Ima još takvih - Bajka braće Grim

Bio jednom okosit seljak, oštar na riječi i na djelu. Dohvatio on iz kuta grabovu batinu i poprijetio svojoj ženi:

— Da znaš, ženo, odoh ja sada od kuće da svidim neke poslove, a eto me natrag do tri dana. Ako za to vrijeme ovamo uvrati trgovac stokom i htjedne kupiti naše tri krave, možeš mu ih prodati, ali nikako za manje od dvjesta talira. Jesi li u glavu utuvila?

— Ništa ne brigaj, samo ti lijepo idi s pomoću Božjom — odgovori žena. — Sve ću ja obaviti kako treba.

— Baš se prava našla! — prezrivo će muž. Jednom si u djetinjstvu pala na glavu, i odonda ti u njoj nije sve u redu. Jedno ti samo velim: uradiš li budalaštinu, ovom ću te batinom krstiti po leđima da će ti biti šarena i modra svu godinu, budi u to uvjerena!

Tako reče te uze put pod noge.

Sutradan naišao trgovac. Nije bilo potrebe da žena troši mnogo riječi i da se cjenka s njime: odmah je on na sve pristao.

Kad je u staji promotrio krave i čuo cijenu, reče seljanki:

— Dobro je, plaćam drage volje. Toliko ti krave vrijede da ih brat bratu daje. Vodim ih odmah sa sobom.

I odriješi krave te ih izvede iz staje. Kad je s njima već namjerio na dvorišna vrata, pritrča žena, uhvati ga za rukav i povika:

— Stanite! Ne možete otići, najprije morate platiti dvjesta talira!

— Dakako, dakako — dočeka onaj — samo sam zaboravio pripasati novčanu kesu. Ništa ne brini: dok ne platim, imat ćeš jamčevinu. Dvije ću krave odvesti, a treću ti ostavljam: to ti je dobar zalog.

Ženi to bilo uvjerljivo, pa ona pusti čovjeka da ode s kravama: ta ostavio je zalog!

Kad je onaj otišao, ona će u sebi, sasvim zadovoljna: »Eh, koliko će mužu biti drago kad vidi kako sam mudro uradila!«

Do tri dana vratio se seljak kući, kako je i obrekao, pa tek što stiže, s onih stopa upita ženu je li prodala krave.

— Jesam, dakako — veselo pobrza žena — prodala ih onako kako si mi kazao, za dvjesta talira. Jedva da toliko i vrijede, ali ih je trgovac uzeo i nije ništa prigovorio.

— Gdje su novci? — kratko će seljak. — Novci? — zbuni se žena. — Nema ih. Zaboravio je novčanu kesu, ali će brzo donijeti što duguje. A dotle mi je ostavio dobar zalog.

— Kakav zalog? — nepovjerljivo će muž.

— Jednu od naših triju krava. Neće je dobiti dok ne plati one dvije. Mudro sam uradila: zadržala sam najmanju, njoj treba najmanje krme.

Razgnjevio se muž, planuo srdžbom i već podigao batinu da ženi da obrok kakav joj je obećao, ali se odjednom predomisli, spusti štap i protisnu:

— Ti si najgluplja guska što se gega po ovome svijetu! Moram te žaliti. Izići ću na cestu i tri dana ondje čekati da vidim hoću li naći ikoga tko je gluplji od tebe. Ako ga nađem, sve ti je oprošteno, slobodna si. Ako ga ne nađem, dobit ćeš što si zaslužila, cijelu plaću bez odbitka!

Krenuo seljak seoskim putem kadli ugleda gdje nailaze priprosta seljačka kola, obične taljige što ih vuku volovi. A na taljigama stoji žena umjesto da sjedi na snopu slame što je kraj nje, ili pak da ide uz volove i da ih vodi.

»Ta je baš kakvu tražiš!« pomisli seljak te ispade na cestu i poče se pred taljigama motati i plesti, i poskakivati tamo – amo, kao da je sišao s uma.

— Što bi ti, kumašine? — upita ga žena. — Ne poznajem te. Odakle si? Odakle dolaziš?

— Evo sam s neba pao — objasni čovjek — pa ne znam kako ću opet onamo. Bi li me mogla odvesti gore?

— A ne — odgovori žena — ne znam puta. Ali kad si već došao s neba, mogao bi mi kazati kako je i što radi moj muž, koji je ondje gore bit će sada tri godine. Zacijelo si ga vidio?

— Jesam, jesam, vidio sam ga, dakako. Hja, ne može baš svakome biti dobro. On čuva ovce, i to mu je blago na priličnu brigu i nevolju, vrludaju ovce i švrljaju posvuda, zalutaju divljinom i pustolinom, a on mora kojekuda za njima da ih prikupi i svitla. Sav je jadnik poderan, možeš misliti, uskoro će mu ono malo odjeće spasti sa tijela. Krojača ondje nema, sveti Petar nijednoga ne pušta unutra, kako ti je i samoj znano iz priče.

— Ma tko bi takvo što mislio! — u čudu će žena. — Nego, znaš što? Donijet ću njegov kaput što ga je nosio nedjeljom i blagdanom, eno još visi u ormaru u kući: može ga ondje gore nositi, neće se stidjeti. Bi li ti bio dobar da mu ga odneseš?

— E, to baš ne ide — na to će seljak. — Odjeća se ne smije u nebo unositi, tko je htjedne onamo unijeti, odmah mu je oduzmu na vratima.

— Čujder onda, kumašine! — proslijedi žena. Jučer sam prodala pšenicu pa ukesila lijep novac. Bi li kako išlo da mu ga pošaljem? Da tutneš kesu u džep, neće nitko vidjeti.

— Ako si baš navrla te ne može drukčije prenavljao se seljak — učinit ću ti tu ljubav.

— Pričekaj me tu — reče žena — odoh ja po kesu, eto me brzo natrag.

A na polasku još objasni seljaku:

— Ne sjedim evo na slami, nego stojim na kolima, da volovima bude lakše.

I pošto je to objasnila, potjera volove.

Ostavši sam, seljak će u sebi: »Ova je zaista udarena i munjena, pa ako još i novac donese, onda ona moja žena može govoriti o sreći, jer će je minuti batine.«

Nije dugo potrajalo kad eto ti munjene: pobrzala ona trkom, u ruci nosi kesu s novcem. Kad je prišla seljaku, tutnu mu novac u džep i nato mu još tisuću puta zahvali na ljubaznosti.

Kad je žena opet došla kući, nađe ondje sina koji se upravo vratio s njive. Pripovjedi mu ona kakve je neobične vijesti čula i doznala ono čemu se nije nadala. I nadoveza:

— Eh, baš mi je drago što sam našla priliku da jadnome mužu štogod pošaljem. Tko bi mislio da će na nebu čime oskudijevati.

Sin zapao u veliko čudo.

— Vidiš majko — potkrijepi on — ne silaze ljudi s neba svakog dana. Odoh i ja odmah da još nađem toga čovjeka. Kazat će mi on kako je gore na nebu, ima li rada i kakve poslove ondje odvaljuju.

I brže – bolje osedla konja te odjaha.

Stigao budalasti sin i našao seljaka gdje sjedi pod vrbom — upravo je seljak izvukao iz džepa kesu koju mu je dala munjena žena, namjerio čovjek novce brojiti.

— Jesi li možda vidio onog što je došao s neba? — viknu momak seljaku.

— Jesam, eno ga, već se vraća — odgovori seljak. Vidiš, penje se tamo na ono brdo, odande mu je nešto bliže. Možeš ga stići ako brže pojašeš za njim.

— Ah — uzdahnu momak — već sam mrtav — umoran koliko sam se danas naradio, a jahanje ovamo sasvim me dotuklo. Nego, ti znaš onog čovjeka, pa budi ljubazan, uzjaši na moga konja i zamoli onoga da dođe ovamo.

»Aha, evo još jednoga što mu sve koze nisu na broju«, u sebi će seljak, a onda odgovori momku:

— Nema zapreke, učinit ću ti tu ljubav.

I vinu se na momkova konja te odjaha odande brzim kasom.

Tupavi momak čekao sve dok nije i noć zapasala, a seljaka sveudilj ne bijaše natrag. Više se i nije vratio.

»Čovjeku s neba očito se žurilo pa nije mogao ovamo, a seljak mu valjda dao konja da ga odvede gore, mome ocu«, zaključi ćaknuti sin.

I vrati se kući te pripovjedi majci što je i kako je bilo. I nadoveza:

— Konja sam poslao ocu, da jadan stari ne mora naokolo juriti pješke.

— Pravo si uradio, sinko — povladi mu mati. — U tebe su još mlade noge, ne treba ti konj, možeš i pješice.

A kad je seljak došao kući sprati on konja u staju, pokraj krave što je ostavljena u zalog, ode ženi te joj kaza:

— Imaš, ženo, više sreće nego pameti: našao sam ih dvoje što su luđi od tebe. Minule te batine ovaj put, ali im drugom prilikom nećeš izmaknuti.

Tako reče, sjede u djedovski naslonjač, pripali lulu te će, na kraju, u sebi:

»Ipak je posao dobro ispao: za dvije loše krave — gizdava konja i k tome kesu nabijenu novcem. Kad bi glupost uvijek ovoliko donosila, mnogo bih je cijenio.«

Tako je mislio seljak, ali su tebi glupaci zacijelo draži.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu