Ivo Jež - Bajka braće Grim

Bio jednom seoski gazda koji je imao novca i zemlje koliko mu duša želi, ali bogatstvu unatoč, jedno mu je u životu nedostajalo. On i njegova žena nikad nisu imali djece. Kad bi sreo druge gazde u mjestu ili na sajmištu, često su ga ismijavali i ispitivali zašto njemu i ženi nikad nije uspjelo to što njihova stoka redovito čini. Zar ne znaju kako se to radi? Na kraju se ražestio i, kad se vratio kući, zakleo se: “Dobit ću dijete, pa makar bilo jež.” Nedugo potom žena mu je uistinu dobila dijete, dječaka, kao što se dalo vidjeti po njegovu donjem dijelu. Gornji dio, međutim, bio je jež. Kad ga je ugledala, zgrozila se. “Gle što si učinio!” vikala je. “Za sve si ovo ti kriv.” “Tu sad nema pomoći”, reče seljak. “Na njega smo osuđeni, nema nam druge. Morat će biti kršten kao običan dječak, ali ne znam koga bismo zamolili da bude kum.” “A jedino je ime koje mu možemo nadjenuti”, reče ona, “Ivo Jež.” Kad su ga krstili, svećenik je rekao: “Ne znam kako ćete s krevetom. Ne može spavati na običnome madracu, cijeloga bi ga izbušio.” Seljak i njegova žena shvatili su da je to točno, pa su stavili malo slame na pod iza peći i tamo su ga položili. Majka ga nije mogla dojiti; pokušala je, ali previše ju je boljelo. Maleno je stvorenje osam godina ležalo iza peći i nasmrt je dojadilo ocu. “Da bar otegne papke”, pomislio je, ali Ivo Jež nije umro; samo je i dalje ležao na istome mjestu. Jednoga se dana u gradu održavao sajam i seljak je htio ići. Pitao je ženu što bi voljela da joj donese. “Odrezak i pola tuceta zemički”, odgovorila je. Zatim je pitao sluškinju, a ona je zatražila par papuča i lijepih čarapa. Naposljetku je upitao i sina: “A što bi ti htio?” “Tata,” reče Ivo Jež, “ja bih gajde.”

Kad se vratio, seljak je ženi dao odrezak i zemičke, sluškinji je dao papuče i čarape, a na kraju je otišao iza peći i Ivi Ježu dao gajde. Ivo Jež na to reče: “Tata, otiđi kovaču da potkuje pjetlića. Kad to obaviš, odjahat ću i više se neću vratiti.” Seljaku je bilo drago što će ga se riješiti, pa je pjetlića odnio kovaču, koji ga je potkovao. Tad je Ivo Jež skočio pjetliću na leđa i odjahao, a poveo je i nekoliko svinja da ih čuva u šumi. Kad su ušli u šumu, podbo je pjetlića i poletio s njim visoko u krošnje. Sjeo je na granu, držao svinje na oku i učio svirati gajde. Godine su prolazile, a njegov otac pojma nije imao gdje mu je sin; no krdo je bilo sve veće i veće, a on je sve bolje svirao. Njegova je glazba zapravo bila prekrasna. Jednoga je dana onuda projahao kralj. Zalutao je u šumi, ali morao se diviti tako divnoj glazbi i zato je zastao da bolje čuje. Pojma nije imao odakle dolazi, pa je poslao slugu da pronađe glazbenika. Sluga je potražio uokolo i naposljetku se vratio kralju. “Tamo u onoj krošnji, vaše veličanstvo, sjedi čudna životinjica”, rekao je. “Izgleda kao pjetlić na kojemu sjedi jež. A jež svira gajde.” “Dobro, pitaj ga za put!” reče kralj. Sluga je otišao i zazvao prema krošnji, a Ivo Jež prestao je svirati i spustio se na tlo. Naklonio se kralju i rekao: “Kako vam mogu biti na usluzi, vaše veličanstvo?” “Možeš mi pokazati put do mojega kraljevstva, izgubio sam se.” “Bit će mi zadovoljstvo, vaše veličanstvo. Pokazat ću vam put ako mi napismeno obećate da ćete mi dati prvo biće koje vas dočeka kad se vratite kući.” Kralj ga pogleda i pomisli: “To će obećanje biti lako održati. Ova nakaza sigurno ne zna čitati, tako da mogu napisati bilo što.” Pa je uzeo pero i tintu i napisao nekoliko riječi na list papira. Ivo Jež ga je uzeo i pokazao put kralju, koji je odmah krenuo i ubrzo došao kući. A kralj je imao kćer, koja je bila presretna kad ga je vidjela da se vraća te se sjurila dolje da ga pozdravi i izljubi. Bila je prva koja ga je dočekala i naravno da se kralj sjetio Ive Ježa, pa je ispričao kćeri kako ju je zamalo morao obećati čudnoj životinji koja sjedi na pjetliću i svira gajde. “Ali ne brini se, draga”, rekao je. “Napisao sam nešto sasvim drugo. A ono ježoliko stvorenje sigurno ne zna čitati.” “To je dobro, jer ionako ne bih otišla s njim”, reče kraljevna. Za to je vrijeme Ivo Jež uživao u šumi, čuvao je svoje svinje i svirao gajde. Ta je šuma bila veoma velika i nedugo potom zatekao se u njoj još jedan kralj, sa svim svojim slugama i glasnicima, a i on je zalutao. Kao i prvi kralj, čuo je prekrasnu glazbu i poslao je glasnika da otkrije odakle dolazi.

Glasnik je vidio Ivu Ježa kako u krošnji svira gajde i dozvao ga je da ga pita što radi. “Držim na oku svoje svinje”, doviknuo mu je Ivo Jež. “Što trebaš?” Glasnik je objasnio i Ivo Jež je sišao i rekao kralju da će mu pokazati put u zamjenu za obećanje, a bilo je to isto obećanje kao i prošli put: kralj mu mora dati prvo stvorenje koje ga pozdravi kada dođe kući. Kralj je pristao i potpisao papir na kojemu to i piše. Kad je i to obavljeno, Ivo Jež izjahao je na svojemu pjetliću da im pokaže put do ruba šume, gdje se oprostio od kralja i vratio se svojim svinjama, a kralj je zdrav i čitav došao kući, na radost svih svojih dvorjana. I taj je kralj imao kćer jedinicu, koja je bila prava krasotica i prva je istrčala da zaželi dobrodošlicu voljenom ocu. Bacila mu se oko vrata i izljubila ga te ga upitala gdje je bio i zašto mu je tako dugo trebalo. “Zalutali smo, dušo”, rekao je. “Ali duboko u šumi naišli smo na najčudnovatije stvorenje: napola jež, napola dečko, koji sjedi na pjetliću i svira gajde. A svira ih, k tome, vraški dobro. Znaš, pokazao nam je put i… Ovaj, dušo, morao sam obećati da ću mu dati onoga tko me prvi dođe pozdraviti, tko god to bio. Oh, draga, tako mi je užasno žao.” Kraljevna je, međutim, voljela svog oca i rekla je da neće dopustiti da zbog nje pogazi obećanje; poći će s Ivom Ježom, kad god on došao po nju. Za to vrijeme, u šumi, Ivo Jež čuvao je svoje svinje. A te su svinje dobile još svinja, a onda su te svinje dobile još svinja, sve dok ih se nije namnožilo toliko da je šuma s kraja na kraj bila puna svinja. Tad je Ivo Jež odlučio da je u šumi proveo koliko je htio. Poslao je ocu poruku da isprazne sve svinjce u selu, zato što on dolazi s tako velikim krdom svinja da svatko tko se zaželio svinjetine ili slanine može doći i poslužiti se. Oca mu je to dobrano uznemirilo. Mislio je da je Ivo Jež odavno mrtav, kad eto ti njegova sina kako tjera ispred sebe sve te svinje, a u selu je bilo takvo kolinje da se čulo dvije milje dalje. Kad je sve to bilo gotovo, Ivo Jež reče: “Tata, mojemu pjetliću trebaju nove potkove. Ako ga odvedeš kovaču i daš ga nanovo potkovati, odjahat ću i neću se vratiti dok sam živ.” Pa je seljak to i učinio i laknulo mu je na pomisao da konačno posljednji put vidi Ivu Ježa. Kad je pjetlić bio spreman, Ivo Jež skočio mu je na leđa i odjahao. Jahao je i jahao, sve dok nije došao do kraljevstva prvoga kralja, koji je pogazio obećanje. U slučaju da se palači približi netko tko svira gajde i jaši na pjetliću, kralj je izdao strogu zapovijed da ga ustrijele, izbodu, bombardiraju, obore, raznesu, zadave, bilo što, samo da ga spriječe da uđe.

I zato kad se Ivo Jež pojavio, brigada stražara primila je zapovijed da juriša na njega bajunetima. No bio je prebrz. Podbo je pjetlića uvis i preletio vojnicima točno iznad glava, pa preko zidina palače, do kraljeva prozora. Sjeo je na podboj i viknuo da je došao po ono što mu je obećano, a ako se kralj pokuša izvući, platit će to životom, jednako kao i kraljevna. Kralj reče kćeri da je bolje da posluša Ivu Ježa. Stoga ona odjenu bijelu haljinu, a kralj zapovjedi da se hitno pripremi kočija i upregne šest ponajboljih konja te potrpa u nju zlata i srebra i darovnica za više krasnih imanja i šuma, da bi naposljetku s kočijom poslao i dva tuceta svojih najboljih slugu. Konji su upregnuti, sluge su se postrojile, kraljevna se popela u kočiju, a onda je Ivo Jež zauzeo svoje mjesto kraj nje, s pjetlićem na koljenu i gajdama u krilu. Oprostili su se i otišli. Kralj je mislio da više nikad neće vidjeti kćer. No prevario se. Čim su izašli iz grada, Ivo Jež naredio je kraljevni da izađe iz kočije, a slugama da odstupe nekoliko koraka i gledaju na drugu stranu. Zatim je kraljevninu bijelu haljinu razderao na dronjke i izbo ju je cijelu svojim bodljama, tako da je bila sva krvava. “Tako prođeš kad me pokušaš prevariti”, rekao je. “A sad briši. Idi kući. Nikakve mi koristi od tebe, a i ne želim te.” I tako se ona vratila kući, sa slugama i zlatom i kočijom i svime, osramoćena. Toliko o njoj. Ivo Jež, pak, uzeo je svoje gajde, skočio na pjetlića i odjahao u drugo kraljevstvo, čiji se kralj ponio posve drukčije od prvoga. Ako u kraljevstvo dođe itko tko izgleda kao jež i jaši na pjetliću, kralj je izdao zapovijed da mu salutiraju, dodijele konjaničku pratnju, da ga mnoštvo pozdravi klicanjem i zastavama te da ga uza sve počasti dovedu u kraljevsku palaču. Kralj je objasnio kćeri kako Ivo Jež izgleda, dakako, ali svejedno se zgrozila kad ga je ugledala. Međutim, ništa se tu nije moglo, otac je dao riječ i ona je dala riječ. Zaželjela mu je dobrodošlicu, od sveg srca, smjesta su se vjenčali i sjedili su jedno pored drugoga na gozbi. A onda je došlo vrijeme da se pođe u krevet. Bilo mu je jasno da se ona boji njegovih bodlji. “Ne boj se”, rekao je. “Sve, samo da ti ne naudim.” Rekao je staromu kralju da dade naložiti veliku vatru u kaminu na hodniku i da postavi četiri stražara pred vrata spavaonice. “Skinut ću ježevsku kožu čim uđem u spavaonicu”, objasnio je. “Stražari je moraju istoga trena zgrabiti i baciti u vatru te pričekati da cijela izgori do pepela.” Kad je otkucalo jedanaest sati, Ivo Jež ušao je u spavaonicu, skinuo svoju kožu i odložio je pored kreveta. Ona su četvorica istog trena utrčala, zgrabila bodljikavu kožu, zavitlala je u vatru, stajala uokolo i motrila sve dok nije cijela izgorjela, a čim je i posljednju bodlju progutao posljednji plameni jezik, Ivo je bio slobodan. Konačno je legao u postelju kao ljudsko biće. Bio je, međutim, sav opečen i spržen, kao da je i sam bio u ognju. Kralj je smjesta poslao po kraljevskoga liječnika, koji je Ivinu kožu očistio i namazao posebnim melemima i mastima, tako da je začas izgledao kao običan mladić, premda naočitiji od većine. Kraljevna je bila presretna. Ujutro su oboje ustali iz kraljevske postelje ispunjeni radošću, a nakon što su doručkovali, ponovno su proslavili svoje vjenčanje. Pa je s vremenom Ivo Jež naslijedio staroga kralja na prijestolju i zavladao kraljevstvom. Nekoliko godina poslije odveo je ženu u posjet svom ocu. Naravno da stari gazda pojma nije imao tko je on. “Ja sam tvoj sin”, reče Ivo Jež. “O, ne, ne, nemoguće”, reče seljak. “Ja jesam imao sina, ali izgledao je kao jež, sav prekriven bodljama, i davno je otišao vidjeti svijeta.” No Ivo je tvrdio da je on taj i naveo je toliko pojedinosti o svome životu da je naposljetku uvjerio staroga gazdu, koji se rasplakao od sreće te je sa sinom otišao u njegovo kraljevstvo.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu