Vuk i jarići - Bajka braće Grim

Ono vam nekoć bila stara koza što je imala sedmero jaradi, a voljela ih kao što već majka voli svoju djecu. Jednog dana spremila se da opet ide u šumu po brst, za hranu svojim jarićima. Okupila ona njih sve sedmero te im rekla:

— Draga djeco, ja ću, evo, u šumu, a vi se dobro u pamet uzmite: nikome ne otvarajte, i čuvajte se vuka, jer uđe li vam u kuću, sve će vas redom izjesti, zajedno s kožom i kostima. Taj vam se zlikovac umije pretvarati i još kako, ali ćete ga odmah prepoznati po njegovu hrapavom glasu i po crnim šapama.

Jarići joj na to uzvratiše:

— Budi bez brige, draga majko, već ćemo se mi čuvati i dobro ćemo paziti: možeš mirno ići.

Stara nato zameketa, dohvati torbu i mirno se zaputi od kuće.

Nije dugo potrajalo kadli se oču kucanje na kućnim vratima, a nekakav glas zazva:

— Otvorite, dječice, evo vam majka svakomu nešto donijela!

Ali jarići po hrapavom glasu prepoznaše vuka:

— Ne otvaramo! — odazvaše se oni. — Nisi ti naša majka, u nje je mekan i mio glas, a u tebe hrapav i nemio: ti si vuk!

Vuk tada ode u sitničariju i kupi povelik ulomak krede te ga proguta — da omekša hrapavi svoj glas. Zatim se vrati i pokuca jarićima na vrata:

— Otvorite, draga djeco! — zazva on izvana novim, mekšim glasom. — Evo vam se majka vratila i svakome mališanu štogod donijela.

Ali vuk nije bio smotren, nego se zaboravio pa na prozorski podboj stavio svoju crnu šapu. Vidjela to djeca i vuku doviknula:

— Ne, ne otvaramo! U majke nam nisu papci ni noge tako crne kao što su tvoje šape: odlazi, ti si vuk!

Onda vuk pobrza pekaru te ga zamoli, uzdahnuvši:

— Evo sam povrijedio šapu, premaži mi je tijestom! A kad mu je pekar premazao šapu, pohitje vuk mlinaru i reče:

— Pospi mi šapu bijelim brašnom!

Mlinar pak pomisli:

»Vuk je to namjerio nekoga prelástiti.«

I odbi učiniti vuku po želji. Ali mu vuk oštro zaprijeti: — Ne učiniš li kako kažem, razderat ću te i proždrijeti!

Prepao se mlinar pa mu šapu obijelio. Što ćemo, takvi su vam već ljudi.

Zlotvor sada i treći put ode jarićima na vrata, pokuca i zazva meko:

— Otvorite mi, djeco, evo vam se draga majčica vratila i svakome vam nešto iz šume donijela.

Ali mu jarići iznutra doviknuše:

— Najprije nam pokaži svoju nogu, da se uvjerimo jesi li ti naša draga majčica!

Vuk tada pruži šapu na prozorski podboj, pa kad jarići vidješe da je bijela, povjerovaše da je sve istina što vuk govori: otvoriše oni vrata, a to unutra upade lukavi vuk.

Uplašili se jarići pa se kojekuda razbježali i posakrivali. Jedno šmugnu pod stol, drugo uskoči u postelju, treće se zavuče u peć, četvrto otrča u kuhinju, peto se sakri u ormar, šesto pod umivaonik, a sedmo, najmlađe, u ormarić zidne ure. Ali ih vuk sve nađe i sve ih bez okolišanja redom potrpa u svoje ralje i proguta — sve osim najmlađega, onoga u ormariću zidne ure: njega jedinog nije našao.

Pošto se vuk tako nažderao i glad utolio, odbahulja van na zelenu livadu i leže pod jedno drvo, i tu zaspa kao zaklan.

Nedugo poslije toga strašnog događaja majka nesretne jaradi vratila se iz šume kući. Možete zamisliti njezino iznenađenje i njezinu prepast kad je vidjela kućna vrata širom otvorena, a u kući strašan nered! Sve unutri isprevrtano, stol, stolice i klupe sve preturene, praonik u samim rbinama, pokrivači i jastuci razbacani, postelja sva razbucana…

Kad se majka – koza malko pribrala od strave i prepasti, okrenu dozivati i tražiti svoju djecu, ali nigdje nijednoga. Zvala ih ona redom po imenu, ali joj se nijedno ne odazva. Tek kad zazva najmlađe, javi se sitan glasić:

— Evo me, draga majčice, ovdje sam, u ormariću.

Ona tada izvuče jare mezimče iz njegova skrovišta, a ono joj pripovjedi kako je u kuću upao vuk i svu ostalu jarad požderao. Možeš zamisliti koliko se majka ucviljela i koliko je plakala za svojom jadnom dječicom.

Naposljetku u svojoj teškoj tuzi i žalosti majka – koza iziđe iz kuće, a uz bok joj kaskalo najmlađe jare. Kad je izbila na livadu, ugleda vuka gdje se izvalio pod drvetom i hrče da mu sve granje podrhtava nad glavom. Promotri ga ona sa svih strana te opazi kako mu se u natrpanom trbuhu nešto miče i praćaka.

»Bože mili«, pomisli ona, »jesu li to moja jadna djeca što ih je opaki vuk proždro za večeru? Jesu li to još živa?«

Nato jare mezimče morade brže bolje kući po škare, iglu i konac, pa kad je sve donijelo, pohitje stara da nemani raspori mješinu. I gle, tek što je malko zaparala vučju trbušinu, već jedno jare promoli glavu. Zareza ona dalje, rez-rez, a to sve šestero jaradi poiskaka van jedno za drugim: sva jarad još bijaše na životu, svi jarići neozlijeđeni, jer ih opaka zvijer u svojoj pohlepi i halapljivosti bijaše proždrla čitave.

Kolike li sada radosti svima! Svima osim čudovišnoj nemani! Kako li jarići obigravahu oko majke, kako li je milovahu! Skakali su i pocupkivali kao krojač kad slavi svadbu.

— A sada idite — reče im majka — pa mi donesite krupnog kamenja, da njime napunimo trbušinu opakoj nemani dok još spava!

Pobrzaše jarići, njih sedmero, nanesoše kamenja i natrpaše vuku trbuh koliko je god moglo stati. Nato mu stara brzo zaši mješinu, tako brzo da vuk nije ništa osjetio niti se maknuo.

Kad se naposljetku ispavao te istreptao drijem iz očiju, vuk ustade, a kako ga je od kamenja u trbuhu morila silna žeđ, uputi se ka studencu da se vode napije. Dok je išao, kamenje u njegovu trbuhu udaralo jedno o drugo i klopotalo, te će vuk ljutito:

Što mi burag blob – bloboće

kad na vodu valja ići?

Neće biti baš jarići:

to kamenje klop – klopoće.

Kad je došao do studenca, naže se da pije, ali ga teško kamenje povuče u vodu, i tako se on jadno uduši.

Vidjeli to jarići pa dotrčali i povikali:

— Vuk je mrtav! Udušio se! Crkô!

I od radosti sa svojom majkom zaigraše oko studenca.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu