Sedam jednim udarcem - Bajka braće Grim

Jednoga ljetnog jutra sjedio vam malen krojač na svome radnom stolu kraj prozora: bio je dobre volje i marno radio, šio baš svojski. Uto naiđe niz ulicu nekakva seljakinja što je izvikivala svoju robu na prodaju:

— Pekmeza… dobrog pekmeza…! Evo pekmeza…! Lijepo je to krojačiću zvučalo u ušima, mililo mu se to izvikivanje, te on pomoli glavu kroz prozor i viknu:

— Ovamo gore, draga ženo, evo kupca!

Slika: George Hinke (1883 – 1953)

Žena se sa svojom teškom košarom uspe stubama gore krojaču pa zareda pred njim otklapati ćupove u kojima bijaše pekmez. On ih sve pregleda jedan za drugim, uze ih redom podizati gore k sebi i zabadati nos, a naposljetku reče:

— Pekmez mi se čini dobar, odmjerite mi pet – šest deka: ako bude i deset, ništa ne smeta.

Seljakinja mu, ljuta što je tako usitnio, odmjeri što je tražio te ode gunđajući: ona se naime nadala dobru poslu, a kad tamo — od utrška ništa.

»Bog neka mi blagoslovi ovaj zalogaj, da mi od njega bude snage i krepčine!« — uzviknu krojačić.

I u tim riječima dohvati kruh iz ormara, odreza sebi krišku po svoj širini hljeba i namaza je pekmezom.

»Eh, što će slatko prijati« — nadoveza krojačić — »ali neću zagristi prije nego što dogotovim ovaj kaputić.«

I položi namazanu krišku pokraj sebe te nastavi marno šiti, a kako bijaše dobre volje, u svojoj je razdraganosti pravio sve veće ubode, to će reći, nizali se oni sve dalje jedan od drugoga. Dotle se miris slatkog pekmeza povijao sve više uza zid, za koji se prilijepile i po njemu plazile mnoge muhe: primamljene slasnim mirisom, navalile one ozgo na pekmez i oblijetale oko njega u rojevima.

— Ej, tko vas je zvao? — ljutnu se krojačić i poče tjerati nezvane goste.

Ali se dosadne muhe, koje nisu razumjele njegova govora, nisu dale otjerati: navaljivale su neprestano i sve se više rojile. Kad je to krojačiću najposlije dotužilo te se baš ražestio, dohvati on iz ladice suknen ustrižak pa udri tom krpom po muhama.

— Čekajte, proklete napasnice, dat ću ja vama! Mlatnuo je nesmiljeno, pa kad je povukao krpu i počeo brojiti, nabroji ni više ni manje nego sedam ubijenih muha što otegnutih nožica ležahu pred njim.

»E, jesi momak i po! Prava junačina!« — reče samom sebi, zadivljen svojim junaštvom. — »Ne smije to proći samo tako, treba da o tome zna cio grad!«

I krojačić brže – bolje skroji sebi pojas te ga odmah i saši i na nj vezom izveze u krupnim slovima: Sedam jednim udarcem!

»Što rekoh: cio grad!« — nadostavi krojačić. »Svekoliki svijet treba da o tome zna!«

I srce mu od radosti zaigra baš kao repić u janjeta.

Krojač opasa pojas oko pasa, nakan da se otisne u bijeli svijet, jer mišljaše da je krojačka radionica premalena za njegovu hrabrost i junaštvo. Prije nego što je krenuo, obazreo se po kući da vidi ima li tu štogod što bi mogao sa sobom ponijeti; ali nije našao ništa doli grumen stara meka sira, pa ga strpa u džep, da mu se nađe na putu. Pred vratima opazi pticu što se zaplela u gustom trnjaku. Dohvati i nju pa je spravi u džep gdje mu se nalazio sir.

I tako uze odvažno put pod noge, a kako bijaše lak, okretan i hitar, nije osjećao nikakva umora.

Slika: Otto Kubel (1868 – 1951)

Put ga vodio u brdo, a kad se uspeo brdu na najviši vrh, vidje kako ondje sjedi golem div i sasvim mirno gleda oko sebe. Krojačić mu hrabro priđe, javi mu se i probesjedi:

— Zdrav mi bio, prijane! Gledaš ti po širokom svijetu oko sebe, gledaš, je li? I ja sam se, evo, u svijet otisnuo da ogledam sreću. Imaš li volje poći sa mnom?

Div prezirno odmjeri krojača te će mu onako svisoka:

— Idi, propalico, jadni patuljasti žgoljo! Noktom bih te mogao otkvrcnuti!

— Da ne bi samo! — otpovrnu krojačić, te raskopča kaput i divu pokaza pojas. — Evo ovdje možeš pročitati kakav sam ja delija.

Div pročita: Sedam jednim udarcem, pa pomisli da su posrijedi sedmorica ljudi što ih je krojač dokrajčio odjednom, i zato poče pokazivati malko više poštovanja prema tome mališi. Ipak ga najprije htjede iskušati, pa zato dohvati povelik kamen i stisnu ga u šaci, tako da je iz njega voda prokapala.

— Hajde sada ti ako imaš snage — pozva ga div.

— Kad nije ništa drugo posrijedi — prihvati krojačić — onda mi je to prava igrarija.

Slika: George Hinke (1883 – 1953)

I to rekavši, segnu rukom u džep, izvadi meki sir te ga stisnu tako da je sok iz njega potekao.

— Ovo je malko bolje, zar ne? — pritače krojačić.

Čudio se div snazi u takva čovuljka, i naprosto mu nije išlo u glavu. Nato div podiže kamen sa tla i hitnu ga tako visoko da su ga oči jedva još vidjele.

— Hajde sada ti, patuljčiću — izazva ga div.

— Dobro si ga hitnuo — preuze krojač — ali će opet na zemlju pasti. A ja ću ti hitnuti jedan koji se više neće vratiti.

I segnu rukom u džep, uze pticu i baci je uvis, a ptica, sretna što se domogla slobode, poletje još dalje uvis i više se ne vrati.

— Što veliš sad, druškane? — isprsi se krojač.

— Baciti doduše umiješ — prihvati div — ali da vidimo jesi li kadar izvesti štogod krupnije.

I povede krojačića do golema hrasta što oboren ležaše na tlu, te mu reče:

— Ako si dovoljno jak, pomozi mi da ovo stablo iznesem iz šume.

— Vrlo rado — pristade mališa. — Samo ti uzmi deblo na pleća, a ju ću ponijeti grane s lišćem, ovo je kudikamo teže.

Div natovari deblo sebi na pleća, a krojač sjede na jednu između grana, pa tako divu, koji se nije mogao osvrtati, ne bijaše druge nego ponijeti cijelo stablo i još krojačića povrhu.

Lijepo se osjećao krojačić straga na granju i lišću, bio on dobre volje i veseo, te uzeo fićukati pjesmicu:

Izjahala tri krojača,

išetala iz grada…

fićukao on kao da je nositi to deblo dječja igra.

Pošto je popoišao dobran dio puta noseći teški teret, div posusta, nije mogao dalje te uzviknu:

— Čujder, valja mi zbaciti ovo deblo.

Krojač nije čekao da mu se dvaput kaže, nego hitro i spretno skoči na tlo, prihvati drvo obadvjema rukama, kao da ga je nosio, te će divu:

— Tako si golem, a ne možeš ni debla ponijeti.

Išla njih dvojica zajedno dalje, a kad su naišli pokraj neke rodne trešnje, div dohvati krošnju drveta na kojem su visjeli rani plodovi, pa je savi k zemlji, predade je u ruku krojaču i pozva ga da bere i jede. Ali krojačić bio preslab da drži savijeno drvo, i tako, kad je div ispustio vršiku, sunu stablo uvis, a krojač s krošnjom odletje u zrak. Kad je nepovrijeđen pao na tlo, div mu reče:

— Što je, zar nemaš snage držati slabašnu šibu?

— Ne znači to da nemam snage — uzvrati krojačić. — Ta kako je ne bi imao onaj koji ih je sedam dokrajčio jednim udarcem! Nego sam skočio preko drveta zato što lovci tamo dolje pucaju u šikaru. Hajde ga ti preskoči ako možeš.

Div pokuša, ali nije mogao skočiti preko visokog drveta, nego je zapeo u granju te ondje ostao viseći, i tako ga je krojač opet nadmašio.

Pošto je div sišao, reče krojaču:

— Kad si tako odvažan i junačan momak, hajde onda sa mnom u našu pećinu i prenoći kod nas.

Krojač prihvati i krenu za njim.

Kad su stigli u pećinu, ono oko vatre sjede ostali divovi i svaki u ruci drži pečenu ovcu: naklopili se oni na jelo i mljašću, sve im puca iza ušiju. Krojačić se obazre oko sebe i pomisli: »Pa ovdje je kudikamo šire i prostranije negoli u mojoj radionici.« Div mu pokaza jednu postelju i reče neka legne i neka se ispava. Ali krojačiću bijaše postelja prevelika pa nije u nju legao, nego se zavukao u jedan kut u spilji. Kad je bilo o ponoći i kad div mišljaše da krojačić leži na postelji i spava dubokim snom, ustade div, dohvati tešku željeznu motku i njome mlatnu po postelji, tako da se sva provalila: bijaše uvjeren da je time dokrajčio toga krojačkog skakavca.

U rano jutro divovi poraniše u šumu, a krojačića su sasvim zaboravili; on se međuto pojavio pred njima, smion i veseo. Divovi se preplašili: u strahu da će ih sve pobiti, umaknuše kuda koji.

Krojačić krenu dalje, išao on sve za svojim šiljatim nosom. Pošto je podugo tako pješačio, naposljetku stiže na dvorište kraljevske palače, pa kako ga je umor presvojio, leže on u travu i zaspa. Dok je ondje ležao, prilazili ljudi, gledali ga sa svih strana i na njegovu pojasu čitali: Sedam jednim udarcem.

— Ah — govorahu oni — što će taj veliki ratnik i junak ovdje usred mira? Zacijelo je to kakav moćan gospodin.

I odoše i javiše kralju, sve misleći: ako izbije rat, bit će nam to važan i koristan čovjek, nipošto ga ne smijemo pustiti da samo tako ode.

Kralju se svidio njihov savjet, te on posla jednoga između svojih dvorjana neznanom jakoti, to jest našem krojačiću: kad se junačina probudi, neka mu dvorjanin ponudi ratnu službu u kralja.

Izaslanik stajao pokraj spavača i čekao dok ovaj protegne krake i san istrepće iz očiju, pa mu onda prenio kraljevu punudu i prijedlog.

— Upravo sam zato i došao — odgovori krojačić. — Hoćak sam i spreman sam stupiti kralju u službu.

Lijepo ga i časno primiše na dvoru i odrediše mu posebne odaje u kojima će stanovati.

Drugi pak ratnici bili kivni na nj i puni pizme, i samo su željeli da ga vrag odnese što dalje odande.

— Na što će sve ovo izići? — govorili oni među sobom. — Dođe li do kavge između nas i njega, pa on udari po nama, na svaki njegov udar odoše nas sedmorica. Svi ćemo tako dođavola.

I zaključiše da svi zajedno iziđu pred kralja; dođoše oni kralju te ga zamoliše da ih oslobodi dalje službe.

— Nismo stvoreni niti smo kadri izdržati pokraj čovjeka koji sedmoricu ubije jednim udarcem.

Kralju bilo žao da zarad jednoga jedinog stranca izgubi sve svoje vjerne sluge. Kamo sreće, kaza on u sebi, da ga moje oči nisu nikad vidjele! Htio se kralj otresti neugodnog jakote, ali se nije usudio da ga otpusti: bojao se da bi ih jakota mogao sve poubijati — njega i sve njegove — i zasjesti na kraljevski prijestol.

Dugo je premišljao, dovijao se svakojako, i najposlije smislio što će i kako će. Posla on krojačiću čovjeka s porukom: budući da je tako velik ratnik, kralj mu iznosi jednu svoju ponudu i molbu. U jednoj šumi njegove krljevine nastan je dvojici divova što ubijaju i pljačkaju, žare i pale i goleme štete čine na svakom koraku; glava je u torbi svakom tko im se usudi prići. Ako on uspije nadvladati divove te ih oba ubiti, kralj će mu dati svoju kćer jedinicu za ženu i k tome u ženinstvo polovinu kraljevine.

Slika: Otto Kubel (1868 – 1951)

A pridodat će mu još i stotinu konjanika koji će krenuti s njime u pothvat i biti mu na pomoći.

»Eh, to bi bilo nešto za junaka kakav sam ja — reče u sebi krojačić — zadobiti lijepu kraljevu kćer i polovinu kraljevine po vrhu! Takvo se što ne pruža čovjeku svaki dan.« Tako pomisli krojačić i u odgovor protisnu:

— Hoćak sam, prihvaćam. Već ću ja divove srediti, a ona mi stotina konjanika nije potrebna, jer tko ih sedam dokrajči jednim udarcem, tome se ne treba bojati dvojice.

I uze krojačić put pod noge, a za njim ipak krenu stotina konjanika. Kad je stigao do ruba gdje se počinje šuma, kaza svojim pratiocima:

— Vi samo ostanite ovdje, a ja ću u šumi već i sam obračunati s divovima.

I to rekavši, zađe u šumu i poče zvjerati naokolo i obazirati se i lijevo i desno. Ubrzo zatim ugleda dvojicu divova: opružili se oni pod velikim granatim drvetom i spavaju, i hrču tako i toliko da se od njihove hrke sve grane njišu.

Slika: George Hinke (1883 – 1953)

Krojačić, ne budi lijen, napuni džepove kamenjem pa se s time oprezno pope na drvo. Pošto se uspeo drvetu do sredine, tu doplazi i lijepo se smjesti na granu tako da je sjedio baš nad dvojicom spavača. Tada uze kamen za kamenom bacati na prsa jednome od divova. Div dugo nije ništa osjetio, no ipak se najposlije probudi te onoga što je još spavao munu u rebra i reče:

— Zašto me udaraš i budiš?

— Koješta! Ti sanjaš! — uzvrati ovaj drugi. — Ja te ne udaram.

Obojica zatim opet legoše te u san zaveslaše. Nato krojač baci kamen na toga drugog.

— Što je sad? Što ima to značiti? — zamrmlja taj drugi. — Zašto mi dodijavaš i budiš me?

— Ne dodijavam ti ja i ne budim te — odgovori prvi, gunđajući.

Neko su se vrijeme tako svađali i natezali, ali kako bijahu umorni, umiriše se, drijem ih prevlada, i oči im se opet sklopiše, a krojačić opet okrenu u svoju igru, potraži najkrupniji kamen pa ga iz sve snage baci prvom divu na prsa.

— E, sad je previše! — riknu on pa skoči kao mahnit i drmnu svoga druga o drvo tako da se ovo potreslo do korijena.

Ni ovaj drugi nije ostao dužan, nego je odvratio istom mjerom, i tako se oni dohvaćali i toliko razgoropadili da su čupali stabla iz korijena te udarali jedan po drugom sve dok nisu obojica mrtva pala na tlo.

Krojačić tada spuza sa svoga drveta.

»Sva sreća«, reče on, »što nisu iz zemlje iščupali stablo na kojem sam čučao, inače bih poput vjeverice morao skakutati s drveta na drvo.«

To rekavši, isuka mač te jednome i drugom divu zada dva – tri valjana udarca u grudi, a potom se vrati konjanicima pa im kaza:

— Posao je obavljen, obojicu sam dokrajčio. Ali nije bilo lako, u nevolji su drveće iz zemlje čupali i njime se branili. No ništa im nije pomoglo, jer su se namjerili na junačinu što ih sedam dokončava jednim udarcem.

— A zar niste dopali rana? — upitaše konjanici.

— Ne bih mario da i jesam, ali mi ni vlas s glave ne manjka.

Kraljevski konjanici ne htjedoše mu vjerovati, pa odjahaše u šumu da sami vide. I nađoše divove mrtve, krvlju oblivene, a svuda naokolo leži iščupano drveće.

Krojačić poslije zatraži od kralja da održi riječ i da mu dade obećanu nagradu. Kralj se pak pokajao zbog svog obećanja i samo je opet namatao misli oko toga kako bi neugodnog junaka mogao maknuti sa svog vrata.

— Prije nego što dobiješ moju kćer i polovinu kraljevine valja ti izvršiti još jedno junačko djelo. U istoj onoj šumi švrlja i pustoši opak jednorog i veliku štetu nanosi: njega mi moraš uhvatiti.

— Jednoroga se bojim još manje negoli dvojice divova — dočeka krojačić. — Sedam jednim udarcem, to je moje!

I uze konop i sjekiru, i to sa sobom ponese u šumu. Tu na okrajku opet svojim pratiocima koji mu bijahu pridijeljeni reče neka ga pričekaju, a on sam zađe u šumu. Nije mu trebalo dugo tražiti, jednorog se ubrzo pojavi i odmah se, još izdaleka, zaletje na krojača da ga na svoj rog nabode.

— Polako, polako — porugljivo će krojačić — ne ide to tako brzo.

Stajao je i čekao dok se zvijer nije sasvim primakla, a onda krojačić okretno skoči za drvo.

Slika: George Hinke (1883 – 1953)

Jednorog je iz sve snage jurio prema drvetu i tako je žestoko zabio svoj rog u stablo da ga više nije mogao izvući, i zvijer ostade uhvaćena.

»Sad imam ptičicu«, reče krojač, iziđe iza stabla pa jednorogu najprije veza konop oko vrata, a potom sjekirom izbi rog iz drveta, i kad sve bijaše u redu, povede životinju i dovede je pred kralja.

Kralj mu još ne htjede dati obećanu nagradu, nego postavi i treći zahtjev.

Slika: George Hinke (1883 – 1953)

Sad mu je krojač prije svadbe imao uloviti divljeg vepra što pustoši u šumi i pravi veliku štetu: kraljevski lovci pomoći će mu u tome pothvatu.

— Drage volje — prihvati krojač — to mi je prava dječja igra.

Lovce krojač nije poveo sa sobom, a njima to bilo i te kako po ćudi, jer ih je vepar više puta tako dočekao da nisu imali nimalo volje poći za krojačem i vepra vrebati.

Kad je vepar ugledao krojača, pojuri na nj zapjenjenih žvalja i iskešenih zuba-derača i htjede ga na zemlju oboriti. Spretni krojač uskoči u kapelu što bijaše u blizini, a vepar za njim.

No domišljati je krojač brzo skočio na prozor te iskočio van, a vepar uletio u kapelu. Krojač, vani, brže-bolje za njim zalupi vrata. Bijesna životinja, teška i bespomoćna, nije mogla skočiti na prozor pa van, i tako vepar bijaše uhvaćen.

Krojačić tada pozva lovce da na rođene oči vide uhvaćenu životinju.

Nato majstor pothvata ode kralju, komu nije ostalo drugo nego održati obećanje i jakoti dati kćer i polovinu kraljevine. Da je znao da pred njim ne stoji nikakav junak – ratnik nego samo kukavan krojačić, još bi mu veća muka bila. I tako se slavila svadba s velikim sjajem i s malom radošću, i tako od krojača postade kralj.

Nakon nekog vremena mlada je kraljica noću čula kako njezin suprug u snu bunca i govori: »Hajde, momče, sašij mi kaput i zakrpaj mi hlače, i požuri, jer ću te inače mlatnuti ovim aršinom!«

Dobro je razabrala što je i kako je s mladim gospodinom, pa se ujutro potužila ocu: iznijela mu svoje jade i zamolila ga da je oslobodi muža koji nije ništa drugo doli kukavan krojač.

Otac je uze tješiti te joj reče:

— Noćas ostavi vrata svoje spavaonice otvorena: moje će sluge stajati vani, i kad on zaspi, oni će upasti unutra, svezati ga i prenijeti na brod koji će ga odvesti u široki svijet.

Mlada žena bijaše time zadovoljna. Ali kraljev oružar, koji je sve čuo i bio sklon mladom gospodaru, prenese ovome svu osnovu i naum.

Slika: George Hinke (1883 – 1953)

»Već ću ja spriječiti tu smicalicu«, reče krojačić.

Uvečer, kao obično, leže sa ženom u postelju. Kad je mislila da je on usnuo, ustade ona, otvori vrata te opet leže. Krojačić pak, koji se samo pretvarao da spava, okrenu u sav glas vikati:

— Što! Sedam sam ja njih jednim udarcem! I dva sam diva ubio! I jednoroga svladao! I divljeg vepra uhvatio! Pa da se onda bojim tih jadnika što stoje vani pred vratima!

Kad su oni vani čuli te riječi, zapadoše u golem strah: umaknuše odande kao da im je sam đavo za petama, i nijedan se više ne usudi krenuti na krojačića.

I tako je krojačić kraljevao do kraja svog života.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu