Jednooka, Dvooka i Trooka - Bajka braće Grim

Bila jednom žena koja je imala tri kćeri. Najstariju je nazvala Jednooka, jer imala je jedno oko posred čela. Druga se zvala Dvooka, jer imala je dva oka kao i drugi ljudi, a najmlađa Trooka, jer imala je tri oka, treće posred čela, kao i njezina najstarija sestra. Zato što se ni po čemu nije razlikovala od svih drugih, Dvookoj su majka i sestre stalno prigovarale. “Nakazo dvooka,” govorile su, “što si ti umišljaš, tko si? Nisi ni po čemu posebna, curo. Nije ti mjesto među nama.” Davale su joj najodrpaniju odjeću, a sa stola samo ostatke i mrvice. Udružene, zagorčavale su joj život do besvijesti. Jednoga je dana Dvooka morala van da čuva kozu. Bila je gladna, kao i obično, jer dobila je samo prljav lonac u kojemu su skuhale zobenu kašu da ga poliže za doručak, a kaša je, povrh svega, bila i zagorjela. Djevojka je sjela na travnat obronak i zaplakala. Kad su utihli prvi jecaji, iznenadila se ugledavši ljubaznu staru vračaru kako stoji kraj nje. “Zašto plačeš, Dvooko?” upitala je. “Jer imam dva oka kao i svi”, odgovori Dvooka. “Kao i ti, evo. Majka i sestre me mrze, maltretiraju me, daju mi samo iznošenu staru odjeću, a za jelo mrvice koje ostave na stolu. Danas sam dobila samo lonac od zobene kaše da ga poližem, a kaša je i zagorjela.” “No, Dvooko, sad možeš prestati plakati”, reče vračara. “Odat ću ti tajnu i više nećeš biti gladna. Samo reci kozi: Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći.

I prekrasno postavljen stol sa svakojakim poslasticama iskrsnut će ispred tebe i možeš jesti koliko god te volja. Kad se nasitiš, samo reci: Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći. I stol će nestati.” Tek što je to izgovorila, nestala je i vračara. Dvooka pomisli da bi trebala odmah pokušati, prije nego što zaboravi, a i bila je pregladna da još čeka. Pa je rekla: “Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći.” Tek što je izgovorila te riječi, pred njom je već stajao stol prekriven snježnobijelim stolnjakom, a na njemu tanjur sa srebrnim nožem, vilicom i žlicom te jednako snježnobijeli laneni ubrus i, dakako, stolac na koji će sjesti; a kakva samo hrana! Topla jela i hladna jela, složenci i pečenke, raznorazno povrće i velika štrudla od jabuka, sve netom pripremljeno i još vrelo tako da se iz njega puši. Dvooka nije mogla čekati. Izgovorila je najkraću molitvu prije jela koju je znala: “Gospodine, hvala Ti na ovim darovima. Amen.” Tad je sjela i dosita se najela. Sve je bilo tako slasno da je kušala od svega pomalo, a kad se najela, rekla je: “Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći.” I stol je nestao dok je okom trepnula. “E ovakvi su mi kućanski poslovi baš po volji”, pomislila je Dvooka, a bila je sretna kako godinama nije bila. Kad se te večeri s kozom vratila kući, našla je star glineni lonac s malo hladnog, masnog gulaša na dnu koji su joj sestre ostavile, ali nije ga ni takla. A ujutro je za nju bilo samo mrvica prepečenca koji su one sebi pripremile, no ni njih nije pojela. Prvih nekoliko puta njezine sestre nisu ništa primijetile, jer obično se uopće nisu obazirale na nju i na to što čini, ali kad se to ponovilo i sutradan, i dan nakon toga, nisu mogle da ništa ne opaze. “Što je Dvookoj? Ništa ne jede.” “Sigurno nešto muti.”

“Vjerojatno je našla nekog tko joj donosi užinu. Krava pohlepna!” “Tipično!” Zaključile su da bi trebale pokušati otkriti što se zbiva i zato, sljedeći put kad je Dvooka vodila kozu na pašu, Jednooka joj je rekla: “Mislim da ću s tobom. Nisam sigurna da se dobro brineš o toj kozi.” Dvooka je naslutila što Jednooka smjera. Odvela je kozu na uobičajenu livadu, gdje je za nju bilo hrane u izobilju, a onda je rekla: “Dođi, sjedni, Jednooko. Otpjevat ću ti pjesmu.” Jednooka je bila umorna, jer kad je otišla pješice do livade nahodala se više nego ijednom u proteklih nekoliko tjedana, a bila je pospana i od topline sunca. Zato se zavalila u hladovinu, a Dvooka je zapjevala: “Jednooko, da li bdijes? Jednooko, da li sniješ?” Jednookina jedina vjeđa klonula je i spuštala se sve niže i niže, da bi djevojka konačno i zahrkala. Kad se uvjerila da joj sestra čvrsto spava, Dvooka je rekla: “Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći.” I čarobni se stol istog trena pojavio, a na njemu varivo od poriluka, pečeno pile i jagode sa šlagom. Dvooka se dosita najela i tad je rekla: “Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći.” I stol je nestao. Dvooka je probudila Jednooku i rekla: “Zar nisi rekla da mi hoćeš pomoći čuvati kozu? A cijeli dan spavaš! Mogla je pobjeći i pasti u rijeku. Sva sreća da sam ja bila ovdje. Hajde, idemo kući.” Kad su došle kući, Dvooka opet nije ni taknula ostatke hrane. Ovaj put bilo je to nekoliko skorenih zalogaja zagorjela tijesta. Trooka i majka jedva su čekale da čuju što je bilo na livadi, ali Jednooka im nije mogla reći ništa osim: “Nemam pojma. Zaspala sam. Pa, bilo je vruće.” “Niškoristi jedna!” reče majka. “Sutra ti ideš, Trooko. Nešto se tamo sigurno događa.” I tako je Trooka ujutro rekla Dvookoj: “Danas ja idem s tobom i budno ću motriti što izvodiš.”

Krenule su na pašu sa svojom malenom kozom. Dvooka je odmah shvatila da je Trooka spremna nasjesti kao i Jednooka i zato, čim su došle na livadu, a Trooka se zavalila u hlad kod živice, zapjevala je: “Trooko, da li bdiješ?” Ali onda, umjesto da otpjeva, kao što je namjeravala: “Trooko, da li sniješ?” otpjevala je: “Dvooko, da li sniješ I dalje je pjevala: “Trooko, da li bdiješ Dvooko, da li sniješ?” Postupno su se dva Trookina oka sklopila, jer im se prispavalo, ali treće nije, jer ga Dvooka nije uspavala pjesmom. Trooka je pustila da joj vjeđa klone i naizgled se sklopi, ali zapravo se pretvarala. Na to je oko savršeno vidjela. Kad je pomislila da je Trooka zaspala, Dvooka je otpjevala: “Kozo, kozice, zamekeći, pa mefinim jelom usreći.” Stol se pojavio istog trena. Ovaj put bilo je cikle, velika pita od mesa i slastan kolač. Dvooka je bezbrižno jela i pila dok se nije nasitila, a onda je otpjevala: “Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći.” I stol je nestao. Trooka je sve to promatrala, ali brzo je sklopila treće oko kad joj je Dvooka prišla da je probudi. “Hajde, Trooko!” reče Dvooka. “Cijeli dan spavaš. Dobro da sam ja bila ovdje da pazim na kozu. Dođi, idemo kući.” Kad su se vratile kući, Dvooka je opet odbila hranu koju su joj ostavile. Bila je to voda u kojoj su skuhale zelje. Majka je povukla Trooku na stranu i upitala: “I? Što je bilo? Jesi li vidjela?” “O da, jesam. Pokušala me uspavati, ali je moje treće oko ostalo budno. Evo što čini. Ovako zapjeva kozi: Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći. I stol prepun ukusnih jela stvori se niotkud, a ona se najede do mile volje. Onda otpjeva: Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći. I stol nestane. Časna riječ! Živa istina! Vidjela sam. Dva mi je oka uspavala, ali treće je ostalo budno.” Majka je pobjesnjela kad je to čula. Zaderala se: “Dvooko! Da si smjesta došla ovamo! Zašto si ti umišljaš da si bolja od nas, ha? Izvodiš čarolije s kozom! Kako se usuđuješ! Pobrinut ću se da požališ, vidjet ćeš ti.” Pa je uzela najveći nož koji je imala u kuhinji i njime kozi probola srce, tako da je pala mrtva na pod. Dvooka je istog trena istrčala i trčala je sve do livade, a tamo je briznula u plač. Jecala je i jecala za jadnom malom kozom, koja nikad ništa nije skrivila, ali i nad samom sobom. Tad je shvatila da je tamo vračara. “Zašto plačeš, Dvooko?” upitala je. “Ja tu ništa ne mogu”, rekla je Dvooka. “Moja je majka jadnoj maloj kozi probola srce i ubila ju je i ona je sad mrtva i ja je više nikad neću moći zamoliti za stol pun hrane.” “Da ti dam koristan savjet”, reče vračara. “Traži od sestara da ti daju kozje iznutrice pa ih zakopaj u vrtu pored glavnih vrata. To će ti donijeti sreću.” Tad je nestala. Dvooka se s noge na nogu vratila kući i rekla sestrama: “Htjela bih uspomenu na kozu. Mogu li dobiti samo iznutrice?” “Dobro, ako je to sve što hoćeš”, rekla je Jednooka, a Trooka je dodala: “Ma, pustimo joj. Možda napokon prestane cmizdriti.” Dvooka je kozje iznutrice stavila u lavor i iznijela ih u vrt ispred kuće, gdje ih je zakopala na malenu travnjaku. Ujutro je tamo stajalo prekrasno stablo: lišće mu je bilo srebrno, a u krošnji tuceti plodova veličine jabuka, ali od čistoga zlata. Nitko nikad nije vidio ljepšega stabla i naravno da nitko pojma nije imao kako je izraslo preko noći; samo je Dvooka znala, jer izraslo je na mjestu gdje je zakopala kozje iznutrice. Čim ga je ugledala, majka je rekla: “Hajde, popni se, Jednooko, i naberi tog zlatnog voća.” Jednooka se popela, namrgođena i zadihana, i pokušala je, ali svaki put kad bi posegnula za zlatnom jabukom, grana bi se povukla uvis, izvan njezina dosega. Posegnula bi za jednom, za drugom, no nije ih mogla ni dotaknuti, koliko god se trudila. “Obična niškoristi”, rekla je njezina majka. “Uopće ne zna što radi. Trooko, popni se ti. Vjerojatno vidiš bolje od nje.” Jednooka je sišla, a Trooka se uspentrala, no koliko god bolje vidjela, nije bila ništa uspješnija od svoje sestre. Svaki put kad bi posegnula za jabukom, grana bi se pomakla tek toliko da izmakne izvan dosega i naposljetku je morala odustati. “Smijem li ja pokušati?” upita Dvooka. “Možda ću imati više sreće.” “Ti, nakazo?” “Da, čudovište, zašto si umišljaš da bi mogla biti uspješnija od nas?” Dvooka se popela na stablo, a umjesto da se povlače izvan njezina dosega, jabuke su joj očito padale u ruke. Skupljala ih je sve više i više, dok joj pregača nije bila puna. Kad se spustila, majka joj je sve uzela i, umjesto da budu bolje prema njoj jer je jedina dosegnula voće, Jednooka i Trooka postale su zavidne i još pakosnije i postupale su prema njoj još gore nego prije. A jednoga dana kad su sve bile u vrtu, slučajno je onuda prolazio mlad vitez. Sestre su ga ugledale kako dolazi i rekle: “Brzo, Dvooko! Pod bačvu! Ako tebe vidi, mislit će da smo mi užasan prizor!” Pa su je gurnule pod bačvu što je stajala blizu voćke, sa zlatnim jabukama koje je ona već ubrala. Zatim su stale pod stablo, lickajući se i smijuljeći se. Kad je vitez prišao bliže, shvatile su koliko je zgodan i kako krasan oklop nosi. “Dobro jutro, moje dame”, rekao je i sjahao sa svojega konja. “Sjajna vam je ta voćka. Zlato i srebro! Da mi je samo grančica, zauzvrat biste dobile što god poželite.” “O, da, voćka je naša”, reče Jednooka. “Samo naša”, reče Trooka. “Ja ću vam otkinuti granu.” No kad je pokušala, ishod je opet bio isti, a uspjeha nije imala ni Jednooka. Koliko god hitro posegnule za granom, ona bi svaki put izmaknula izvan njihova domašaja. “Baš čudno”, reče vitez. “Kažete da je stablo vaše, a ne da vam da išta uberete s njega.” “O, nego što nego da je naše”, reče Jednooka. “Samo je sramežljivo”, reče Trooka. “Vjerojatno zato što vi gledate.” “Dajte da još jedanput pokušam”, reče Jednooka.

No dok su oni razgovarali, Dvooka je sasvim malo odigla bačvu i zakotrljala nekoliko zlatnih jabuka vitezu pod noge. On ih je ugledao i ustuknuo u čudu. “Ma pazi ti to! Odakle sad ovo?” rekao je. “Pa, imamo mi još jednu sestru, ali ona…” “Izgleda malo čudno, znate, jer ima dva oka i…” “Držimo je daleko od pogleda, ne želimo sramotiti obitelj.” “Rado bih je vidio”, reče vitez. “Dvooko, gdje god bila, izađi!” Dvooka je uspjela podignuti bačvu, izvući se i stati na noge. Vitez je ostao zadivljen njezinom ljepotom. “A možeš li otkinuti jednu granu za mene, Dvooko?” “Da, mogu,” reče Dvooka, “jer je to stablo moje.” Pa se s krajnjom lakoćom popela na voćku i otkinula granu s predivnim srebrnim lišćem i zlatnim plodom te je dala vitezu. “A što želiš zauzvrat, Dvooko?” upita on. “Ah,” reče Dvooka, “moj je život samo glad i žeđ, tuga i jad, od ranoga jutra do kasno u noć. Bila bih ti zahvalna kad bi me izbavio iz svega toga.” Vitez ju je podigao na svojega konja i odveo je u očev dvorac. Dao joj je lijepih haljina, da se najede i napije do mile volje, a budući da se zaljubio u nju, oženio se njome; njihovo je vjenčanje proslavljeno s veseljem u cijelomu kraljevstvu. Nakon što je Dvooku odveo zgodni vitez, sestre joj je izjedala zavist. No barem je ona divna voćka još uvijek naša, mislile su, i premda ne možemo brati zlatne jabuke, ljudi će im se svejedno diviti i tko zna što se dobro iz toga može izroditi? No sutradan ujutro zaprepastile su se kad su vidjele da je voćka nestala, a s njom i sve njihove nade. Istodobno, Dvooka je gledala kroz prozor svoje sobe i shvatila da voćka sretno raste u dvorištu dvorca, jer usred noći izvukla je korijenje iz tla i došuljala se sve dotamo kako bi je našla. Dvooka je dugo živjela sretno. Jednoga dana, nakon mnogo godina, dvije su sirote žene pokucale na vrata dvorca kako bi isprosjačile nešto za jelo, jer snašla ih je bijeda i morale su lutati svijetom i prositi kruh od vrata do vrata. Dvooka ih je srdačno primila i bila je tako ljubazna prema njima da su požalile zbog svega zla koje su joj nanijele; a čudno je bilo što je Dvooka, premda je prošlo toliko godina, odmah prepoznala Jednooku i Trooku.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu