Matovilka - Bajka braće Grim

Bili jednom muž i žena što nisu imali djece, a odavna su ih željeli; naposljetku se žena ponadala da će joj nebo želju ispuniti. Njih su dvoje u stražnjem dijelu kuće imali malen prozor s kojega se moglo gledati u prekrasan vrt, pun svakakva lijepa cvijeća i svakojaka neobična bilja. Ali vrt bijaše ograđen visokim zidom, i nitko se nije usuđivao onamo: pripadao je čarobnici koja je imala veliku moć i koje se svatko bojao.

Jednog dana stajala žena uz mali prozor i gledala u vrt, pa ugledala lijehu zasađenu nadasve lijepim matovilcem, tako svježim i zelenim da nije od njega mogla pogleda odvratiti: ponijela ju želja za onom salatom, sve joj zazubice rasle. Zapela joj salata za oko, i želja joj za njom rasla iz dana u dan, i od puste čežnje ženi bivalo sve gore, mršavjela ona i blijedjela i baš jadno izgledala. Uplašio se njezin muž te ju upitao:

— Što je tebi, draga ženo?

— Ah, ne pitaj me — odgovori žena — umrijet ću ako ne okusim matovilca iz vrta tamo za kućom.

Njezin muž, čovjek meka srca, koji je svoju ženu volio, reče u sebi:

»Prije nego što pustiš da ti žena umre, donijet ćeš joj matovilca, pa kud puklo da puklo!«

Kad se usutonilo, prijeđe on preko zida u čarobničin vrt, ubra na brzinu punu šaku matovilca te ga donese ženi.

Ona odmah priredi salatu te ju požudno pojede. Tako joj je slasno išla u tek da je žena sutradan trostruko za salatom žudjela.

Jadni muž ne imade kud ni kamo, valjade mu opet po salatu.

Pošto se uvečer umračalo, eto njega i drugi put preko zida, ali kad se spusti niza nj, žestoko se prepade, jer je ugledao gdje se pred njim ustobočila čarobnica.

— Kako se samo usuđuješ u moj vrt? Kako se usuđuješ da mi, baš kô pravi lopov, matovilac kradeš? — izdera se na nj čarobnica te ga ošinu bijesnim pogledom. — Zlo ćeš proći!

— Ah, smilujte se — zamuca on — od nevolje sam ovo učinio: žena mi oboljela, vidjela s prozora vaš matovilac i tako je za njim zažudjela te će umrijeti ako joj ne donesem malko ove salate.

Čarobnica se ponešto smekša u svom bijesu te mu reče: — Ako je tako kako veliš, dopuštam ti da ubereš matovilca koliko te volja, ali postavljam jedan uvjet: kad ti žena rodi dijete, meni ćeš ga dati.

Bit će mu dobro u mene, brinut ću se o njemu kao da je moje rođeno.

Čovjek u strahu sve obeća, pa kad je žena rodila kćerkicu, eto odmah i čarobnice: nadjenu ona djetetu ime Matovilka, po onoj salati, te ga odnese sa sobom.

Matovilka postade najljepše dijete pod suncem. Kad je navršila dvanaestu godinu, čarobnica je zatvori u visoku kulu što se nalazila u šumi, a nije imala ni stepenica ni vrata nego samo malen prozor gore visoko.

Kad je čarobnica htjela Matovilki unutra, stala bi pod prozor i povikala:

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni.

A Matovilka imala dugu kosu, krasnu, finu i zlaćanu kao samo zlato. Kad bi čula čarobničin glas, razdjenula bi punđe te odvila pletenice, malko ih namotala na prozorsku kvaku i spustila dvadeset lakata: lelujala se kosa kao konop od zlata, a čarobnica se hvatala za nju i penjala.

Koju godinu nakon toga slučilo se da je kroza šumu projahao kraljevski sin i naišao pokraj kule. Začuo je kako se odande izvija pjesma što bijaše tako umilna da je radoznao ustavio konja te osluhnuo.

Slika: Paul Hey (1867 – 1952)

Bila to Matovilka što je u svojoj usamljenosti vrijeme kratila puštajući da se razliježe njezin mio glas.

Kraljević je htio gore k njoj, pa je tražio vrata na kuli, ali ih ne mogaše naći. Odjahao je natrag na svoje dvore, sve misleći na pjesmu koju je čuo i koja mu se tako kosnula srca da je svakog dana odlazio u šumu te osluškivao.

Kad je tako jednom stajao za nekim drvetom i slušao poj, vidje kako pod kulu dolazi čarobnica i diže glavu prema prozoru; jasno je čuo kako ona doziva:

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni.

Matovilka je tada spustila pletenice, a čarobnica se nato po njima popela k njoj u kulu.

»Ako su to ljestve kojima se stiže gore, onda valja i meni jednom ogledati sreću«, reče kraljević u sebi.

I sutradan doista, u sumračje, eto njega podno kule gdje doziva:

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni.

Tek što je tako viknuo, spustiše se pletenice te se kraljević po njima pope.

Strašno se u prvi mah uplašila Matovilka kad je pred nju banuo kraljević kakva dotad njezine oči nisu vidjele: bijaše to prvi što ga je ikad ugledala.

On poče ljubazno s njome razgovarati te joj pripovjedi kako ga je njezina pjesma u srce dirnula i kako nije imao mira nego ju je morao vidjeti.

Matovilku tada minu strah, pa kada ju je on najposlije upitao bi li ga htjela za muža, i kad je razabrala da je mlad i lijep, ona će u sebi: »Pa taj će me kudikamo više voljeti nego stara čarobnica.«

I tako ona pristade i položi svoju ruku u njegovu govoreći:

— Rado ću poći s tobom, ali ne znam kako ću odavde sići. Nego, svaki put kada dođeš ovamo, donesi sa sobom povjesmo svile: od nje ću plesti ljestve, pa kad budu opletene, sići ću po njima, a ti ćeš me onda vrgnuti na svog konja.

Uglaviše da on svake večeri dolazi k njoj, jer je danju dolazila stara.

Sve je lijepo teklo da već ne može bolje — sve do jednom. Čarobnica nije ništa zamijetila sve dok Matovilka jednom ne svrnu razgovor te će brzopleto:

— Kako to, gospođo, da mi je kudikamo teže izvlačiti vas ovamo gore negoli mladog kraljevića, koji je začas kod mene?

— Ah, zločesto dijete! — planu bijesom čarobnica. — Što ja to moram čuti od tebe? Mišljah da sam te odvojila od sveg svijeta, a ti si me ipak obmanula!

I u svome bijesu uhvati Matovilku za kosu, dva-tri puta omota njezine pletenice oko svoje lijeve ruke, pograbi desnom nožice i kr – krc! hitro joj odreza kosu, i lijepe pletenice ležahu na podu. Ni time ne bijaše zadovoljna, nego u svojoj nesmiljenosti odvede Matovilku u veliku pustinju, gdje je uboga djevojka morala živjeti u teškom jadu i golemoj nevolji. Uvečer toga dana kad je odagnala Matovilku čarobnica djevojčine odrezane pletenice dobro pričvrsti gore za prozorsku kvaku, pa kad je kraljević došao pod kulu i viknuo:

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni —

Čarobnica spusti djevojčinu kosu, i kraljević se uspe.

Kad je stigao gore, imade što i vidjeti: nigdje njegove drage Matovilke, nego se pred njim ustobočila čarobnica zlopogleđa, sve joj otrovna vatra iz očiju sijeva.

— Aha! — viknu ona porugljivo. — Došao si po draganu, a lijepa ptičica ne sjedi više u gnijezdu i ne pjeva: mačka ju je ugrabila, a i tebi će oči iskopati.

I još pritače:

— Matovilka je za te izgubljena, nikad je više nećeš vidjeti!

Kraljeviću bijaše da presvisne od pustog jada. U očaju skoči s kule dolje: nije se doduše ubio, ali mu je trnje u koje je pao izbolo oči.

Slijep je tumarao šumom naokolo, jeo korijenje i bobe, i samo je jadao i plakao za izgubljenom svojom draganom.

Nekoliko je godina tako u svome jadu i bijedi tumarao kojekuda dok naposljetku nije dospio u pustinju u kojoj je Matovilka jadno tavorila sa svojim dvoma blizanaca — dječakom i kćerkicom — što ih je na svijet donijela.

I dok je tako išao pustinjom, oču glas koji mu se učini nekako poznat te on krenu prema tome glasu, i kako malko poiđe naprijed, ugleda ga i prepozna njegova Matovilka, obisnu mu oko vrata i briznu u plač. Dvije njezine suze radosnice kapnuše na njegove oči, koje se opet izbistriše, te on progleda: mogaše vidjeti kô i prije što je vidio.

Slika: Paul Hey (1867 – 1952)

Tada je on povede u svoju kraljevinu, na svoje dvore, gdje bijahu u radosti dočekani i gdje poživješe mnoge godine u sreći i zadovoljsvu.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu