Borovica -

Prije dvije tisuće godina, u svakom slučaju nekoć davno, živio bogataš sa svojom dobrom i lijepom ženom. Iskreno su se voljeli. Samo im je jedno nedostajalo da njihova sreća bude potpuna, a to su bila djeca, ali koliko god čeznuli za djetetom i koliko se god žena danonoćno molila, djeteta nije bilo pa ga nije bilo. Ispred njihove kuće nalazilo se dvorište, u kojemu je rasla borovica. Jednoga zimskog dana žena je stala pod nju da oguli jabuku i pritom je porezala prst, a kap krvi pala je na snijeg. “Oh,” uzdahnula je, “da mi je barem dijete rumeno kao krv i bijelo kao snijeg!” Kako je to izgovorila, laknulo joj je oko srca i preplavila ju je sreća. Vratila se u kuću, sigurna da će sve dobro ispasti. Jedan je mjesec prošao i snijeg se otopio. Dva su mjeseca prošla i svijet se zazelenio. Tri su mjeseca prošla i cvijeće je niknulo iz zemlje. Četiri su mjeseca prošla i sve su grane na svim stablima u šumi narasle i ojačale i privinule se jedna uz drugu, dok su ptice pjevale tako glasno da je čitav lug odjekivao i cvjetovi su otpali s drveća. Pet je mjeseci prošlo i žena je stala pod borovicu, koja je tako slatko zamirisala da je ženi srce poskočilo u grudima i od radosti je pala na koljena. Šest je mjeseci prošlo i plodovi su izrasli jedri i u izobilju, a žena se umirila. Kad je prošlo sedam mjeseci, nabrala je bobe borovice i toliko ih je pojela da joj je pozlilo i rastužila se. Nakon što je prošlo osam mjeseci, dozvala je muža i u suzama mu rekla: “Ako umrem, zakopaj me ispod borovice.” Njegovo joj je obećanje donijelo utjehu, a onda je prošao još jedan mjesec i rodila je dijete rumeno kao krv i bijelo kao snijeg; kad je ugledala dijete, srce joj nije moglo podnijeti toliku sreću i umrla je. Muž ju je u gorkim suzama pokopao ispod borovice. Nakon nekog vremena njegova je patnja donekle jenjala i, premda je i dalje plakao, ne tako gorko kao prije. A nakon što je prošlo još neko vrijeme, ponovno se oženio. S drugom je ženom dobio kćer, a dijete njegove prve žene, rumeno kao krv i bijelo kao snijeg, bio je sin. Druga je žena voljela svoju kćer, no svaki put kad bi joj pogled pao na dječaka, osjetila bi kako joj se srce grči od mržnje, jer znala je da će on naslijediti bogatstvo njezina muža i bojala se da njezina kćer neće dobiti ništa. Kad je to shvatio, Vrag je ušao u nju i nije joj dao da misli na išta drugo, a ona otad dječaku nije ni na tren dala mira: gurala ga je i pljuskala, vikala na njega i tjerala ga da stoji u kutu, tako da se jadno dijete na koncu toliko bojalo da se jedva usuđivalo vratiti kući iz škole, jer nigdje nije mogao odahnuti. Jednoga je dana žena otišla u smočnicu, kad je njezina kćerkica Marijana ušla za njom i upitala: “Mama, mogu li dobiti jabuku?” “Naravno, zlato moje”, reče žena te joj dade lijepu crvenu jabuku iz škrinje. Ta je škrinja imala težak poklopac i oštar željezni zapor. “Mama, može li i moj brat dobiti jednu?” upita Marijana. Na spomen dječaka, žena se razbjesnjela, ali suzdržala se i rekla: “Da, naravno, kad se vrati iz škole.” Upravo je tada pogledala kroz prozor i ugledala dječaka kako se vraća kući. I kao da ju je sam Vrag spopao, istrgnula je jabuku djevojčici iz ruke i rekla: “A ti nećeš dobiti svoju prije brata.” Bacila je jabuku u škrinju pa zatvorila, a Marijana se popela u svoju sobu. Dječak je tad ušao u kuću, a Vrag je natjerao ženu da umiljato kaže: “Sine, hoćeš li jabuku?” Ali pogled joj je bio razjaren. “Mama,” reče dječak, “izgledaš tako srdito! Da, hoću jabuku.” Nije mogla stati. Morala je ići do kraja. “Dođi”, rekla je i podigla poklopac škrinje. “Izaberi sam jednu jabuku. Samo se ti nagni unutra – tako treba – najbolje su straga…” I dok je dječak bio tako nagnut, Nečastivi ju je gurnuo i – tras! Zalupila je poklopcem, a dječakova se glava odvojila od tijela i zakotrljala među crvene jabuke. Tada se užasno prestrašila i pomislila: “Što ću sad? Ali, možda postoji rješenje…” Pa je otrčala na kat do svoje komode i izvadila bijel rubac. Potom je dječaka posjela na stolac uz kuhinjska vrata, stavila mu glavu natrag na vrat i oko njega zavezala rubac tako da se ništa ne vidi. Dječaku je u ruku stavila jabuku i otišla u kuhinju pristaviti vodu da zakuha. A Marijana je došla u kuhinju i rekla: “Mama, braco sjedi kraj vrata i drži jabuku u ruci, ali tako je blijed u licu! Zamolila sam ga da mi da jabuku, a on mi nije odgovorio i baš sam se prestrašila.” “Pa vrati se onda i opet mu se obrati,” reče joj majka, “a ako ti ni ovaj put ne odgovori, pljusni ga.” I tako je Marijana prišla dječaku i rekla: “Brate, daj mi jabuku.” No on je nepomično sjedio, ništa nije odgovorio i zato ga je pljusnula, a njemu je otpala glava. Sirota je Marijana bila prestravljena. Zavrištala je i otrčala k majci te zavapila: “Oh, majko, majko, bratu sam otkinula glavu!” Jecala je i neutješno plakala. “Oh, Marijano, ti zločesta djevojčice,” reče njezina majka, “što si to učinila? Ali tiho, šuti, nikome ni riječi. Natrag se ne može. Nikome nećemo reći. Ubacit ćemo ga u gulaš.” I tako je uzela dječaka te ga nasjeckala na komade i ubacila ih u lonac. Marijana nikako da prestane plakati; zapravo, toliko je suza kapnulo u vodu da nije trebalo soliti. Uskoro se otac vratio kući i sjeo za stol. Osvrnuo se oko sebe i rekao: “Gdje je moj dečkić?” Žena je na stol stavila velik lonac gulaša. Marijana je samo neutješno plakala i plakala. Ponovno će otac: “Gdje mi je sin? Zašto nije za stolom?” “Oh,” reče žena, “otišao je u posjet obitelji majčina praujaka. Ostat će kod njih neko vrijeme.” “Ali zašto? Nije se ni pozdravio.” “Išlo mu se. Rekao je da će ostati šest tjedana. Ne brini se, pazit će oni na njega.” “E pa, nije mi to pravo”, reče otac. “Nije smio otići a da me ništa ne pita. Žao mi je što nije ovdje. Trebao se pozdraviti.” Tad se prihvatio jela i rekao: “Marijano, draga, zašto plačeš? Vratit će ti se brat, ne brini se.” Pojeo je još gulaša te rekao: “Ženo, ovo je najbolji gulaš što sam ga ikad kušao. Kako je ukusan! Daj mi još. A vas dvije ništa ne jedete. Čini mi se da je sve ovo za mene.” Pa je pojeo sve što je bilo u zdjeli, do posljednjeg zalogaja, a kosti je bacio pod stol. Marijana je otišla do svoje komode i izvadila svoj najljepši svileni rubac. Zatim je skupila sve kosti ispod stola i iznijela ih iz kuće. Njezine su se nesretne oči toliko naplakale da u njima više nije bilo suza, pa je plakala krv. Položila je kosti na zelenu travu ispod borovice i čim je to učinila, osjetila je da joj je lakše oko srca i prestala je plakati. A borovica se pomakla. Najprije su se grane razmaknule, a potom opet primaknule, kao kad netko plješće rukama. Pritom se među granama skupila zlatna maglica, da bi suknula uvis poput plamena, a iz srca plamena poletio je visoko u zrak prelijep ptić i veselo zacvrkutao. Kad je ptić otišao, borovica je bila kao i prije, ali rubac i kosti nestali su. Marijana je opet bila sretna, jednako sretna kao što je bila dok joj je brat još bio živ, pa je otrčala u kuću i pojela svoju večeru. Za to je vrijeme ptić daleko odletio. Letio je sve do grada u kojemu je sjeo na krov zlatarove kuće i zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Zlatar je u svojoj radionici izrađivao zlatan lanac. Čuo je iznad sebe ptića i pomislio kako divno pjeva, pa je ustao i pohitao van da vidi koja je to vrsta ptice. Izašao je iz kuće tako žurno da mu je putem spala jedna papuča, pa je stajao nasred ulice s kožnom pregačom i samo jednom papučom, s kliještima u jednoj ruci i zlatnim lancem u drugoj, te se zagledao uvis da vidi ptića, zaklonio je oči od jarkoga sunca i zazvao: “Hej, ptiću! Lijepa ti je ta pjesma! Otpjevaj mi je još jednom!” “O, ne,” reče ptić, “ja ne pjevam dvaput besplatno. Daj mi taj zlatni lanac i ponovno ću zapjevati za tebe.” “Evo, izvoli”, reče zlatar. “Dođi, uzmi ga, ali otpjevaj još jednom tu pjesmu!” Ptić je sletio i desnom pandžom uzeo zlatni lanac, sjeo je na vrtnu ogradu i zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Tad je ptić odletio, pronašao postolarovu kuću, sjeo na krov i zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice.

Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Postolar kuckao po svom kalupu, ali njegov je čekić utihnuo kad je začuo pjesmu. Majstor je istrčao i pogledao uvis, na krov. Morao je zakloniti oči, jer sunce je jarko sjalo. “Ptiću,” zazvao je, “predivno pjevaš! Nikad još nisam čuo takvu pjesmu!” Vratio se unutra i dozvao: “Ženo, dođi čuti ovu pticu! Prava divota!” Pozvao je i svoju kćer i njezinu djecu, šegrte i sluškinju, i svi su izašli na ulicu i u čudu se zagledali uvis. Crveno i zeleno perje blistalo je, zlatna pera oko vrata ljeskala su se na sunčevu svjetlu, a oči ptića caklile su se poput zvijezda. “Ptiću,” zazva postolar, “otpjevaj još jednom tu pjesmu!” “O, ne,” reče ptić, “ja ne pjevam dvaput besplatno. Daj mi one crvene papuče koje vidim na tvojoj radnoj klupi.” Žena otrča u radionicu te iznese papuče, a ptić sletje i uhvati ih lijevom pandžom. Letio im je oko glava i pjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Tad je odletio iz grada, uz rijeku, a u desnoj je pandži nosio zlatni lanac, u lijevoj papuče. Letio je i letio, dok nije došao do mlina, a mlinsko je kolo klepetalo i udaralo klip-klap, klip-klap, klip-klap. Ispred mlina sjedilo je dvadeset šegrta i klesalo nov mlinski kamen, kuc-kuc, kuc-kuc, kuc-kuc, i mlin se okretao klip-klap, klip-klap, klip-klap. Ptić ih je obletio i sjeo na lipu što je rasla ispred mlina te zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla…” Jedan je šegrt prestao raditi i pogledao je uvis. “… otac pojeo iz žlice… ” Još su dva prestala raditi da čuju. “…sestra kosti zakopala… ” Četvorica su stala. “…ispod stabla borovice.”

Osam ih je odložilo dlijeto. “Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema…” A sad su se još četvorica osvrtala oko sebe. “…od mene ljepše ptice!” Naposljetku je i posljednji šegrt čuo i ispustio dlijeto, da bi sva dvadesetorica zaklicala, zapljeskala i bacila kape u zrak. “Ptiću,” reče posljednji šegrt, “to je najljepša pjesma koju sam ikad čuo! Ali čuo sam samo posljednji stih. Otpjevaj mi je još jednom!” “O, ne,” reče ptić, “ja ne pjevam dvaput besplatno. Daj mi taj mlinski kamen na kojemu svi zajedno radite i ponovno ću ti otpjevati pjesmu.” “Kad bi meni pripadao, istog bi trena bio tvoj!” odvrati on. “Ali…” “Ah, daj”, rekoše ostali. “Ako ponovno zapjeva, samo nek izvoli, njegov je.” I tako je dvadeset šegrta uzelo dugačku polugu i podmetnulo joj kraj pod rub mlinskoga kamena te su ga podigli – Ho-ruk! Ho-ruk! Ho-ruk! Ptić je sletio, provukao glavu kroz rupu u sredini i, noseći mlinski kamen kao ovratnik, odletio natrag na lipu te još jednom otpjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Kad je završio s pjesmom, raširio je krila i poletio uvis. U desnoj je pandži nosio zlatni lanac, u lijevoj je pandži nosio papuče, a oko vrata mlinski kamen. Letio je i letio, natrag sve do očeve kuće. A u kući su otac, majka i Marijana sjedili za stolom. Otac reče: “Da znate, iz nekog sam razloga sretan. Danima se nisam tako dobro osjećao.” “Blago tebi”, reče žena. “Meni uopće nije dobro. Osjećam se kao da se sprema gadno nevrijeme.” A Marijana je samo sjedila i plakala. Upravo je u tom trenutku došao ptić. Obletio je oko kuće i spustio se na krov, a tek što je to učinio, otac reče: “Ne, mislim da se nikad nisam ovako dobro osjećao. Vani sja sunce, a ja imam osjećaj kao da ću vidjeti starog prijatelja.” “E pa, ja se užasno osjećam!” reče žena. “Ne znam što mi je. I hladno mi je i vruće mi je. Cvokoćem zubima, a u venama mi gori.”

Drhtavim je rukama raskopčala prsluk. Marijana je sjela u kut, plakala i samo plakala, toliko da joj se cijedilo iz rupčića. Tad je ptić s krova odletio na borovicu, gdje su ga svi mogli vidjeti, te je zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla…” Majka je rukama pokrila uši i zažmirila čvrsto stisnutih kapaka. U glavi joj je tutnjilo, a iza vjeđa su joj plamtjele i bljeskale munje. “…otac pojeo iz žlice…” “Ženo, gle!” uskliknu otac. “Nikad nisi vidjela tako dražesnog ptića! Pjeva kao anđeo, a sunce tako lijepo grije i sve miriši na cimet!” “…sestra kosti zakopala…” Marijana je spustila glavu na koljena uz jecaje i sva u suzama, ali otac je rekao: “Idem van. Moram izbliza vidjeti tog ptića!” “Ne! Ne idi!” viknula je žena. “Osjećam kao da se cijela kuća trese i gori!” No otac je istrčao van na sunce i podigao pogled prema ptiću, dok je ovaj pjevao: “…ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Kad je otpjevao posljednju notu, ispustio je zlatni lanac, koji je pao ocu oko vrata, a pristajao mu je kao da je za njega rađen. Otac smjesta utrča u kuću i reče: “Krasna li ptića! I pogledajte što mi je dao – gle!” Žena se previše bojala da pogleda. Srušila se na pod, a kapica joj je spala s glave i otkotrljala se u kut. Tada ptić još jednom zapjeva: “Majka mi glavu odsjekla…” “Ne! Ne mogu to podnijeti! Da sam barem tisuću stopa ispod zemlje, da ne moram slušati tu pjesmu!” “…otac pojeo iz žlice…” Žena se na to ponovno srušila, kao zaglušena, i noktima je grebla po podu. “…sestra kosti zakopala…”

A Marijana je obrisala suze i ustala. “Idem vidjeti hoće li meni ptić nešto dati”, rekla je i istrčala van. “…ispod stabla borovice.” Čim je to otpjevao, ptić je bacio na tlo crvene papučice. “Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Marijana je obula papuče i uvidjela da joj savršeno pristaju. Bila je oduševljena, zaplesala je i uskakutala u kuću te rekla: “O, kakav divan ptić! Bila sam tako tužna kad sam izašla, a pogledajte što mi je dao! Mama, gle kakve lijepe papuče!” “Ne! Ne!” vrisnula je žena. Skočila je na noge, a kosa joj se nakostriješila poput plamenih jezika. “Ne mogu to više podnijeti! Kao da je smak svijeta! Ne mogu to podnijeti!” Pa je istrčala kroz vrata, van, na travu, i – tres! Ptić je ispustio mlinski kamen na njezinu glavu i žena je umrla smrskana. Otac i Marijana čuli su tresak i izjurili van. S tog su se mjesta uzdizali dim i vatreni jezici, a onda je zapuhao vjetar i rastjerao ih; kad su se rasplinuli, tamo je stajao maleni brat. Primio je oca za ruku, primio je Marijanu za ruku, i bili su presretni; ušli su u kuću, sjeli za stol i večerali.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram