Raspjevana, skakutava vuga - Bajka braće Grim

Nekoć davno bio čovjek koji se spremao na dug put. Prije polaska pitao je svoje tri kćeri što žele da im donese s puta. Najstarija kći htjela je bisere, druga je tražila dijamante, a najmlađa je rekla: “Dragi oče, ja bih voljela raspjevanu, skakutavu vugu.” Otac reče: “Uspijem li je naći, tvoja je.” Tad je izljubio sve tri i otputovao. Na putu je kupio bisere i dijamante za dvije starije kćeri, ali posvuda je bezuspješno tragao za raspjevanom, skakutavom vugom. Nesretan je bio zbog toga, jer najmlađa je kći bila njegova miljenica. Slučaj je htio da ga put vodi kroz šumu nasred koje se uzdizao veleban dvorac. U blizini dvorca raslo je stablo, a navrh stabla bila je vuga, pjevala je i skakutala. “Ti si točno to što želim”, rekao je i naložio svome slugi da se popne na drvo i uhvati ptičicu. No čim je sluga prišao stablu, iz njegova je podnožja iskočio lav, stresao se i zarikao tako da je zadrhtao svaki list u krošnji. “Tko mi god pokuša oteti raspjevanu, skakutavu vugu,” zaurlao je lav, “pojest ću ga.” “Ispričavam se”, reče čovjek. “Nisam znao da je ptica vaša. Dajte da vam se odužim. Poštedite nam život i dat ću vam zlata.” “Meni od zlata nikakve koristi”, reče lav. “Hoću prvo što te dočeka kada dođeš kući. To mi obećaj i – tebi život, a tvojoj kćeri vuga.” Isprva je čovjek odbio. “Prva bi me mogla dočekati moja najmlađa kći”, reče. “Ona me najviše voli i svaki put istrči pozdraviti me kada dođem kući.” “Ali možda ne bude ona!” reče njegov sluga, koji se prepao. “Možda bude pas, ili mačka!”

Čovjek se dao nagovoriti. Uzeo je raspjevanu, skakutavu vugu i obećao lavu da će mu dati prvo što ga dočeka kada dođe kući. A kad je došao kući, tko ga je prvi došao pozdraviti nego njegova najmlađa, najdraža kći. Dotrčala je, poljubila ga i zagrlila, a kad je vidjela da joj je donio raspjevanu, skakutavu vugu, bila je izvan sebe od radosti. No njezin se otac nije mogao veseliti i zaplakao je. “Najdraže moje dijete,” rekao je, “tu sam pticu skupo platio. Da je dobijem, morao sam obećati da ću te dati divljem lavu, a kad te se domogne, rastrgat će te i pojesti.” Ispričao joj je što se dogodilo i zamolio je da ne ode k lavu, što god bilo. No ona ga je utješila i rekla: “Najdraži oče, moramo održati obećanje. Otići ću k njemu i umiriti ga, i vratit ću se živa i zdrava.” Ujutro joj je otac pokazao put i ona je puna povjerenja ušla u šumu. A lav je, zapravo, bio začarani kraljević. Danju su on i svi njegovi dvorjani poprimali lavlje obličje, ali noću su ponovno postajali ljudska bića. Kad je djevojka došla do dvorca, padala je noć i uljudno su je dočekali. Kraljević je bio naočit muškarac i njihovo je vjenčanje ubrzo proslavljeno uz veliku raskoš i veselje. Zbog čarolije kojom je bio zarobljen, dan bi prespavali, a noć sretno probdjeli. Jednog joj dana muž reče: “Sutra ti se udaje starija sestra i bit će gozba u kući tvojeg oca. Ako hoćeš, moji će te lavovi odvesti.” Odgovorila je da bi vrlo rado opet vidjela oca i tako se zaputila u pratnji lavova. Svi su se silno obradovali kad je došla, jer mislili su da je odavno rastrgana i mrtva, no ona im je ispričala sve o svojemu naočitom suprugu i zajedničkom životu. Ostala je do kraja svadbenoga slavlja, a potom se vratila u šumu. Kad se udavala i druga sestra, ponovno su je pozvali i ona je rekla lavu: “Ovaj put ne želim ići sama. Voljela bih da pođeš sa mnom.” Lav reče da bi to bilo krajnje opasno. Da na njega padne zraka svjetla, pa makar i svjetlo jedne jedine svijeće, pretvorio bi se u goluba i morao bi na sedam godina odletjeti s golubovima. “Oh, molim te, pođi sa mnom!” rekla je. “Ja ću te čuvati. Zaštitit ću te od svake zrake svjetla, obećavam.” Nagovorila ga je i krenuli su, a poveli su i svoje dijete. U očevoj je kući dala sagraditi posebnu prostoriju debelih zidova i bez prozora. Kad se upale svadbena svjetla, njezin je muž iz opreza trebao ostati u toj sobi; no graditelji su vrata napravili od neisušena drva i nakon što su postavljena, na jednome su mjestu napukla i otvorila se sićušna pukotina, koju nitko nije primijetio. Vjenčanje je održano u velikom veselju, a nakon toga povorka se iz crkve zaputila u kuću mladenkina oca. Baklje su plamtjele i svjetiljke su sjale, pa kad su prošli pored kraljevićeve sobe, jedna jedina zraka svjetla, tanahna kao vlas, probila se unutra i pala na njega. Zato kad je njegova žena došla po njega, nije ga vidjela: zatekla je tamo samo bijela goluba. Golub reče: “Sedam godina moram letjeti svijetom. Ali svakih sedam koraka ispustit ću bijelo pero i kap krvi, da znaš kuda sam prošao. Budeš li slijedila trag, moći ćeš me spasiti.” Golub je izletio kroz vrata, a ona je smjesta krenula za njim. Kao što je i rekao, svakih sedam koraka pali bi bijelo pero i kap krvi da joj pokažu put. Slijedila ga je sve dalje i dalje, u bijeli svijet daleko od kuće. Nije mislila ni na što drugo, samo kako da ga prati, i zato nije skretala pogled i nije stala dok sedam godina nije gotovo isteklo. Cijelo se to vrijeme nadala da će ga uskoro spasiti, no bila je u krivu: jer jednoga dana, dok je i dalje uporno hodala, pero nije palo, a ni kap krvi. Podigla je pogled, ali golub je nestao. “Sad nema ljudskog bića koje bi mi moglo pomoći”, rekla je i popela se sve do sunca. “Sunce,” rekla je, “ti sjaš na sve planine i u sve provalije i pukotine. Jesi li vidjelo da je proletio moj mali bijeli golub?” “Ne,” reče sunce, “nisam vidjelo tvojega goluba, ali evo, dat ću ti ovu kutiju. Otvori je kad budeš u velikoj nevolji.” Zahvalila je suncu i produžila svojim putem, sve dok nije pala noć i zasjao mjesec. Rekla je mjesecu: “Mjeseče, ti cijelu noć sjaš na polja i na šume. Jesi li vidio da je proletio moj mali bijeli golub?” “Ne,” reče mjesec, “nisam vidio tvojega goluba, ali evo, dat ću ti ovo jaje. Razbij ga kad budeš u velikoj nevolji.” Zahvalila je mjesecu i produžila dalje. Podigao se noćni vjetar i zapuhao prema njoj, a ona mu je rekla: “Noćni vjetre, ti pušeš kroz krošnje svih stabala na svijetu. Jesi li vidio da je proletio moj mali bijeli golub?” “Ne,” reče noćni vjetar, “ja ga nisam vidio, ali pitat ću ostale vjetrove. Možda su ga oni vidjeli.” Obratio se istočnjaku i zapadnjaku, oni su dopuhali i rekli joj da nisu vidjeli nikakvoga goluba, ali onda je došao južni vjetar i rekao: “Da, vidio sam malog bijelog goluba. Letio je prema Crvenome moru. Ponovno je postao lav, jer sedam je godina isteklo, i sad se bori protiv zmije. Ali pazi, jer zmija je zapravo ukleta kraljevna.” Noćni joj je vjetar rekao: “Gle, dat ću ti savjet. Otiđi na Crveno more. Na desnoj ćeš obali vidjeti niz visokih trstika. Pozorno ih prebroji i odreži jedanaestu pa njome udari zmiju. Tad će je lav uspjeti pobijediti i oboje će ponovno postati ljudi. U blizini ćeš vidjeti grifona, koji živi kraj Crvenoga mora. Popni mu se na leđa sa svojim voljenim i on će vas preko mora odnijeti kući. I uzmi ovaj orah. Dok budete letjeli, kad se nađete nasred mora, ispusti ga i istog će trena niknuti visoko stablo oraha, da se grifon odmori na njemu. Ako se ne bude mogao odmoriti, neće biti u stanju odnijeti vas kući. Što god bilo, nemoj izgubiti ovaj orah, inače ćete svi pasti u more i utopiti se.” I tako je otišla na Crveno more i zatekla sve točno kako joj je noćni vjetar opisao. Prebrojila je trstike, iščupala jedanaestu i njome udarila zmiju. Lav je odmah prisilio zmiju da ustukne, svladao ju je i, onog trena kad se zmija predala, oboje su opet postali ljudska bića. No prije nego što se lavova žena uspjela pomaknuti, kraljevna – bivša zmija zgrabila je kraljevića za ruku i povukla ga na grifonova leđa te su odletjeli. I tako je jadna putnica ponovno stajala tamo sama i napuštena. Morala je sjesti i zaplakati. No naposljetku je ipak smogla snage i rekla je: “Nastavit ću dalje tako dugo dok vjetar puše i pijetao kukuriče, sve dok ga opet ne nađem.” I krenula je na put. Dugo je, dugo putovala, sve dok nije konačno došla do dvorca gdje su lav-kraljević i zmija-kraljevna živjeli zajedno. Tamo je čula da bi se njihovo vjenčanje trebalo održati svaki čas. Rekla je: “Već će mi Bog pomoći”, pa je otvorila kutiju koju joj je dalo sunce. Unutra je bila zlatna haljina, koja je blistala sjajno kao i sunce samo. Obukla ju je i otišla u dvorac, a svi, pa i mladenka, bili su zadivljeni. Zapravo, mladenki se haljina toliko sviđala da ju je htjela nositi kao vjenčanicu te je upitala je li na prodaju. “Ni za zlato nit za hvalu,” reče djevojka, “već za krv i tijelo.” “A što to znači?” upita kraljevna. Djevojka je tražila da provede jednu noć u sobi u kojoj spava mladoženja. Mladenki se to uopće nije svidjelo, ali toliko je željela haljinu da je pristala. Ipak, rekla je kraljevićevu slugi da mu u napitak ulije sredstvo za spavanje. Te noći, nakon što je kraljević već zaspao, djevojku su odveli u njegovu sobu. Kad su zatvorili vrata, sjela je na krevet i šapnula mu: “Slijedila sam te sedam godina. Pitala sam za tebe sunce, mjesec i četiri vjetra, pomogla sam ti da pobijediš zmiju. Zar ćeš me posve zaboraviti?” No kraljević je tako čvrsto spavao da je pomislio kako je njezin šapat tek zavijanje vjetra među jelama. Kad je svanulo jutro, izveli su je iz njegove sobe i morala je predati zlatnu haljinu. Uvidjevši da joj naum nije uspio, rastužila se i izašla, sjela na livadu i zaplakala. No tad se sjetila jaja koje joj je dao mjesec. Sad je uistinu bila u velikoj nevolji i zato ga je razbila. Iz jaja je ispala kvočka s dvanaest pilića, svi do jednoga od zlata. Pilići su trčkarali uokolo i pijukali, a onda bi otrčali natrag k majci i sklonili joj se pod krila. Nije bilo dražesnijeg prizora na svijetu. Djevojka je ustala i povela ih ukrug po livadi, a oni su išli ispred nje, i šetali su tako sve dok se nije otvorio prozor na dvorcu i kroz njega se navirila mladenka. Toliko su joj se svidjeli da je, kao i prije, pitala jesu li na prodaju. “Ni za zlato nit za hvalu, već za krv i tijelo; pusti me da još jednu noć prespavam u mladoženjinoj sobi.” Mladenka je pristala i namjeravala ju je nadmudriti kao i prethodne noći. Međutim, ovaj je put kraljević pitao svojega slugu kakvo je to mrmorenje i šuštanje čuo noću. Sluga je priznao da mu je mladenka naredila da kraljeviću stavi u čašu sredstvo za spavanje jer je ona sirotica htjela prespavati u njegovoj sobi. Kraljević reče: “E pa, noćas možeš napitak proliti kroz prozor.” Te su noći djevojku ponovno uveli, a ovaj put, kad je počela šaptati svoju priču, kraljević je odmah prepoznao glas svoje voljene žene i primio ju je u naručje. “Sad sam slobodan!” rekao je. “Kao da sam se probudio iz sna. Mislim da me kraljevna začarala kako bih te zaboravio. No Gospod je na vrijeme skinuo čini!” Oboje su se iskrali i krišom napustili dvorac, jer su se bojali mladenkina oca, koji je bio moćan čarobnjak. Pronašli su grifona i popeli mu se na leđa, a on je smjesta poletio da ih odnese kući. Na pola puta preko Crvenoga mora žena se sjetila ispustiti orah. Istog je trena izraslo visoko stablo oraha, a grifon se odmorio u njegovoj krošnji prije nego što je poletio dalje prema njihovoj kući. Tamo su zatekli svoje dijete, koje je u međuvremenu izraslo visoko i pristalo, i otad su živjeli sretno do smrti.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu