Neobični putnici - Bajka braće Grim

Bio vam nekoć dobrijan koji je svašta znao i umio: služio je u ratu i pokazao se valjanim i hrabrim, ali kad se rat završio, otpustili ga iz vojske, otpravili ga davši mu samo tri novčića poputnine.

»E, stani malo, nećemo baš tako!« u sebi će isluženi ratnik. »Pogodim li naći prave ljude, treba da mi kralj dade blago sve kraljevine!«

Pun gnjeva otišao ratnik u šumu i ondje vidio jakotu koji je izvalio šest stabala, iščupao ih iz korijena kao da su žitne vlati.

— Bi li htio u mene služiti i poći sa mnom u široki svijet?

— Bih, kako ne bih — prihvati onaj. — Samo najprije moram ovaj naramak drva odnijeti majci.

I dohvati jakota jedno stablo pa ga omota oko pet ostalih, podiže i prebaci svoj naramak na rame te ga odnese. Domala se vrati i krenu sa svojim gospodarem.

— Nas ćemo dvojica — reče ratnik — zaći po svem svijetu, svuda ćemo proći.

Popoišli oni i nakon nekog vremena naišli na lovca što je kleknuo te na nišan uzima neku metu. Naciljao lovac, a ratnik ga prekide pitanjem:

— Hej, lovče, što to strijeljaš?

— Strijeljam evo — objasni lovac — onu muhu na dvije milje odavde: sjedi muha na hrastovoj grani, a ja namjerio da joj izbijem lijevo oko.

— Eh, takav mi i treba, hajde sa mnom! — pozva ga ratnik. — Kad smo ovako trojica u savezu, sav ćemo svijet obići.

Lovac pristao i krenuo s njima dvojicom.

Išla tako njih trojica i došla do sedam vjetrenjača kojima se krila brzo okreću, a nigdje ni ćuha vjetra, ne pirka ni sa koje strane — ni listak, štono riječ, da zatreperi.

— Ne znam koji đavo pokreće vjetrenjače! — u čudu će ratnik. — Nigdje ni lahora da dahne!

I krenu s druzima dalje.

Pošto su prevalili kakve dvije milje, ugledaše nekakva deliju što se ispeo na drvo i sjedi na grani: jednu nosnicu na nosu pritisnuo prstom, a na drugu duha i puše.

— Što radiš tu gore, za ime božje? — upita ga ratnik. — Evo pušem, što bi drugo! — odgovori upitani. — Vidiš li onih sedam vjetrenjača tamo, dvije milje odavde? Pa evo, ja pušem te ih okrećem.

— Hajde sa mnom! — pozva ga ratnik. — Kad smo nas četvorica u društvu, sav ćemo svijet proći.

Išli oni dalje i nakon nekog vremena opazili neobična svata: stoji on na jednoj nozi, a drugu otkopčao i položio kraj sebe na tlo.

Ratnik ga oslovi:

— Vidim, lijepo se ti smjestio da počineš.

— Nisam namjerio počivati — odbesjedi oslovljeni. — Nego, ja sam trkač, pa sam evo otkvačio jednu nogu da ne bih prebrzo skakao. Jer kada trčim obadvjema, brži sam onda nego ptica u letu.

— Hajde i ti sa mnom — predloži mu ratnik. — Kad smo nas petorica zajedno, možemo sav svijet proći.

I trkač krenu s njima. Nisu dugo išli kadli sretoše čovjeka komu se šeširić na glavi sasvim naherio, zapravo ovjesio na jedno uho.

— Pristojno šešir ustakni na glavu, a nemoj ga o uho vješati, jer tako izgledaš kao lakardijaš! — pozdravi ga ratnik.

A onaj se poče ispričavati:

— Ne smijem drukčije, jer ustaknem li šešir na glavu kako je pravo i valjano, stegne silna studen da se i ptice u zraku smrznu te uginule na tlo padaju.

— Hajde sa mnom — pozva ga ratnik. — Kad smo nas šestorica na okupu, doista možemo sav svijet proći.

Priključio se i on, i tako njih šestorica stigoše u neki grad gdje je kralj obznanio kako će njegova kći pripasti onome koji je kadar da se s njome utrkuje za okladu i da je u trci pobijedi, a izgubi li okladu, ode mu i glava s ramena.

Javio se ratnik, izišao pred kralja i rekao:

— Primam okladu, a moj će sluga trčati umjesto mene.

— Dobro je — prihvati kralj — ali moraš i njegov život dati u zalog, tako da i tvoja i njegova glava jamče za pobjedu.

Lijepo se dogovoriše i sve utanačiše, a onda ratnik prikopča trkaču drugu nogu te ga upozori:

— A sada gledaj da uhvatiš brzinu i da nam doneseš pobjedu.

Bijaše pak dogovor da pobjednik bude onaj tko prvi donese vode iz nekoga dalekog studenca.

Jedan vrč dadoše trkaču, a drugi kraljevoj kćeri, i njih dvoje udariše u trk istog trena. Ali dok je kraljevna pretrčala tek malen dio staze, trkača više ni živa duša nije mogla dogledati — on naprosto nestao, bijaše upravo kao da je vjetar onuda prohujao.

U tili čas stigao trkač na studenac, zahitio pun vrč vode, pa okrenuo natrag. No na povratku ga presvojio umor, te se on lijepo opružio po tlu, stavio vrč kraj sebe i zaspao. Prije toga, da mu uzglavnica bude tvrda i da bi se u pravo vrijeme probudio, podmetnuo je pod glavu konjsku lubanju što mu se ondje našla pri ruci.

I kraljevna međuto dobro upela, svojski podbrusila pete.«

Trčala ona koliko je već čovjeku dano, stigla na studenac i svojim vrčem zahitila vode, a onda odmah pojurila natrag što je noge nose.

Kad je na povratku vidjela trkača gdje leži i spava, obradova se te će u sebi: »Protivnik je u mojim rukama!«

I priđe spavaču, izli vodu iz njegova vrča te odjuri dalje

Sve bi po trkača i ratnika okrenulo zlo i naopako da nije lovac, na svu sreću, stajao gore na dvorima i svojim oštrim okom pratio i vidio što se zbiva.

»Ne smijemo nikako dopustiti da nas kraljevska kći nadmudri i pobjedu nam pred nosom otme!« odluči on.

I napuni pušku, dobro nanišani te ispali tako umješno da je izbio konjsku lubanju ispod trkača, a nije mu povrijedio ni vlas na glavi.

Probudio se trkač, poskočio i razabrao da mu je vrč prazan i da je kraljevska kći već odmakla daleko ispred njega.

Ali on nije gubio hrabrost, nije klonuo duhom, nego je bržebolje ščepao vrč, odjurio natrag na studenac, opet zahitio vode, potekao s punim vrčem na dvore i stigao desetak časaka prije kraljevne.

— Vidite li — pohvali se trkač na cilju — tek sam sada protegao noge, jer se ono prije i ne može nazvati trčanjem.

Ne bijaše pravo kralju, još manje njegovoj kćeri, nije se ona mirila s tim da je odvede običan isluženi vojnik, pa se otac i kći počeše savjetovati i dogovarati kako da se riješe i nepriličnog vojnika i njegovih nemilih drugova.

Naposljetku će kralj svojoj kćeri, tješeći je:

— Smislio sam što i kako valja, pronašao sam lijek. Ne treba ti se bojati, neće oni nikad više ovamo.

A onda se obrati nepoželjnima:

— Red je sada da se svi zajedno proveselite, da se počastite, bit će vam jela i pila.

I odvede ih u prostoriju koja je imala pod i vrata od željeza, a prozori joj bili zaštićeni željeznim rešetkama. U prostoriji prostrt dugačak stol, na njemu sve sama birana jela.

— Izvolite samo, služite se, uživajte! — reče kralj te ih ostavi.

Kad je izišao, a oni ostali unutri, naredi kralj svojim slugama da zatvore vrata i da ih zakračunaju. Potom zapovjedi kuharu da dobro podloži vatru pod onom prostorijom i da navaljuje oganj sve dok se željezni pod ne užari i ne usije.

Pošto je kuhar učinio svoje i navalio oganj, prostorija se vraški zagrijala, a šestoricu bjelosvjetskih skitnika obuze takva vrućina dok su gozbovali te mišljahu da je to od jela i pila. Ali kako je vrućina postajala nepodnošljiva i bivala sve jača, htjedoše oni izići, a kad tamo — vrata i prozori zatvoreni. Tek tada razabraše da ih je kralj naumio ugušiti.

— E, nećeš, brajane, ne! Neće ti ta uspjeti! — oduši onaj svat sa šeširićem na uhu. — Pustit ću ja mraz i studen pred kojom će se vatra postidjeti i sakriti.

I to rekavši, svoj nahereni šeširić ustače na glavu kako i treba, namjesti ga uspravno i ravno, a nato odmah pade mraz i steže studen da je sve pucalo: ispari ona vrućina posvema, a sva jela u zdjelama i na pladnjevima dobiše ledenu skramu.

Pošta je izminuo koji sat, kralj pomisli da su se neugodni gosti već ugušili od vrućine, pa naredi da se otvore vrata: htjede da sve vidi svojim očima. Ali kad se vrata otvoriše, imade što i vidjeti: pred njim sva šestorica živa i zdrava!

Kazaše gozbovatelji kako im je drago što mogu van odande, da se malko ugriju, jer je unutri strašno hladno, od silne studeni sva se jela u led pretvorila.

Gnjevan, kralj se uputi dolje, siđe kuharu te ga izruži na sva usta i na kraju upita zašto nije uradio onako kako mu je zapovjeđeno.

Kuhar se branio:

— Velik sam oganj navalio, evo pogledajte sami.

Kad je kralj vidio kakva silna vatra gori pod željeznom prostorijom, razabra da onoj šestorici neće tako lako doskočiti ni nauditi.

Uzeo kralj razmišljati i dovijati se kako da se otarasi nemilih gostiju. Pozvao je preda se ratnika te mu predložio: — Želiš li zlata, možeš ga dobiti koliko te volja, ali ti se valja odreći prava na moju kćer.

— U redu je, kralju gospodaru — prihvati ratnik — daj mi zlata koliko moj sluga može ponijeti, pa ću se odreći tvoje kćeri.

Kralj bijaše s time sporazuman, a ratnik nastavi:

— Dobro je, eto me onda za četrnaest dana po blago.

Ode ratnik i sazva sve krojače iz kraljevine da četrnaest dana sjede i šiju dok mu ne sašiju golemu vreću kakvu je zamislio. Kad vreća bijaše urađena, morade je na rame prebaciti i s njome kralju otići onaj jakota što je mogao drveće čupati iz korijena.

Kad ga kralj ugleda, reče uplašen:

— Kakav je to jakota, što na ramenu može ponijeti balu platna golemu kao kuća!

Prepao se kralj i u sebi nadovezao: »Koliko li će mi onda pustog blaga odnijeti!

Naredi potom da donesu bačvu zlata: nosilo je šesnaest najjačih momaka. Ali je jakota zahvati jednom rukom, prebaci je u svoju vreću i nato procijedi:

— A zašto ne biste odmah donijeli koliko priliči? Ovim će se jedva dno pokriti!

Kralj zapovijedao, i malo-pomalo ode sve njegovo blago: jakota ga samo trpao u vreću. Uza sve to vreća ne bijaše ni do polovine nakljukana.

— Hajde, svojski prionite! Još ovamo! — uzvikivao jakota. — Te mrvice neće nikad vreću napuniti!

Ne preostade im drugo nego dopremiti još sedam tisuća volujskih kola sa zlatom iz sve kraljevine, a jakota sve potrpa u svoju vreću zajedno s ujarmljenim volovima.

— Ne želim biti sitničav — priklopi jakota. — Uzimam sve upoprijeko, što god naiđe, samo da se vreća napuni.

Pošto je sve odreda potrpao, sveudilj ostade još dovoljno mjesta u njegovoj proždrljivoj vreći.

— Hja, valja zasvirati i za pas zadjenuti, pa ću evo i ja završiti — oduši jakota. — Može se vreća zavezati sve ako i nije nabijena.

Tako reče, prebaci vreću na rame pa sa svojim druzima krenu odande.

Kad je kralj vidio kako mu jedan jedini čovjek odnosi svekoliko blago što ga bijaše u kraljevini, žestoko se razbjesni, pa zapovjedi svojim konjanicima da se natisnu u potjeru za onom šestoricom i da jakoti preotmu vreću. Dvije cijele pukovnije pošle na šestoricu.

Ubrzo su kraljevski konjanici dostigli nepoželjne te im viknuli:

— Stoj, zarobljeni ste! Odložite vreću sa zlatom, ili ćemo vas sasjeći!

— Što to velite? — dočeka puhalo. — Mi da smo vaši zarobljenici? Prije ćete svi vi poletjeti i zaigrati zrakom kuda koji!

Neki vodnik zamoli da mu se smiluju i da ga ne otpuhnu — ima, reče, devet rana na sebi, a valjan je i čestit momak, ne zaslužuje takvu sudbinu koja je na ruglo i sramotu. Puhalo nato malko popusti te reče vodniku, koji je sada mogao otići nepovrijeđen:

— Dobro je, lijepo se vrati i kaži kralju neka pošalje još više konjanika, želja me nosi da ih sve otpuhnem i zrakom razvitlam.

Kad je primio izvješće i poruku, kralj reče:

— Pustimo đavle neka samo idu! Nisu oni kao što je druga čeljad, nisu to nikako obični ljudi.

A ona šestorica lijepo odniješe pusto blago kući, razdijeliše ga među sobom, i do smrti poživješe zadovoljni i sretni.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu