumče. Možda mi progleda kroz prste. Riskirat ću, pa što bude.” Pa je okrenuo pacijenta tako da mu je Smrt sada stajala uz glavu, dao mu je da popije uvarak od lišća i začas se kralj mogao uspraviti u postelji i mnogo se bolje osjećao. Međutim, prvom prilikom kad je mladić ostao sam, Smrt je došla k njemu, namrgođena, i mahala je prstom. “Nasamario si me!” rekla je. “Ne sluti mi to na dobro. Ovaj put ću ti progledati kroz prste zato što si mi kumče, ali probaj samo još jednom i požalit ćeš, jer ću tebe povesti sa sobom.” Nedugo potom teško se razboljela kraljeva kći. Bila je jedinica i kralj je plakao dan i noć, sve dok mu kapci nisu tako natekli da je jedva vidio. Razglasio je nadaleko i naširoko da će se onaj tko mu izliječi kćer oženiti njome i naslijediti kraljevstvo. Naravno, mladić je bio među onima koji su došli pokušati. I ponovno, kad je ušao u bolesničke odaje, Smrt je stajala u podnožju kreveta. No ovaj je put svoju kumu jedva vidio, jer nakon samo jednog pogleda na kraljevnino lice nije znao za sebe: bila je tako lijepa da ni na što drugo nije mogao misliti. Smrt ga je mrko gledala, pokazivala zube i prijetila šakama, a mladić gotovo ništa nije primijetio: okrenuo je kraljevnu, dao joj dvije pilule i ona je začas sjedila u krevetu, dok joj se boja vraćala u obraze. Po drugi put prevarenoj, Smrti se nije dalo čekati. Koščatim je rukama zgrabila liječnika i rekla: “Dobro, dečko, s tobom je sad gotovo.” Pa ga je odvukla od kraljevnine postelje, iz palače, iz grada, a njezin ledeni stisak bio je tako čvrst da se mladić nikako nije mogao osloboditi, koliko god se jako upinjao. Smrt ga je odvela u golemu špilju ispod planine gdje su gorjele tisuće i tisuće svijeća, neke visoke, neke srednje, a ostale tako niske da samo što nisu dogorjele. Zapravo, svakoga trena po nekoliko bi svijeća zgasnulo, a druge bi se, negdje drugdje, odjednom upalile, tako da se činilo da plamičci skakuću s jednoga mjesta na drugo u stalnom pokretu. “Vidiš li ove svijeće?” reče kuma Smrt. “Za svakoga živog na zemlji ovdje gori po jedna svijeća. Visoke pripadaju djeci, srednje su za bračne drugove u naponu snage, a malene su staračke. Uglavnom. Jer i neki vrlo mladi ljudi imaju posve malenu svijeću.” “Koja je moja?” upita mladić, uvjeren da njegovoj svijeći treba još dugo da dogori. Smrt pokaza neznatan ostatak na kojemu je plamen samo tinjao. Mladić se prestravi. “O, kumo, draga kumo, upali novu za mene, molim te! Žarko se želim oženiti kraljevnom, znaš zašto sam je morao okrenuti, na prvi sam se pogled zaljubio u nju, nisam mogao odoljeti! Molim te, kumo draga, daj da proživim svoj život!” “Nemoguće”, reče Smrt. “Ne mogu upaliti novu dok prethodna ne zgasne.” “O, preklinjem te, molim te, stavi ovu preko nove, tako da nastavi plamtjeti kad prva dogori!” Smrt se pravila da će to i učiniti te je uzela novu, dugačku svijeću i okrenula je uspravno prije nego što je uzela gotovo dogorjeli ostatak; ali čvrsto je odlučila osvetiti se i, kad ju je nagnula da njome upali novu, pustila je stari plamen da se ugasi. Liječnik se smjesta srušio na zemlju, jer bio je isti kao i svi drugi: pao je Smrti u ruke.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu