Crvenkapica - Bajka braće Grim

Bila jednom mala ljupka djevojčica koja bi odmah omiljela svakom tko bi je samo vidio, a najviše se milila baki, koja ju je tako voljela da naprosto nije znala kako bi djetetu ugodila i što bi maloj sve dala. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baršuna, a ta je djevojčici tako lijepo pristajala da mala nikakvu drugu nije više htjela nositi: po toj su je kapici svuda zvali Crvenkapica.

Jednoga joj dana majka reče:

— Hajde, Crvenkapice, evo ti kolač i boca vina, pa odnesi baki: bolesna je i nemoćna, ovim će se okrijepiti. Kreni dok nije pripeklo, a kad budeš vani, pripazi i vladaj se pristojno; nemoj skretati s puta ni trčati, jer možeš pasti i razbiti bocu, pa baka neće ništa imati. Kad uđeš baki, ne zaboravi joj nazvati »Dobro jutro, bakice!« I nemoj zvjerati naokolo i po kutovima zavirivati.

— Sve ću ja tako kako veliš — odgovori Crvenkapica majci i pruži joj ruku.

Baka živjela u kući što se nalazila u šumi, pol sata daleko od sela. Kad je Crvenkapica zašla u šumu, susrela je vuka. Nije znala koliko je to opaka životinja pa se nije ni bojala.

— Dobar dan, Crvenkapice! — pozdravi je vuk.

— Dobar dan, vuče — otpozdravi ona.

— Kamo, kamo tako rano, Crvenkapice?

— Idem baki.

— A što nosiš pod pregačom?

— Kolač i vino, jučer smo pekli, pa neka se bolesna i nemoćna baka malko okrijepi.

— A gdje živi tvoja baka, Crvenkapice?

— Još četvrt sata dalje u šumi, podno tri velika hrasta; ondje joj je kućica za ljeskovom živicom, sigurno znaš — objasni Crvenkapica.

A vuk u sebi govorio:

»Mlado, nježno stvorenje, baš slastan zalogaj! Ići će mi u tek kudikamo bolje nego stara. Samo valja da to lukavo izvedem i da obadvije smažem.«

Tako je mislio vuk dok je malko išao pokraj Crvenkapice, a onda će glasno:

— Vidiš li, Crvenkapice, koliko je lijepa cvijeća naokolo? Zašto ne pogledaš malko oko sebe? Ti kanda i ne čuješ kako ptičice lijepo pjevaju. Ideš nekako povučena u se, kao da krećeš u školu, a tako je lijepo i zabavno ovdje u šumi.

Crvenkapica se obazre oko sebe, pa kad vidje kako sunčane zrake poigravaju kroz granje i stvaraju prošare na tlu, a posvuda se osulo krasno cvijeće, ona će u sebi:

»Obradovat ću baku ako joj uberem i donesem kitu svježeg cvijeća; još je rano, stići ću na vrijeme.«

I skrenu s puta u šumu, otrča da nabere cvijeća. I kako bi koji cvijet ubrala, trčala bi dalje, sve misleći da će drugdje naći ljepšeg cvijeća, i tako se samo gubila, sve dublje zalazila u šumu.

A vuk dotle otišao ravno bakinoj kućici i pokucao na vrata: kuc, kuc.

— Tko to kuca? — upita iznutra baka.

— Tvoja Crvenkapica — reče vuk izvana. — Evo sam ti donijela kolača i vina, otvori!

— Samo pritisni kvaku — objasni baka. — Preslaba sam, ne mogu ustati.

Vuk pritisnu kvaku, vrata se otvoriše, te on, ne kazujući ni riječi više, krenu ravno k postelji i proždera baku. Potom se odjenu u njezine haljine, namaknu njezinu kapu sebi na glavu, leže u bakinu postelju i navuče zavjese.

Crvenkapica međuto trčala naokolo za cvijećem, pa kad ga je dovoljno nabrala da ga više i nije mogla držati u ruci, prisjeti se opet bake pa se požuri k njoj.

Kad je stigla pred kućicu, začudi se što su vrata otvorena, a kad je ušla u sobu, nekako joj se stijesni oko srca, te ona pomisli: »Bože dragi, kako mi je danas čudno pri duši, a inače sam tako rado kod bake!«

Uzdahnula je pa onda lijepo pozdravila:

— Dobro jutro, bakice!

Ali nije dobila odgovora. Nato priđe postelji, razmaknu zavjese — i gle: u postelji baka, navukla je kapu duboko na lice, a sva je nekako čudna…

— Ej, bakice, kakve li velike uši imaš?

— Zato da te bolje čujem.

— Ej, bakice, kolike su ti oči!

— Da te bolje vidim.

— Ej, bakice, kolike su ti ruke! — Da te bolje dohvatim.

— Ali, bakice, kakvu to strašnu njušku imaš!

— Da te bolje prožderem.

I tek što je to rekao, vuk u jednom skoku skoči s postelje i proguta jadnu Crvenkapicu.

Pošto je vuk tako podmirio svoju vučju proždrljivost, leže opet u postelju, zaspa i zahrka da je sve odjekivalo.

Ispred kuće naišao lovac, pa kad je čuo ono hrkanje, reče u sebi:

»Uh, što li ta stara žena tako hrče! Treba da pogledam što joj je.«

I uđe u sobu, a kad priđe postelji, ugleda u njoj vuka.

— Ah, tu si dakle, stari grešniče, odavna te tražim! — uzviknu lovac.

I već namjeri pušku na rame prisloniti i opaliti, ali uto pomisli da je vuk možda progutao baku te bi se mogla još spasiti.

I tako nije odapeo otponac nego uze nožice i zaspalom vuku zapara trbušinu. Zarezao je dva – tri puta, i pokaza se crvena kapica. Zareza još dvaput, a ono iz vučje utrobe iskoči djevojčica.

— Uh, kako sam se uplašila! — uzviknu ona. — Uh, što bijaše tamno u vučjoj mješini!

Zatim iziđe i stara baka: bila je i ona živa, ali je jedva disala.

Crvenkapica brže – bolje donese kamenja, njime natrpaše vuka, pa kad se probudio i namjerio da pobjegne, nije mogao: pritislo ga teško kamenje, te on pade i tako uginu.

Ostadoše zadovoljni njih troje: lovac, baka i Crvenkapica.

Lovac uginulom vuku oderao krzno te s njime veselo otišao kući; baka uživala u kolaču i zalogaje zalijevala vinom što joj ga je donijela njezina unučica, pa se stara tako okrijepila i oporavila, a Crvenkapica u sebi govorila: »Nikad više ne smiješ sama skrenuti s puta i trčati u šumu kad ti majka zabrani.«

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu