Srećković - Bajka braće Grim

Bio vam nekoć momak što je svome gospodaru služio sedam godina, pa mu onda rekao:

— Gospodaru, isteklo je moje vrijeme, ja bih se rado vratio kući, svojoj majci: dajte mi što sam zaslužio.

— Vjerno si mi i pošteno služio — dočeka gospodar. — Kakva bijaše služba, takva neka bude i nagrada.

I dade mu grudu zlata krupnu kao glava. Momak izvuče rubac iz džepa, zamota grudu, podiže je na rame i krenu kući.

Dok je polako išao putem sve stavljajući nogu pred nogu, srete jahača: jaše konjanik vedar i veseo, konj mu čio, bodro kaska.

— Eh, što ti je lijepo jahati! — oduši momak u sav glas. — Sjedi čovjek kao na stolici, ne udara nogom o kamenje, nego štedi cipele, brzo stiže kamo je namjerio, eto ga cilju ni sam ne zna kako!

Jahač, koji mu je čuo govor, doviknu mu ozgo sa svoga konja:

— Slušaj, prijane, zašto si ti zaprašio pješke?

— Što ću kad moram! — odgovori momak. — Valja mi ovu grudu odnijeti kući. Jest da je od zlata, ali, evo, iskrivih vrat: gruda teška i rame mi žulja.

— Znaš što, prijane? — predloži jahač. — Hajde da se mijenjamo: ja tebi konja, a ti meni grudu!

— Od srca rado! — prihvati momak. — Ali da znate, morat ćete upeti i tegliti!

Sjahao konjanik, uzeo zlato i pomogao dobrijanu da uzjaše. Naposljetku, kad mu je predao uzde u ruke, reče:

— Želiš li da ti konj brže grabi, valja ti coknuti jezikom i podviknuti: hop, hop!

Preplavila momka radost kad se našao na konju, srce mu puno nekog milja kad je pojahao naprijed onako slobodan i nesputan. I dok je tako neko vrijeme jahao, pade mu na um da može i brže, pa potjera konja cokćući jezikom i podvikujući: hop, hop!

Konj udari brzim kasom i učas zbaci momka, koji pade u jarak što teče duž ceste te je odvaja od polja. Kako pao, tako momak i ostao ležeći u jarku. Bio bi mu konj pobjegao da ga nije zadržao seljak što je onud naišao goneći kravu pred sobom.

Zbačeni jahač opipa i noge i ruke, nekako se pridiže te osovi. Nije više bio onako vedar i raspoložen, nego se prilično ozlovoljio. — Baš je ovo jahanje grdna muka i zla rabota — pozdravi on seljaka. — Pogotovu je naopako kad se namjeriš na kobilu što se rita i čovjeka baca da vrat slomi. Neću nikad više uzjahati, nikad više na konja. Tvoja mi je krava kudikamo draža, može čovjek mirno za njom, a povrhu ima svaki dan mlijeka, sira i maslaca. Eh, što bih dao kad bih imao takvu kravu!

— Ako ti je toliko za oko zapela — predloži seljak — možemo se mijenjati: ti meni konja, ja tebi kravu.

Momak objeručke prihvati. Seljak uzjaha na konja i brže – bolje obode odande.

Zaputio se momak dalje, mirno tjerao kravu pred sobom i neprestano premetao u glavi o trampi što mu se, kako mišljaše, tako lijepo posrećila.

»Imam li krišku kruha, a toga će uvijek biti, mogu je namazati maslacem ili pak prismočiti malko sira kad god ushtijem, pa sam onda sit. Budem li žedan, prilika mi je pomusti kravu i mlijeka se napiti, pa sam gasan. Što bih više htio?«

Tako je u sebi razgađao dobrijan, umovao svejednako i klimao dalje.

Kad je došao nekoj krčmi, obradova se i zastade, i tu u slast smaza sve što imaše uza se, ručak i večeru, a za dva posljednja novčića što su mu se zavrnula u džepu zatraži pol čaše piva.

Pošto je tako okrijepio dušu, potjera kravu pred sobom i usmjeri put rodnog sela, gdje mu bijaše majčina kuća.

Vrućina bivala sve veća, postajala nepodnošljiva što se više bližilo podne, a on se nalazio na pustolini što se mogla odužiti još i sat hoda. Sunce pripeklo, njega pritisla žega, od žeđi mu se jezik za nepce lijepio.

»Znam ja što ću«, u sebi će on. »Lijepo ću ja kravu pomusti pa se mlijekom okrijepiti.«

I priveza kravu za suho drvo, a kako nije imao dižve ni muzlice, podmjesti kravi pod vime svoju kapu od kože. Ali koliko god upinjao i muzao, ono iz sisa na vimenu ni kapi mlijeka. I još ga životinja, kako bijaše nevješt i nespretan, udari stražnjom nogom u glavu, te je zateturao i na tlo pao, i neko se vrijeme nije mogao sjetiti ni gdje se nalazi.

Na svu sreću, onuda naišao neki mesar: gura pred sobom tačke, na njima vozi mlado svinjče. Zastade on.

— Što se dogodilo? — zapita mesar i pomože dobrijanu da ustane.

Pošto se osovio, momak namjerniku pripovjedi što je bilo, a ovaj mu pruži svoju čuturu i reče:

— Potegni gutljaj, salij niz grlo da dušu u se vratiš. A za kravu reći ću ti po istini: matoro je živinče, i možda bi još valjalo za vuču, ili da se zakolje, ali mlijeka više ne može davati.

— Hm, hm, tko bi to mislio! — uzdahnu dobrijan i provuče prste kroz kosu. — Pa dobro je i to kad čovjek može takvo živinče zaklati: sva sila mesa! Doduše, baš i ne volim govedinu, nije slasna. A svinjetina, eh, to je drugo. Pogotovu mlada, kao od vašeg praseta. Jest, sasvim je to drugi okus i drukčije prija. A tek kobasice!

— Čuj me, prijane! — na to će mesar. — Ako ti je do svinje, onda se, tebi za volju, možemo mijenjati: ja tebi svinju, ti meni kravu.

— Bog vam platio, baš ste ljubazni! — oduševi se dobrijan, sretan i presretan.

I predade kravu mesaru, a ovaj odriješi svinju, skide je s tački i dade je njemu zajedno s konopom kojim bijaše vezana.

Krenuo srećković dalje i premetao po glavi kako mu, eto, sve ide kao po loju, sve kao podmazano i sasvim po njegovoj želji. »Ono jest, snašla me ovda-onda i poneka mala neugodnost i neprilika«, priznade u sebi, »ali je, srećom, sve opet na dobro okrenulo.«

Dok je tako išao i razglabao, pridruži mu se putem nekakav suklata što je pod miškom nosio lijepu gusku, bijelu bjelcatu.

Lijepo se njih dvojica pozdraviše i raspredoše razgovor. Srećković uzeo suputniku kazivati o svojoj sreći, kako mu je razmjena bila uvijek uspješna i svaki put na veći probitak. A suputnik njemu povjeri kako nosi gusku za gozbu o krstitkama.

— Samo je primi na ruku, da vidiš što je teška — suputnik će srećkoviću. — Tusta je, a nije ni čudo: osam smo je tjedana kljukali i tovili. Tko ovu pečenku zagrize, baš će omastiti i brke i bradu.

I uze gusku ispod miške i dade srećkoviću, a ovaj je primi na jednu ruku i poče je mjeriti.

— Jest, jest, baš je tusta — povladi on. — Ima tu težine, valja priznati. Ni moje svinjče nije valjda teže.

Suputnik se pak sumnjičavo ogledao na sve strane i sve nešto vrtio glavom, i naposljetku će vrlo ozbiljno:

— Čujder, brajane! S tom tvojom svinjom nije sve kako valja. U selu kojim sam prošao ukrali svinju seoskom glavaru, i sve se nekako bojim nije li to ova tvoja. Već je poslana i potjernica, i zlo ti se piše ako te uhvate sa svinjom: u najmanju ruku završit ćeš u buhari.

Bezazlenom dobrijanu stijesnilo se oko srca.

— Bože dragi! — zavapi on, a onda će suputniku: — Ded mi sada pomozi da se iskopam iz ove nevolje! Ti se ovdje bolje snalaziš, pa ćeš znati što ćeš. Evo ti svinja, a ti meni daj gusku.

— Hja, moram i ja štogod staviti na kocku, ne bih htio da budem sukrivac tvojoj nesreći — prijetvorno će suputnik.

I dade dobrijanu gusku, a sam prihvati konop i brže — bolje potjera svinju stranputicom.

Krenuo i bezazlenjak s guskom pod miškom, slobodan od svake brige, sretan i presretan — usmjerio korak u svoj rodni kraj.

»Ako li pravo promislim«, govorio on sam sa sobom, »i ova mi je razmjena ispala na korist: em dobra pečenka, em mnogo guščje masti što će se cijediti na kruh i trajati četvrt godine. A povrh svega, lijepo i meko bijelo perje kojim ću napuniti uzglavnicu i s njome pod glavom tonuti u blažen san. Eh, što će se majka radovati!«

S punom kapom takvih misli prođe kroza selo što bijaše na tom putu posljednje prije njegova. Nakraj sela naiđe na brusača: stoji brusač pokraj svojih kolica, zuji kolo, a on marno brusi i pripijeva:

Kolo vrtim, škare brusim,

točak hitro pokrećem,

kako vjetar igra, puše,

kabanicu okrećem…

Dobrijan s guskom zastao da gleda, a pošto je neko vrijeme tako stajao i promatrao, najposlije će brusaču:

— Blago tebi kad ti je tako lijepo te si zadovoljan i veseo pri svome poslu.

— I jesam — pritvrdi brusač — zanat je ovaj zlata vrijedan. Pravi je brusač čovjek koji svagda novac napipa kad god rukom segne u džep. A gdje si ti, reci mi, kupio tu lijepu gusku?

— Nisam je kupio, nego sam je zamijenio za svoju svinju.

— A svinju?

— Dobio sam je za kravu.

— A kravu? — Dobio sam je zamjenom za konja.

— A konja?

— Njega sam dobio za grudu zlata krupnu kao glava.

— A zlato?

— To mi je bila plaća za službu od sedam godina — na kraju će dobrijan.

— Eh, nema šta, ti si svakom prilikom znao što i kako treba — dočeka brusač. — A sada ti valja gledati kako ćeš postići da ti novac u džepu zazveči kad god u nj segneš. Mogneš li to, uhvatio si svoju sreću.

— A kako da to postignem? — upita dobrijan.

— Lijepo: valja da postaneš brusač kao ja. U tu ti svrhu ne treba ništa drugo nego brus, sve ćeš ostalo lako naći. Baš imam jedan za te. Malko je doduše okrnjen, ali mi za nj ne moraš dati ništa više doli te tvoje guske. Jesi li hoćak?

— Jesam, jesam, kako možeš i pitati! — oduševi se dobrijan. — Bit ću najsretniji na svijetu! Imam li novaca kad god u džep segnem, što bih više?

I dade brusaču gusku, a on njemu brus.

— Evo ti, prijane, još i dobar kamen — nastavi brusač i sa zemlje podiže običan poteži oblutak što mu se nalazio do nogu. — Možeš po njemu svojski udarati i stare čavle ispravljati. Uzmi ga i dobro čuvaj!

Dobrijan spodbi brus i kamen i s veseljem u srcu krenu dalje. Oči mu sjale od puste sreće, krijesile se od radosti.

»Nema šta, očito sam pod sretnom zvijezdom rođen«, umovao on. »Što god zaželim, sve mi se ispuni. Pravi sam srećković.«

Međuto, kako još od ranog jutra bijaše na nogama, dobrano je posustao, umor ga presvojio. A i glad mu zavrtala u želucu. Nikakva zalogaja nije više imao, jer je onda, u onoj velikoj radosti zbog krave, odjednom smazao sve što je od hrane ponio sa sobom. Naposljetku se jedva vukao dalje, i valjalo mu svakog časa malko otpočinuti. A mučila ga i smetala i dva njegova kamena, dotužila mu i došla već uvrh glave. Sve ga salijetala misao kako bi bolje bilo da ne mora, gdje je tako umoran, još i to kamenje nositi.

Puževim korakom dovuče se najposlije do nekog studenca da se tu odmori i dušu okrijepi svježom vodom. Da ne bi sjedajući oštetio kamenje, pažljivo ga stavi pokraj sebe, studencu na rub, a onda sjede. Ali dok se saginjao da se napije, zabuni se i malko gurnu kamenje — i pljus! pade ono u vodu.

Kad je vidio kako mu kamenje tone u dubinu, poskoči od radosti, zatim kleknu i suznih očiju zahvali Bogu što mu je iskazao milost i tako ga lijepo oslobodio bremena koje ga je još jedino tištalo — oslobodio ga u pravi čas i tako da on, srećković, ne mora zbog toga sebi ništa spočitavati.

»Ovakva srećkovića kakav sam ja nema nigdje pod suncem!« uskliknu on i radosna srca, bez ikakva tereta, požuri se dalje, da stigne kući, svojoj majci.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu