Snažni Ivan -

Muškarac i njegova žena živjeli su u zabačenoj dolini sami samcati sa svojim sinčićem. Jednoga je dana žena otišla u šumu skupiti borovih grana za ogrjev i povela je maloga Ivana, kojemu su bile samo dvije godine. Bilo je proljeće, a budući da je dječak volio jarke boje cvijeća, tumarala je s njim i tako zašla duboko u šumu. Iznenada su iz grmlja iskočila dva razbojnika, ščepali su majku i dijete te ih odveli sa sobom daleko, u najmračniji dio šume, kamo u cijeloj godini ne bi zašlo ni jedno jedino dobronamjerno ljudsko biće. Jadna je žena preklinjala razbojnike da oslobode i nju i dijete, ali isto bi joj bilo i da je šutjela: ostali su gluhi na njezine jecaje i molbe i bez milosti su je dva sata gurali dalje kroz žbunje i trnje, dok nisu došli do goleme stijene u kojoj su bila probijena vrata. Razbojnici su pokucali i vrata su se otvorila. Produžili su mračnim prolazom, koji je vodio u prostranu špilju, gdje je na ognjištu gorjela vatra. Po stijenkama špilje visjeli su mačevi, sablje i drugo smrtonosno oružje, oštrice su im se svjetlucale pod svjetlom plamena, a nasred špilje stajao je crn stol, za kojim su kockala još četvorica razbojnika. Njihov je vođa sjedio na čelu stola, a kad je ugledao ženu i dijete, ustao je i obratio joj se. “Ne plači”, rekao je. “Nemaš se čega bojati tako dugo dok budeš obavljala kdćanske poslove za nas. Meti pod, održavaj sve čisto i uredno i dobro ćemo postupati s tobom.” Nakon što je to rekao, dao im je kruha i mesa te joj je pokazao krevet gdje može spavati s djetetom. Godinama su ostali s razbojnicima i Ivan je izrastao u krupna i snažna dečka. Majka mu je pričala priče i naučila ga je čitati uz pomoć stare knjige o vitezovima i viteštvu koju je pronašla u špilji. Kad mu je bilo devet godina, Ivan je sebi napravio tešku palicu od borove grane koju je ukrao razbojnicima s njihove hrpe drva. Sakrio ju je iza svoga kreveta, a onda je prišao majci i rekao: “Mama, moram znati, a ti mi moraš reći tko mi je otac.” Žena nije ništa rekla. Nije mu htjela govoriti ništa o njihovu životu prije špilje kako se ne bi zaželio doma, jer znala je da ga razbojnici nikad ne bi pustili da ode, no srce joj se slamalo pri pomisli da Ivan nikad neće vidjeti oca. Te noći, kad su se razbojnici vratili iz jednoga od svojih zločinačkih pohoda, Ivan je izvukao svoju palicu, prišao vođi i rekao: “Želim znati tko mi je otac. Majka mi ne želi reći, pa pitam tebe, a ako mi ne kažeš, razbit ću te.” Razbojnički se vođa nasmija i opali Ivanu takvu pljusku da je pao i otkotrljao se pod stol. Nije se rasplakao, nije ni pisnuo; samo je pomislio: “Nek prođe još vremena, pa kad budem veći, bolje bi mu bilo da pripazi.” Kad je još jedna godina došla i prošla, Ivan je izvukao svoju palicu, otpuhnuo prašinu s nje, zamahnuo njome na jednu pa na drugu stranu i pomislio: “Da, dobra je to, čvrsta palica.” Kad su se razbojnici vratili rano sljedećega jutra, bili su raspoloženi za pijančevanje. Ispili su toliko krčaga vina da su im glave pomalo klonule. Ivan je to i čekao te je uzeo svoju palicu, stao pred vođu i ponovno ga upitao: “Tko mi je otac?” Baš kao i prošli put, vođa mu je opalio takvu zaušnicu da je Ivan opet pao. No sad je smjesta skočio nanovo na noge, čvrsto uhvatio svoju palicu i priuštio vođi i ostatku razbojničke družine takve batine da su ostali ošamućeni i smlavljeni tako da se nisu mogli pomaknuti. Majka je promatrala iz kuta špilje i čudila se njegovoj snazi i hrabrosti. Kad je završio, okrenuo se prema njoj i rekao: “Vidiš da mislim ozbiljno. Želim znati tko mi je otac.” “Dobro, hrabri moj Ivane,” reče njegova majka, “hajdemo ga potražiti.” Dok je ona pretraživala snop ključeva što je vođi bio obješen za pojas, Ivan je u veliku vreću za brašno natrpao zlata, srebra i nakita koliko je stalo u nju. Zatim ju je nabacio na leđa i pošao za majkom iz špilje. A kad je stupio iz tame na svjetlo dana i ugledao stabla, cvijeće, ptice, sunce na vedrome nebu, ostao je zadivljen i zijevao je u čudu na sve oko sebe kao da je sišao s pameti. Za to je vrijeme njegova majka tražila uokolo put kući i ubrzo su krenuli; nakon nekoliko sati hoda, vratili su se u svoj kućerak u dolini. Ivanov je otac sjedio na kućnom pragu, a kad je čuo da je ta žena njegova supruga, a taj kršni dečko njegov sin, potekle su mu suze radosnice, jer odavno se pomirio s time da su mrtvi. Usprkos svojoj mladosti, Ivan je bio za glavu viši od oca i daleko snažniji. Kad su ušli u kuću, Ivan je odložio vreću na klupu uz ognjište i istog su se trena začuli zvukovi pucanja i lomljenja, da bi se najprije srušila klupa, a onda je propao i pod, i vreća je tresnula u podrum. “Jao meni, dečko moj, što si to učinio?” reče otac. “Nećeš valjda uništiti cijelu kuću?” “Ne brini se, oče”, reče Ivan. “U toj je vreći više nego dovoljno zlata i blaga da se sagradi čitava nova kuća.” I dakako, Ivan i njegov otac ubrzo su započeli graditi krasnu novu kuću. Štoviše, kupili su i nešto zemlje oko nje i nešto stoke, tako da je to postalo pravo imanje. Kad je Ivan orao za plugom, kad bi on zario ralo duboko u zemlju, volovi jedva da su i trebali vući. U proljeće je Ivan rekao: “Oče, htio bih vidjeti svijeta. Ti zadrži sav novac, a ineni neka kovač napravi štap za hodanje od pedeset kila. Kad to dobijem, idem.” Kad je štap bio gotov, Ivan je napustio svoj dom. Žustro je krenuo i začas je došao do duboke udoline, gdje je začuo neobičan zvuk te je zastao da oslušne: škripa i lomljava, a kad se osvrnuo oko sebe, ugledao je bor usukan kao uže od vrha do podnožja. Sukao ga je golem momak, koji je stablo držao s obje ruke i uvijao ga je s takvom lakoćom kao da je snop šaša. “Zdravo ti bilo!” doviknu Ivan. “Čega si se to prihvatio?” “Posjekao sam jučer nešto trupaca,” odvrati snagator, “pa mi treba uže da ih ponesem.” “Eh, to je momak meni po volji”, pomisli Ivan. “Taj nije slabić.” Pa viknu: “Pusti te trupce i pođi sa mnom, dobro ćemo se zabaviti!” Kad se snagator spustio, ispalo je da je za glavu viši od Ivana, a ni Ivan bome nije bio malen. “Zvat ću te Sučibor”, rekao mu je Ivan. “Drago mi je.” Krenuli su i uskoro su začuli lupu i bubnjanje od kojih im se treslo i tlo pod nogama. Kad su zašli iza ugla, vidjeli su što je uzrok tome: div je stajao pred liticom i šakama odvaljivao s nje gromade. “Dobar ti dan, druškane”, reče Ivan. “Što će ti to?” “Ah, ne mogu spavati”, reče div. “Legnem i sklopim oči, a već za pet minuta medvjedi i vukovi i lisice dođu njuškati i šunjaju se uokolo, pa nikako da počinem. Zato ću si sagraditi kuću, znate, da imam malo mira i tišine.” “Eh, da”, reče Ivan. “No, imam ja bolju ideju. Pusti kuću i pođi sa mnom i Sučiborom.” “Kamo ste krenuli?” “Ne znam. U potragu za pustolovinama.” “Dobra ideja”, reče div. “I prozvat ću te Hridolom”, doda Ivan. Div se složio i njih su trojica krenula kroz šumu, strašeći usput sve životinje. Navečer su došli do napuštena dvorca, gdje su legli na počinak. Ujutro je Ivan ustao i otišao pogledati vrt, koji je bio sav zapušten i zarastao u trnje. Dok je on tako razgledavao, iz žbunja je nasrnuo ravno na njega divlji vepar, no Ivan ga je udario u glavu svojim štapom i zvijer je pala na mjestu mrtva. Ivan ju je podigao na ramena i odnio je u dvorac, gdje su je njegovi suputnici nataknuli na ražanj i ispekli na vatri te fino doručkovali. Dogovorili su se da će na smjenu loviti i kuhati, tako da dvojica svaki dan odu u lov, a treći ostane kod kuće i kuha. Zaključili su da će im biti dovoljno i četrdesetak kila mesa na dan za svakoga. Prvoga dana red je bio na Ivana i Hridoloma da love, a Sučibor je ostao u dvorcu kuhati. Upravo je bio zauzet pripremom umaka, kad je u kuhinju ušao sićušan, smežuran starac. “Daj nam malo mesa”, rekao je. “Briši, stara lopužo”, reče Sučibor. “Ne treba tebi mesa.” Na to je koštunjavi čovječuljak skočio na Sučibora i tako ga nalemao da se ovaj nije mogao obraniti i ošamućen je pao na pod. No čovječuljak ga nije prestao tući, nego ga je udarao šakama i nogama tako dugo dok nije iskalio sav svoj bijes. Sučibor nikad nije takvo što doživio. Do vremena kad su se druga dvojica vratila iz lova, Sučibor se donekle oporavio i odlučio je da neće ništa govoriti o sićušnom starcu; uostalom, on sam nije se baš iskazao u tom iskustvu. Da vidimo kako će oni izaći na kraj s tim malim čudovištem, pomislio je. Sutradan je bio Hridolomov red da kuha. I njemu se dogodilo navlas isto: odbio je čovječuljku dati mesa i zauzvrat je popio strašne batine. Kad su se druga dvojica vratila, Sučibor se pomno zagledao u Hridolomovo lice i uočio da je prošao isto iskustvo. No obojica su šutjela, jer htjeli su vidjeti kako će Ivan proći. Sljedećeg su dana njih dvojica otišla u lov, a Ivan je ostao kuhati. Stajao je kraj vatre i iz velika lonca obirao mast s juhe od koljenice, kad je čovječuljak ušao i zatražio komad mesa. “Ma gle jadnička”, pomisli Ivan. “Dat ću mu malo od svog dijela, pa onoj dvojici neće nedostajati.” Odrezao je pristojan komad mesa, a čovječuljak ga je proždro u hipu. Tek što je slistio taj komad, čovječuljak je zatražio još i Ivan, dobroćudan kakav je bio, odrezao je još komad i rekao: “To je dobra porcija. Trebalo bi ti biti dovoljno.” Čovječuljak je progutao i to i rekao: “Još! Još!” “Eh, to je sad već drsko”, reče Ivan. “Dosta si dobio.” Čovječuljak je skočio na njega, ali ovaj se put namjerio na pogrešnog. Ivan mu je bez imalo naprezanja odvalio takvu šamarčinu da ga je oborio na pod, da bi ga odmah potom zveknuo nogom u tur tako da je čovječuljak odletio niz stepenice sve do predvorja. Ivan je pojurio za njim, ali spotaknuo se i pao, a dok je ustao, čovječuljak je već daleko odmakao i pobjegao je u šumu. Ivan je potrčao za njim što je brže mogao i vidio ga je kako se uvukao u rupu na visokoj stijeni.

Ivan je zapamtio mjesto i vratio se obiranju masti s juhe. Kad su se druga dvojica vratila u dvorac, iznenadili su se što je Ivan tako dobre volje. Ispričao im je što se dogodilo, a oni su zauzvrat ispričali svaki svoju priču. Ivan se odsrca nasmijao. “Pravo vam budi, kad ste tako škrti”, rekao je. “I trebalo bi vas biti sram, takvi veliki momci, a dopustili ste da vas prebije taj majmunčić. Nema veze, pokazat ćemo mi njemu.” Pronašli su košaru i uže te otišli do stijene u šumi, kamo je čovječuljak šmugnuo. Ispalo je da je rupa veoma duboka. Zavezali su uže za košaru i najprije spustili Ivana i njegov štap od pedeset kila. Na dnu je Ivan našao vrata, a kad ih je otvorio, prvo što je ugledao bila je djevojka lijepa kao slika. Lancima je bila vezana za stijenu, a izraz lica odavao je gađenje i očaj, jer na stolcu tik do nje stajao je čovječuljak, zlobna pogleda, dok joj je kosu i obraze milovao svojim kvrgavim prstićima. Čim je uočio Ivana, vrisnuo je i odskakutao kao majmun. Ivan je zalupio vratima, tako da ne može pobjeći, a zatim ga je pokušao uloviti, no čovječuljak se odrazio o zid i skočio sad na jednu sad na drugu stranu, tuleči i nešto blebećući, i Ivan mu nije mogao ni blizu. Kao da pokušava mlatnuti muhu olovkom. Konačno ga je Ivan stjerao u kut, zavitlao mu je svojim štapom iznad glave i zadao tom malom vragu takav udarac da ga je smlavio na mjestu. Istog trena kad je čovječuljak pao mrtav, lanci su spali s djevojke i ona je bila slobodna. Ivan je jedva povjerovao svojim očima: nikad nije vidio ništa i nikoga tako lijepog. Bila je kraljeva kći, tako mu je rekla. “Ne čudi me”, reče Ivan. “Mogao sam pretpostaviti da si kraljevna. Ali kako si završila ovdje dolje u lancima?” “Okrutan plemić me htio za ženu i nije prihvaćao odbijanje”, rekla je. “Mislim da ga je to izludilo. Oteo me i zaključao me ovamo s ovim stvorom da me čuva. Ali čovječuljak je tražio sve više za sebe. Vidio si što mi je radio. Da ti nisi naišao…” “No, da, dobro, nije važno”, reče Ivan. “Tek te moramo izvući iz ove rupčage. Imam tu košaru, a na vrhu dvojicu da te potegnu gore. Hajde, ulazi.” Pomogao joj je da se popne u košaru i trznuo uže. Druga su je dvojica smjesta počela izvlačiti i košara se začas vratila dolje prazna. Ivan, međutim, nije bio siguran da može vjerovati svojim ortacima. “Nisu mi rekli da ih je čovječuljak namlatio”, pomisli. “Odakle da znam što sad možda smjeraju.” Zato, umjesto da sam uđe u košaru, stavio je u nju svoj željezni štap i ponovno trznuo uže. Košara se počela podizati, ali nije došla ni do pola puta kad su je ona dvojica pustila da uz tresak padne na dno. Da je Ivan sjedio unutra, bio bi na mjestu mrtav. “Imao sam pravo za onu dvojicu, u redu,” pomislio je, “ali što ću sad?” Hodao je ukrug skučenim prostorom na dnu okna i padao sve dublje u očaj. Nikako nije mogao smisliti kako da se izvuče. “Jadan bi to bio kraj, umrijeti u ovoj bijednoj rupetini”, pomisli. “Nisam se rodio da bih ovako skončao.” Tad je primijetio da čovječuljak na jednome prstu ima prsten koji se cakli i svjetluca. “Pitam se je li možda čaroban”, pomisli. “Nikad se ne zna.” Pa je skinuo prsten s mrtvačeva prsta i nataknuo ga sebi. I istog je trena čuo kako nešto zuji i zvrnda i juri zrakom točno iznad njegove glave. Podigao je pogled i vidio tisuću ili čak i više sićušnih zračnih duhova kako se vrzmaju onuda. Kad su opazili da ih on promatra, svi su se naklonili, a najveći je rekao: “Gospodaru, ovdje smo vama na službu. Što želite?” Ivan je bio zapanjen, ali pribrao se i rekao: “Možete me odnijeti na vrh ove proklete rupetine, eto što.” “Odmah, gospodaru!” Svaki je zračni duh uhvatio po jednu vlas na Ivanovoj glavi, a onda su uzletjeli. Činilo mu se kao da sam od sebe lebdi uvis. Za samo desetak sekundi već je stajao je na šumskome tlu i osvrtao se oko sebe. Od Hridoloma i Sučibora ni traga ni glasa, kao ni od djevojke. “Kamo su te bitange nestale?” rekao je. Zračni su se duhovi svi vinuli u nebo i za otprilike minutu već su ponirali natrag, da bi zalebdjeli ispred njega poput oblaka uslužnih mušica. “Ukrcali su se na brod, gospodaru”, reče glavni duh. “Već? A je li djevojka s njima?” “Da, gospodaru, jest, i vezali su je, da ne skoči s palube.” “O jadna ta djevojka! Što je sve prošla! Dobro, začas ću se obračunati s tim huljama. Gdje je more, u kojem smjeru?” “Onuda, gospodaru.” Ivan je krenuo trkom, što je brže mogao, i nije mu dugo trebalo da dođe do obale. Stajao je na vrhovima prstiju na vrhu pješčane dine, zaklonio je oči od sunca na zalasku i uspio je razabrati tamne obrise brodice. “Jesu li to oni?” “Tako je, gospodaru “Grrr! Pokazat ću ja njima što se dogodi kad izdaš prijatelja!” Pa obuzet pravedničkim gnjevom jurnu u more, s namjerom da otpliva do broda i zarobi ga. Možda bi mu to i uspjelo, ali je potonuo pod težinom svoga štapa od pedeset kila. Štap ga je povukao sve do morskoga dna i izazvao silan metež među zvjezdačama i hobotnicama. “Grglugrglubuć!” viknuo je Ivan, ali ništa se nije dogodilo sve dok se nije sjetio prstena. Zavrtio ga je drugom rukom i istog je trena bio zapljusnut mjehuričima, kad su se zračni duhovi odazvali na njegov poziv. Podigli su ga na površinu i zatim su ga vukli kroz vodu tako brzo da su mu zdesna i slijeva prskali uvis zastori morske pjene. Već za nekoliko sekundi stajao je na palubi broda, a Hridolom i Sučibor koprcali su se da umaknu. Sučibor se kao vjeverica uzverao po glavnom jarbolu, a Hridolom se pokušao sakriti među teret u potpalublju, ali Ivan ga je izvukao odande i do besvijesti ga nalemao svojim štapom, da bi potom zatresao glavni jarbol tako da je Sučibor pao s njega i sletio na oštar brid kormilarnice. Ivan ih je bacio preko ograde broda i tako su skončali. Tad je oslobodio prekrasnu djevojku. “Na koju je stranu kraljevstvo tvog oca?” upitao je. “Na jugozapad”, rekla mu je i Ivan je naložio zračnim duhovima da zapušu u jedra. Uz dobar i povoljan vjetar iz njihovih pluća, brod je začas uplovio u luku, gdje je Ivan vratio kraljevnu njezinu ocu i majci. A ona je objasnila kako je Ivan bio hrabar i, naravno, nije preostalo ništa drugo nego da se oženi njome. Kralj i kraljica bili su oduševljeni zetom i svi su otad sretno živjeli.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram