Mudra Jelka - Bajka braće Grim

Bio neki čovjek, koji imađaše kćer, što se zvala m u d r a J e l k a . Kad je odrasla, reče otac: – Udat ć emo je. – Da – potvrdi mati – ako samo dođ e, tko bi je htio. Napokon dođe izdaleka č ovjek, po imenu Ivo, i zaprosi je, i to uz uvjet, da mudra Jelka bude i sasvim razumna. – O da, ima ona soli u glavi – ponosno će otac. – Ah, ta ona vidi kako vjetar ulicom trči, i čuje kako muhe kašlju – doda mati. – Da, ali ako nije baš razumna, neću je uzeti – usprotivi se Ivo. Kad su sjedili za stolom i jeli, reče mati: – Jelka, idi u podrum i donesi piva! Mudra Jelka skine vrč sa zida i po đe; silazeći u podrum neprestance je poklopcem klepetala, da joj prođe vrijeme. Kad je sišla, uzme stolicu i stavi je pred bačvu, da se ne mora sagibati, jer bi je mogla zaboljeti krsta. Zatim metne vr č preda se i odvrne pipu, i dok pivo tecijaše u vrč, ne dopusti da joj oči budu besposlene, pogleda gore na zid i opazi nakon duga promatranja budak, upravo iznad sebe, koji su zidari, nepazeć i, zaboravili. Mudra Jelka stane plakati, pa će kroz suze: – Ako pođ em za Ivu i mi dobijemo dijete, pa odraste te ga pošljemo u podrum, da nato či piva, past će mu budak na glavu i ubit će ga. Tako je sjedila, plakala i vrištala zbog nesreće, što bi je mogla stići. Oni gore čekahu, dok dođ e piće, no mudre Jelke ne bi. Tada gazdarica reče sluškinji: – Idi u podrum i pogledaj, gdje je Jelka. Služavka ode i nađ e je pred bačvom gdje sjedi i nariče. – Jelka, zašto plačeš? – upita služavka. – Ah – odvrati Jelka – kako da ne plačem? Ako pođem za Ivu i rodi nam se dijete, pa odraste te ovdje stane točiti pivo, može mu lako budak pasti na glavu i ubiti ga. Nato ć e sluškinja: – Mudra ti je naša Jelka! – Sjedne kraj nje te stane plakati zbog nesreć e. Nakon nekoga vremena, kad se ni služavka ne vrati, a oni gore že đahu, gospodar reče slugi: – Idi u podrum i pogledaj, šta je s Jelkom i služavkom. Sluga siđe dolje i nađ e obje gdje zajedno plaču. – Zašto plačete? – zapita momak. – Ah – odgovori Jelka – kako da ne plačem? Ako pođem za Ivu i rodi nam se dijete, pa odraste te ovdje stane točiti pivo, past ć e mu budak na glavu i ubit će ga. – Mudra ti je naša Jelka – reče momak. Sjedne kraj nje i stane jaukati. Gore č ekahu slugu; ali kad ni njega ne bi, reče muž ženi: – Idi u podrum i pogledaj, šta je s Jelkom. Žena siđe dolje, nađe sve troje gdje plaču, i zapita zbog čega. Nato i njoj ispripovjedi Jelka, kako ć e njezino dijete stradati, kad bude odraslo, pa to čilo pivo, i kako mu budak može pasti na glavu. – Mudra ti je naša Jelka! – uzdahne mati. Sjedne kraj njih i zapla če. Njezin muž čekaše neko vrijeme, no kad mu se žena ne vrati, a že đa ga sve više morila, promrsi: – Napokon moram sam u podrum, da vidim, gdje je Jelka. Kad dođe u podrum, vidje kako svi zajedno sjede i plaču; i doznavši, da je posrijedi Jelkino dijete, koje će se jednom roditi, i koje bi budak mogao ubiti, ako bi pao u času, kad ono bude pod njim sjedilo i točilo pivo, usklikne: – Mudra li je naša Jelka! – Sjedne te i on zapla če. Zaruč nik, međutim, sjeđ aše sam i čekaše; videći da nitko ne dolazi, pomisli: »Oni sigurno tebe dolje čekaju; treba da ideš k njima, da vidiš, šta spremaju.« Kad on u podrum, nađe njih petoro gdje plač u i jauču do zla boga, jedno gore od drugoga. – Koja vas nesreća snašla? – zapita zaručnik. – Ah, dragi Ivo – odgovori Jelka – ako, se nas dvoje uzmemo, pa imadnemo dijete, a ono odraste, mogli bismo ga možda poslati ovamo po pivo; budak, što tu naviše visi, mogao bi mu pasti na glavu i ubiti ga; kako da ne plačem? – Za moje kućanstvo ne treba veće pameti; budući da si tako mudra Jelko, hoću da te uzmem – završi Ivo, pa je povede sa sobom i proslavi svadbu. Kad su neko vrijeme živjeli u braku, reče jednoga dana Ivo: – Ženo, idem da zaradim štogod novaca, a ti hajde u polje: valja ti požeti žito, da imamo kruha. – Da, dragi Ivo, učinit ću tako. Kad je Ivo otišao, skuha Jelka tečnu kašicu i ponese je sa sobom u polje. Došavši pred njivu, progovori sama sa sobom: »Šta da radim? Hoću li prvo žeti ili jesti? Ah, prvo ću jesti.« Prvo, dakle, pojede pun lonac kaše, a kad bijaše sita, presita, opet se zapita: »Šta da radim? Hoć u li prvo žeti ili spavati? Ah, prvo ć u spavati.« I legne u žito i zaspi. Ivo bijaše već davno kod kuće, pa kad Jelke ne bi, pomisli: »Mudre li Jelke; tako je marljiva, da ne mari ni doći kući na večeru.« Budući da je nikako ne bi, a već se sunoćalo, ode Ivo u polje, da vidi, šta je požela; no ništa još nije bilo požeto, a ona ležaš e u žitu i spavaše. Ivo se požuri kući, uzme ptičju zamku s malim zvončićima, pa je ženi, što još spavaše, objesi oko vrata. Zatim se vrati kući, zaključa vrata, sjedne na stolicu i prione uz posao. Napokon se mudra Jelka probudi i pođ e kući, pa kako iđaše, zazvonili na njoj zvončići pri svakom koračaju. Ona se preplaši i zbuni, te ne znade, da li je ona doista prava mudra Jelka i zapita se: »Jesam li ja ili nisam?« Ne znajući, šta da sama sebi odgovori, stajaše neodlu čno; napokon se sjeti, da ode kući i pita: »Jesam li ja ili nisam; pa oni će znati.« Otrči kući, ali vrata bijahu zaključana; zatim pokuca na prozor i vikne: – Ivo, je li Jelka unutra? – Da – odgovori Ivo – unutra je. »Ah, Bože, onda to nisam ja« plašljivo će Jelka i otiđe pred druga vrata. Kad su ljudi čuli zvečanje zvončića, ne htjedoše joj otvoriti, i tako se mudra Jelka nigdje ne mogaše skloniti. Napokon pobjegne iz sela, i više je nitko ne vidje.

Izvor: Jacob i Wilhelm Grimm: Bajke (Viktor Kralj)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu