Nišgazda - Bajka braće Grim

Bilo jednom selo gdje su svi gazde bili bogati, osim jednoga, kojega su zvali Nišgazda. Nije imao novca ni za kravu, premda su je on i žena silno željeli. Jednoga je dana rekao ženi: “Čuj, nešto sam pametno smislio. Znaš, onaj tvoj bratić tesar – nek nam napravi drveno tele i oboji ga da izgleda kao pravo. Morat će kad-tad odrasti i imat ćemo kravu. Što ti se čini?” “Da, pametno ti je to”, reče njegova žena. I tako su otišli k tesaru i objasnili mu što žele, a on je uzeo nekoliko dobrih komada borovine, izradio skicu, a onda je pilio, blanjao, rezbario i čavlićima spojio dijelove, da bi zatim uzeo nešto smeđe boje i sve prebojio tako da je teško bilo raspoznati da nije pravo. Napravio ga je s pognutom glavom, kao da pase, a imalo je i dugačke crne trepavice. Kad su ujutro seoske krave istjerane na pašu, Nišgazda je pozvao govedara i rekao: “Imam tele, ali još je premaleno da hoda. Treba ga nositi.” “Pošteno”, reče govedar i podignu tele u naručje, da bi ga odnio do pašnjaka i spustio na travu. Govedar reče u sebi: “Začas će ta telica jurcati uokolo. Gle kako je navalila na travu!” Kad je te večeri bilo vrijeme da krave odvede kući, govedar nije uspio pomaknuti tele. “Kvragu,” rekao je, “cijeli si dan žderala, valjda si dovoljno jaka da odeš kući na vlastitim nogama. Ja te neću nositi i amo i tamo.” Nišgazda je stajao pred vratima svoje kuće i čekao da se tele vrati. Prošlo je stado krava, a iza njih i govedar, ali od teleta ni traga. “Hej!” zazva Nišgazda. “Gdje mi je tele?” “Eno je, još pase. Zvao sam je, ali ni da mrdne. Ne mogu ja čekati cijeli dan, ove krave treba pomusti.” Govedar je smjestio krave u staju za mužnju i zatim se s Nišgazdom vratio na pašnjak, ali u međuvremenu je netko ukrao tele.

“Ti si kriv”, reče Nišgazda. “Ne, nisam! Valjda je odlutala.” “E pa, trebao si je naći i vratiti”, reče Nišgazda. Odveo je tada govedara načelniku, koji je bio ogorčen zbog govedarova nemara te mu je naložio da Nišgazdi da kravu, kako bi mu nadoknadio gubitak. Tako su Nišgazda i njegova žena dobili kravu koju su toliko priželjkivali. Bili su sretni zbog toga, ali nisu imali krmiva niti su si mogli priuštiti da ga kupe, tako da su kravu morali zaklati. Meso su usolili, a kožu uštavili, i bila je to lijepa koža, pa se Nišgazda s njom zaputio u grad da je proda i od zarade kupi tele. Putem je prošao pored mlina, a tamo je na tlu sjedio gavran: oba su mu krila bila slomljena. Nišgazda se sažalio nad pticom i oprezno ju je podigao u naručje te je umotao u kožu. Tamni su se oblaci skupljali na nebu, vjetar je sve jače puhao i tek što je umotao gavrana, sručio se pljusak. Nišgazda se nije imao gdje drugdje skloniti, pa je pokucao na vrata mlina. Otvorila mu je mlinarova žena, koja je bila sama kod kuće. “Što trebate?” “Oprostite što smetam, gospođo, ali bih li se mogao skloniti ovdje?” “Oh, pa da, reklo bi se da pada… U redu, uđite. Možete se ispružiti tamo na slami.” Pokazala mu je velik kup slame u kutu, a kad se Nišgazda udobno smjestio, donijela mu je kruha i sira. “Baš lijepo od vas, gospođo!” “Pa, čini se da noćas ne namjerava prestati”, rekla je ona. Nišgazda je pojeo kruh i sir, a potom je legao i sklopio oči, s kožom kraj sebe. Žena, koja ga je držala na oku, pomisli da je sigurno umoran, a kako se Nišgazda nije ni pomaknuo, bila je uvjerena da je zaspao. Uskoro se začulo tiho kucanje na vratima, koja je žena otvorila s prstom na ustima. Nišgazda je otvorio oči dovoljno da vidi kako ulazi svećenik. “Nema mi muža,” čuo je ženu kako govori, “pa možemo prionuti na gozbu!” Nišgazda pomisli: “Gozbu, ha? Pa zašto je onda meni utrapila kruh i sir?” Ispod poluspuštenih kapaka promatrao je kako je mlinarova žena posjela svećenika za stol, kako trepće očima i kako je slatkorječiva, da bi zatim iznijela pred njega pečen svinjski but, veliku zdjelu salate, voćni kolač tek izvađen iz peći i bocu vina. No svećenik nije ni dokraja zataknuo ubrus za ovratnik, kad je izvana doprla buka. “Oh, jao meni!” zavapi žena. “To je moj muž! U ormar, brzo!” Svećenik se zavukao u ormar hitro kao da je žohar, a žena je turnula meso u pećnicu, vino pod jastuk, salatu pod pokrivač, a kolač na pod ispod kreveta. Zatim je otrčala do vrata.

“Oh, hvala Bogu da si se vratio!” rekla je. “Već sam se pobojala. Kakvo nevrijeme! Kao da je smak svijeta!” Mlinar je ušao otresajući vodu s odjeće i odmah je spazio Nišgazdu kako leži na slami. “Što će on tu?” upita. “Ah, jadnik,” reče žena, “pokucao je baš kad je kiša počela. Zamolio je da se skloni kod nas, pa sam mu dala malo kruha i sira i pustila ga da se tamo ispruži.” “Dobro, meni ne smeta”, reče mlinar. “Ali, znaš što, umirem od gladi. Daj mi da pojedem nešto, hoćeš li?” “Ima samo kruha i sira, mileni.” “Što god imaš u smočnici, meni odgovara”, reče mlinar pa pogleda prema Nišgazdi i zazva: “Hej, druškane, ustani da prigrizeš još malo sa mnom.” Nišgazdi nije trebalo dvaput reći. Skočio je na noge, predstavio se, sjeo za stol s mlinarom i navalio. Ubrzo je mlinar ugledao kožu s gavranom u njoj kako još leži na slami. “Što ti je to tamo?” upita. “Eh, to je uistinu nešto posebno, bome jest”, reče Nišgazda. “Unutra je gatalac.” “Stvarno?” reče mlinar. “Može li mi proreći budućnost?” “Nego što”, reče Nišgazda. “Ali prorekne samo četiri stvari, a petu zadrži za sebe.” “Hajde onda, nek nešto prorekne.” Nišgazda je krajnje oprezno podigao kožu i stavio je u krilo. Zatim je nježno stisnuo gavranovu glavu, sve dok ptica nije zagraktala: “Grra, grra.” “Što to znači?” “Pa,” reče Nišgazda, “veli da je pod jastukom boca vina.” “Ma baš!” reče mlinar, ali svejedno usta da pogleda te pronađe vino. “Čudesno! Što još može proreći?” Nišgazda još jednom gavranu stisnu glavu: “Grra, grra.” “Što sad kaže?” “Kao drugo,” reče Nišgazda, “veli da je u pećnici pečeni svinjski but.” “Svinjski but? Ne vjerujem… E pa, nek sam proklet! Stvarno je tu! Lijep komad mesa, vidi ti to! Što još kaže?” Nišgazda opet gavrana natjera na pretkazanje. “Ovaj put”, reče, “predviđa da ćeš ispod pokrivača naći salatu.” Mlinar je i salatu pronašao. “Ovo je nevjerojatno”, reče. “Nikad u životu nisam ništa slično vidio.” “Grra, grra”, oglasi se gavran i četvrti put, a Nišgazda protumači: “Ispod kreveta je kolač.” Mlinar ga izvuče odande. “Bome sam se zabezeknuo!” reče. “A trebali smo jesti samo kruha i sira. Ženo, što radiš tamo? Dođi i sjedni s nama.” “Ne,” reče ona, “malo me boli glava. Mislim da ću u krevet.” Naravno, zapravo je bila prestravljena. Uvukla se u krevet, pokrila se preko glave i provjerila jesu li kod nje ključevi ormara. Mlinar je narezao svinjski but te sebi i Nišgazdi natočio vina, pa su se prihvatili jela. “Znači, taj tvoj gatalac,” reče mlinar, “on petu stvar zadrži za sebe, je l’?” “Tako je, aha”, reče Nišgazda. “I što to obično bude?” “Zapravo, može biti bilo što. Ali najedimo se najprije, jer slutim da peta stvar nije ništa dobro.” Tako su se dosita najeli, a onda mlinar reče: “To peto pretkazanje… Koliko bi loše moglo biti?” “S tim petim pretkazanjem stvar je u tome”, reče Nišgazda, “što je dragocjeno. Nikad ga ne odaje besplatno.” “Ah. A koliko traži?” “Četiristo talira.” “Blagi Bože!” “Pa rekao sam ti, dragocjeno je. Ali budući da si bio tako gostoljubiv domaćin, mislim da ga mogu nagovoriti da ti ga oda za tristo.” “Tristo, ha?” “Tako je.” “Ispod toga ne bi išao?” “Pa uvjerio si se kako je dosad točan bio. Ne možeš naći prigovora tome što ti je rekao.” “Istina. To ne mogu poreći. Tristo talira, je l’?” “Tristo.” Mlinar ode po novčanik i izbroji novac. Tad ponovno sjede i reče: “Daj onda, da čujemo što mi ima reći.” Nišgazda gavranu stisnu glavu. “Grra, grra”, oglasi se gavran. “I?” upita mlinar. “Jao”, reče Nišgazda. “Veli da ti se vrag uvukao u ormar.” “Molim?” reče mlinar. “To neću trpjeti.” Pa pohita otključati ulazna vrata i zaglavi ih da ostanu otvorena, a zatim upita: “Gdje je ključ ormara? Kamo je nestao?” “Kod mene je”, reče njegova žena, umotana ispod pokrivača. “Hajde, brzo mi ga daj!” Zgrabio je ključ, otključao ormar, a svećenik je sunuo iz njega najbrže što je mogao i iščezao kroz vrata kuće. Mlinar je razjapio usta u čudu, a kosa mu se nakostriješila. Tad je pohitao ponovno zakračunati vrata. “Imao je prokleto pravo, taj tvoj gatalac!” rekao je. “To je bome bio vrag, nema greške! Na svoje sam oči vidio gada!” Pa je morao popiti ostatak vina da smiri živce. Nišgazda je legao na počinak na slamu i rano ujutro šmugnuo sa svojih tristo talira. Po povratku u svoje selo, Nišgazda je počeo trošiti novac. Kupio je nešto zemlje i podigao sebi lijepu kuću i uskoro se po selu počelo govoriti: “Valjda je bio tamo gdje pada zlatni snijeg. Odande možeš donijeti novca na lopate.” Zapravo su htjeli reći da ne vjeruju kako je novac pošteno stekao. Nišgazda je morao pred načelnika s objašnjenjem. “Krajnje je jednostavno”, rekao je. “Uštavio sam kožu svoje krave i prodao je u gradu. Tamo je sad velika potražnja za kožom. Cijene su dobrano skočile.” Čim su to čuli, ljudi su u cijelome selu počeli klati svoje krave i štaviti kože, pripremati se za odlazak u grad, da ih prodaju po nevjerojatnoj cijeni. “Ja ću prvi”, rekao je načelnik. Poslao je svoju sluškinju s prvom kožom. Dobila je za nju tri talira, a ostalim seljanima nije ponuđeno ni toliko. “Što mislite, što ću ja sa svim tim kožama?” rekao im je kožar. “U posljednje je vrijeme potražnja nikakva.” Naravno, seljani su bili bijesni na Nišgazdu. Prijavili su ga načelniku kao varalicu i seoskome vijeću nije dugo trebalo da odluči o njegovoj sudbini. “Bit ćeš pogubljen,” reče načelnik, “tako što će te zatvoriti u bačvu koja propušta i otkotrljati te u jezero.” Pozvan je svećenik da održi misu zadušnicu, a seljani su prije toga ostavili njih dvojicu same, da se Nišgazda ispovijedi. Srećom, Nišgazda je prepoznao svećenika. “Izvukao sam vas iz ormara,” rekao je, “sad vi mene izvucite iz te bačve.” “Ah, da bar mogu…” “Samo mi držite stranu i ne proturječite mi, to je sve”, reče Nišgazda. Vidio je pastira kako dolazi cestom sa svojim stadom ovaca. Slučajno je znao da taj pastir više od svega na svijetu želi postati načelnik. Zato je Nišgazda viknuo koliko ga grlo nosi: “Ne, neću! Da cijeli svijet to traži od mene, ne bih to učinio! Odbijam!” Pastir je stao i upitao: “Što se zbiva? Što to nećeš?” “Žele da budem načelnik”, reče Nišgazda, “i kažu da samo moram ući u bačvu, a ja neću. Jednostavno neću.” “Ozbiljno?” upita pastir. “Moraš samo ući u bačvu da bi bio načelnik?” Nišgazda laktom gurnu svećenika i ovaj reče: “Da, tako je.” “Eh, pa ako je to sve što treba”, reče pastir i zavuče se u bačvu. Nišgazda je poklopi te uze pastirov štap i odvede stado ovaca dalje. Svećenik je otišao reći seoskome vijeću da je ispovjedio osuđenika i da je bačva spremna. Načelnik ih je poveo i svi su pohitali za njim te su zakotrljali bačvu prema jezeru. Dok je poskakivala putem, pastir je vikao: “Rado ću biti načelnik!” Mislili su da to Nišgazda viče, dakako, pa su odvratili: “Naravno da hoćeš! Ali najprije možeš dolje u obilazak!” Zatim su otkotrljali bačvu u vodu i pošli kući. Svećenik je ostao, i dok je on zadignute halje pokušavao izvući bačvu da se pastir ne utopi, seljani su se iznenadili kao nikad u životu, jer kad su došli na trg, tamo ih je čekao Nišgazda sa stadom ovaca. “Nišgazdo! Kojega vraga ti ovdje radiš? Kako si utekao iz bačve?” “Ma nije to ništa”, rekao je. “Bačva je tonula sve dublje i dublje dok nije došla do dna, a ja sam onda nogom razvalio poklopac i izvukao se. Ali takve krasne livade kakve imaju tamo dolje nikad niste vidjeli! Gusta zelena trava, toplo sunce i toliko janjadi da ih se ne da prebrojiti. Pa sam ih stjerao koliko sam mogao i poveo ih sa sobom.” “Ima ih još tamo?” “O, da. Više nego dovoljno za sve.” Pa su se svi okrenuli i pohitali natrag do jezera, odlučni u namjeri da se svaki vrati s vlastitim stadom. Upravo je tada nebo bilo prekriveno onim paperjastim bijelim oblačcima koji se zovu ovčicama i seljani su bili tako uzbuđeni što vide odraz oblaka na površini jezera da nisu primijetili posve mokrog pastira kako na drugoj strani mlati svećenika. Samo su veselo uzvikivali pri pogledu na oblake i naguravali se da zauzmu što bolje mjesto na obali. “Ja prvi”, reče načelnik te zaroni uz pljusak. Dok se spuštao prema dnu, iz vode je zaklokotalo i, uvjereni da ih zove da mu se pridruže, ostali su poskakali u jezero za njim. U selu nije bilo više nikoga i zato je Nišgazda bio odgovoran za sve. Vratio je pastiru njegove ovce, proglasio se načelnikom i postao bogat čovjek.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu