Snjeguljica i Ružica - Bajka braće Grim

Bila jednom siromašna udovica što je živjela u kolibi na osami. Pred kolibom bujao vrt, a u vrtu rasla dva ružina grma: jedan nosio bijele ruže, a drugi crvene. Imala udovica dvoje djece, dvije krasne djevojčice; jedna bila poput cvjetova jednog grma, a druga nalik na cvjetove drugoga, pa im majka dala ime Snjeguljica i Ružica.

Obje ih krasila čednost i dobrota, marljivost i poslušnost, jedva bi se još takve dvije našle na svijetu. I ćud im slična, samo što Snjeguljica bijaše tiša i nježnija od Ružice, koja je radije trčala po livadama i poljima, brala cvijeće i hvatala leptire, dok je Snjeguljica ostajala pokraj majke i pomagala joj u kućnim poslovima, ili joj pak naglas štogod čitala, kad bi završila rad.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Voljele se sestre nježno, iskreno, i često bi zajedno odlazile u šetnju držeći se za ruke. Kad bi Snjeguljica rekla: »Nikad se nećemo razdvajati«, Ružica bi prihvatila: »Dokle god živimo!« A majka bi dodala: »Što jedna ima, neka uvijek s drugom dijeli!«

Išle su šumom same i brale jagode, i nijedna im životinja nije nikakvo zlo smjerala, nego su sve povjerljivo dolazile k njima: zeko griskao list kupusa iz njihovih ruku, srna mirno pasla kraj njih, jelen veselo skakao onuda, ptice oko njih živahno lepršale s grane na granu, pratile ih vedrim pjesmicama i zvonkim cvrkutom. Nikad ih nije nikakva nevolja pogodila. Kad bi ih noć zatekla u šumi, legle bi jedna kraj druge na mahovinu i slatko spavale dok ne bi jutro svanulo. Majka je znala gdje su, i nije se uznemirivala.

Jednom, kad su tako noćile u šumi, probudiše se u cik zore te opaziše kako kraj njih sjedi, kao da bdi, prekrasno stvorenje odjeveno u bjelinu, u sjajno ruho.

Slika: Paul Hey (1867 – 1952)

Kad vidje da su budne, ono tiho ustade, ljubazno ih pogleda i nestade u šumi ne izustivši ni riječi. Kad se sestre obazreše oko sebe, vidješe da su spavale na rubu duboka ponora, i zacijelo bi se strovalile u nj da su samo još korak – dva dalje pokročile u tami. Pripovjediše to majci, a nato im ona objasni kako je ono očito bio anđeo čuvar što čuva dobru djecu.

Snjeguljica i Ružica držale svoju kolibu u takvu redu i čistoći da bijaše milina zaviriti u nju. Ružica se ljeti brinula za skromni dom, i svakog bi jutra, prije nego što se majka probudi, stavila pred postelju stručak cvijeća, a nikad nije nedostajalo ruža sa svakog grma. Snjeguljica bi zimi ložila vatru i vješala kotlić nad ognjište. Kotlić bio od mjedi, ali se, onako očišćen, sjao kao zlato. Uvečer, kad bi praminjale snježne pahulje, rekla bi majka: »Hajde, Snjeguljice, zasuni vrata.« I tada bi sjele kraj ognjišta, majka bi dohvatila naočari te naglas čitala iz debele knjige, a djevojke slušale i prele. Do nogu im ležalo janješce, a za njima, na prečki, drijemala bijela grlica držeći glavu pod krilom.

Dok su jedne večeri tako okupljene sjedile kraj ognjišta, oču se kucanje na vratima: bijaše kao da kakav namjernik želi ući.

— Hajde, Ružice, otvori — reče majka. — Zacijelo kakav putnik traži noćište.

Ružica povuče zasun i otvori vrata. Mislila je da će vidjeti kakva siromaha, ali — kojeg li iznenađenja! — na vratima se pojavi medvjed, mrk i golem. Ružica, kad pred sobom ugleda onu mrku glavurdu, vrisnu od straha i odskoči natrag. Janje zableja, grlica zalepeta krilima te uzletje, a Snjeguljica se sakri za majčinu postelju. Medvjed pak progovori i reče:

— Ne bojte se, nikakvo vam zlo neću učiniti. Evo sam napol mrtav od studeni, i samo dođoh da se malko ugrijem.

— Uđi onda, jadni medo — samilosno će majka. — Lezi kraj vatre, ali pazi da ne oprljiš svoje lijepo krzno.

Zatim zovnu svoje kćeri.

— Snjeguljice! Ružice!

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Dođite, ne bojte se, ništa vam neće ovaj mirni medo.

Djevojke iziđu iz zaklona te se vrate ognjištu; polako priđe i janje, a potom doleprša i grlica: više se nisu bojali.

— Hajde, djeco, otresite mi malko snijeg sa krzna — zamoli ih medo.

Djevojke dohvate metlu te mu uzmu čistiti krzno. Medo se opružio kraj ognjišta i zadovoljno brundao, bijaše mu ugodno. Domala se sprijateljiše s njime: provlačile su prste kroz njegovo krzno, čupkale ga, naslanjale se na nj, a medo strpljivo podnosio, godilo mu. Kad bi zabrundao, one se smijale. Ali kad bi pretjerale, samo bi promumljao:

Snjeguljice, Ružice,

vragolasta dječice,

nemojte me gaziti,

prosca treba paziti. Kad je došlo vrijeme počinku, sestre odoše u postelju, a majka reče medvjedu:

— Ti, medo, ostani tu, kraj ognjšta: tu si zaštićen od studeni i nevremena.

Kad je objutrilo, sestre puste medvjeda van, a on mirno odgega po snijegu u šumu.

Otada je medvjed svake večeri dolazio u isto doba: lijegao je kraj ognjišta i puštao da se djevojke s njime igraju po miloj volji. A one se na nj toliko privikle da i nisu namicale zasun na vratima sve dok ne bi stigao gost u mrkom krznu.

Jednog dana kad je granulo proljeće i vani sve ozelenjelo, reče medvjed Snjeguljici:

— Valja mi sad otići, i sve se ljeto ne smijem vratiti.

— A kamo ćeš, dragi medo? — upita Snjeguljica.

— Valja mi u šumu da čuvam svoje blago od zlih patuljaka. Zimi, dok je zemlja smrznuta i tvrda, moraju oni boraviti dolje, nije im lako prodrijeti van iz podzemnih nastana. Ali sada, kad je sunce otopilo led i zemlju ogrijalo, i kad je tlo meko, probijaju oni izlaze i prohode, pa švrljaju naokolo i kradu. I što jednom njihove ruke dohvate i njihove pećine sakriju, to više nikad ne izlazi na sunce.

Snjeguljica se ožalostila zbog rastanka. Kad je otvorila vrata i medo odlazio, zape on malko krznom o kvaku, te ga zadera, a Snjeguljici se učini da je onuda zlato prosjalo; ali nije bila sigurna da je baš tako. Medvjed brzo odgega naprijed, i naskoro ga nestade među drvećem.

Pošto izminu neko vrijeme majka posla kćeri u šumu da sakupe suharaka za vatru. Dok su tako prolazile šumom, naiđu na veliko stablo: leži ono na zemlji, obaljeno, a sve se nešto oko njega koprca i skakuće, sad gore, sad dolje. Nisu mogle razabrati što je posrijedi. Pokročiše još naprijed i vidješe da je to patuljak: lice mu uvelo i smežurano kao kora na onome starom drvetu, a brada mu bijela bjelcata, cio lakat duga. Vršak brade zapao mu u procijep te ondje ostao ukliješten, mališ skakuće s jedne strane na drugu, baš kao psić na uzici, ne znajući kako da se iskobelja.

Kad vidje djevojke, izvali u njih crvene vatrene oči te viknu:

— Što ste tu stale te blejite kao tele u šarena vrata! Zar ne znate u pomoć priskočiti?

— A što si to uradio, maleni? — upita Ružica.

— Glupa radoznala gusko! — odvrnu patuljak. — Htio sam iscijepati ovo obaljeno stablo da u kuhinji imam usitnjenih drva i triješća. Jer od debelih klada i panjeva odmah zagori ono malo jela što je nama potrebno: mi ne žderemo komadine kao što ih ždere vaš prosti i proždrljivi narod.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

A evo što je bilo: već mi se posrećilo da dobro zacijepim klin u procijep, i sve bi lijepo prošlo da prokleto drvo nije žilavo: klin odjednom iskliznuo, procijep se učas stisnuo, te ne stigoh izvući svoju lijepu bradu, što je, evo, u nj zapala; ostala je prištinuta, pa ne mogu nikamo s ovog mjesta. A vi, glupe guske, zar ne znate ništa drugo nego se smijati! Uh, što ste odurne, bučoglavke!

Djevojke upele da mu pomognu iz nevolje, ali koliko god upinjale, ne mogoše mu osloboditi bradu: drvo ju čvrsto prištinulo, ni makac iz procijepa.

— Da idem i dozovem ljude? — reče Ružica.

— Glupačo! — obrecnu se patuljak na nju. Čemu odmah zvati ljude? I vas dviju već mi je uvrh glave! Ne znate li ništa pametnije?

— Samo malko strpljenja — prekori ga Snjeguljica — već ću ti pomoći.

I to rekavši, izvuče iz džepa nožice te mu odreza prištinuti vršak brade. Kad patuljak vidje da je slobodan, odmah segnu za vrećom punom zlata što bijaše skrivena među korijenjem obaljenog stabla, izvuče je odande, baci je na pleća i zagunđa:

— Prostače! Odrezati mi bradu, moj ponos! Đavo vam platio!

I, uvijajući nogama pod težinom pune vreće, krenu odande, a njih dvije i ne pogleda.

Snjeguljica i Ružica nakon nekog vremena odu na rijeku da napecaju ribe za ručak. Kad su došle do vode, ugledaju nešto nalik na velika skakavca: skakuće prema rijeci, bijaše kao da kani u vodu skočiti. Otrče njih dvije onamo i nađu znanca, patuljka s kusatom bradom.

— Kamo si to namjerio? — upita ga Ružica. — Nisi valjda namjerio u vodu skočiti?

— Nisam takav luđak! — odvrnu patuljak. — Zar ne vidite da me ova prokleta riba u vodu vuče?

Čovuljak, naime, pecao ribu, pa mu vjetar zapleo bradu za povraz, a kako mu se na udicu uhvatila povelika riba, počela ona trzati i potezati. Upinjao patuljak sve snage ne bi li ribu izvukao, hvatao se trske i raslinja, ali mu je slabo pomoglo: morao je poigravati kako je riba vukla, i umalo što lovina nije slabašnog lovca odvukla u vodu. Djevojke su stigle u pravi čas; prihvatiše ga i pokušaše odmrsiti mu bradu, ali uzalud: brada i povraz vraški se zamrsili. Ne preosta drugo nego opet posegnuti za nôžicama i dio brade odrezati: sad mu ostade dobrano potkresana.

Kad patuljak vidje da mu je brada ponovno skraćena, razljuti se i viknu na njih:

— Proklete guske! Zar da mi tako unakazite lice? Nije vam bilo dovoljno što ste mi neki dan odrezale vršak brade, nego me sad prikratiste za najbolji dio! Kako ću ovakav svojima pred oči? Idite dođavola i neka vam otpadnu potplati na cipelama!

Pošto je tako istresao ljutinu, izvuče vreću bisera što bijaše sakrivena u šašu te ode odande ne rekavši više ni riječi. Učas ga nestade za velikom stijenom.

Dogodilo se da je malo zatim majka poslala kćeri u grad da kupe konca, igala i vrpca. Put ih vodio preko pustopoljine po kojoj bijaše rasuto golemo kamenje. Dok su onuda išle, vidješe kako nebom u širokim krugovima kruži orao i sve se niže spušta, dok se naposljetku ne ustremi na nešto za velikom stijenom. U isti tren čuše vrisak te pohitješe onamo. Uplašene vidješe kako je orao pandžama ščepao njihova mrzovoljnog znanca, patuljka potkresane brade, i samo što ga nije odnio.

Samilosne djevojke odmah prihvatiše čovuljka, pa potegni – povuci, dok ga orao napokon ne ispusti. Kad se patuljak pribrao od straha, izdera se na njih svojim kriještavim glasom:

— Zar niste mogle bolje paziti nego me tako nemilo za kaput potezati da se sav poderao! Nespretne i nezgrapne guske!

I pošto je istresao svoje, zgrabi vreću nabijenu dragim kamenjem i nestade među stijenama.

Djevojke se već navikle na njegovu nezahvalnost, pa i nisu marile. Nastaviše one put u grad za svojim poslom.

Kad na povratku opet bijahu na pustopoljini, zatekoše patuljka kako iz vreće istresa drago kamenje na omalenoj čistini: ispraznio je vreću ne pomišljajući da bi tkogod u taj kasni sat tuda naišao. Sunce na smiraju obasjavalo dragulje, a oni blistali i svjetlucali u svim bojama. Djevojke zastale i gledale.

— Što ste izvalile te svoje glupe oči i tu zjake prodajete! — izdera se patuljak na njih kad ih opazi.

Sivo mu, pepeljasto lice pocrvenjelo, sav se zajapurio od bijesa. Baš je zaustio da nastavi grdnju, ali se odjednom začuje brundanje: golem, mrk medvjed dogega se iz šume.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Patuljak se uplaši i skoči, u namjeri da umakne odande. Htjede on podbrusiti pete, ali bijaše kasno: nije više mogao dospjeti do svoga skrovišta, medvjed ga zaskočio.

— Poštedi mi život, dragi medo — zavajka patuljak, dršćući od straha. — Pusti me, pa evo ti sve moje blago. Gledaj ove puste dragulje, vidi koliko ih ima! Nemoj me ubiti! Što će ti ovakav malen i neznatan zalogaj kao što sam ja? Nećeš me ni osjetiti među zubima. Eto ti ovih dviju djevojaka, to su zalogaji! Tuste su kao mlade prepelice, one će ti bolje prijati.

Medvjed nije mario za čepljuskanje zlobnoga patuljka, nego tu opaku grdobu jednim jedinim udarcem šape prignječi na tlo, i zlotvor se više ne maknu.

Djevojke nàdale u bijeg, ali ih medvjed uze zvati:

— Snjeguljice, Ružice, ne bojte se! Čekajte, i ja ću s vama!

Prepoznavši glas mede štono se grijao kraj njihova ognjišta, djevojke stadoše. Kad on priđe njima, spade s njega medvjeđe krzno, i pojavi se krasan momak u ruhu zlatom protkanu.

— Ja sam kraljević — reče. — Opaki patuljak ugrabio mi blago, ukleo me i začarao, te sam kao divlji medvjed morao lutati šumama dok me njegova smrt ne oslobodi. Sad je dobio što je zaslužio.

Snjeguljica se vjenča s kraljevićem, a Ružica s njegovim bratom, i podijele oni među sobom golemo blago što ga je patuljak zgrnuo u svoje skrovište. Stara je majka još mnoge godine živjela u miru i sreći kod svoje djece. Prenijela je i presadila ona dva ružina grma: rasli su pod njezinim prozorom i svake godine cvali najljepšim ružama, bijelim i crvenim.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu