Svekrzna -

Bio jednom kralj čija je zlatokosa žena bila tako lijepa da joj nigdje na svijetu nije bilo ravne. No dogodilo se da se razboljela i, kad je osjetila da će umrijeti, rekla je kralju: “Ako se nakon moje smrti budeš opet ženio, ne smiješ se oženiti manje lijepom ili manje zlatokosom od mene. Moraš mi to obećati.” Kralj je obećao, a ona je ubrzo nakon toga sklopila oči i umrla. Dugo je kralj bio neutješan i nije mogao ni zamisliti da bi uzeo drugu ženu. No njegovi su savjetnici naposljetku rekli: “Vaše veličanstvo, od toga ne možete pobjeći, zemlja treba kraljicu. Morate se ponovno oženiti.” Zato su poslani glasnici da nadaleko i naširoko traže nevjestu lijepu kao što je kraljica bila. No bez uspjeha, koliko god daleko tražili. K tome, čak i kad bi našli jednako lijepu, nije bila zlatokosa. Glasnici su se vratili kući praznih ruku. Kralj je pak imao kćer zlatokosu poput svoje majke, a sve je slutilo da će biti jednako lijepa. Dok je još bila dijete, kralj to nije zamjećivao, no jednoga dana, nedugo nakon što je postala punoljetnom, ugledao ju je kad je sunce kroz prozor obasjalo njezinu zlatnu kosu. Odjednom je shvatio da je lijepa kao što joj je majka bila i istog se trena strastveno zaljubio u nju. Sazvao je svoje vijeće i objavio: “Konačno sam našao nevjestu. U cijeloj zemlji nema ljepotice poput moje kćeri i zato sam odlučio oženiti se njome.” Savjetnici su bili zgroženi. “Vaše veličanstvo, to je nemoguće! Gospodin Bog je zabranio takvo što! To je jedan od najgorih grijeha. To nikako ne može izaći na dobro, zemlja će propasti!” Djevojka je bila užasnuta. U nadi da će dobiti na vremenu, rekla je: “Dragi oče, prije nego što se udam za tebe, trebam tri haljine: zlatnu kao sunce, srebrnu kao mjesečina i blistavu kao zvijezde. A povrh toga moram imati ogrtač od svih vrsta krzna, koliko je različitih vrsta životinja u kraljevstvu.” Mislila je da će to biti neizvedivo i spriječiti ga da provede svoj izopačeni naum. No kralj je bio tako lud od ljubavi da ga ništa nije moglo zaustaviti. Zaposlio je najvještije tkalje u zemlji da istkaju tri vrste tkanine i najbolje krojače da skroje i sašiju tri veličanstvene haljine. Za to je vrijeme poslao lovce u šumu, a oni su se dan za danom vraćali kući s trofejima, krznima i kožama. Najbolji kožari i krznari skrojili su tisuću različitih dijelova i sašili ih sve zajedno, te je uskoro djevojci postalo jasno da će njezin otac uspjeti pribaviti sve što je tražila. Tad je došao dan kad je rekao: “Draga moja, gotovo je sve spremno. Sutra ćemo se vjenčati!” Shvatila je da nema nade i da joj je jedini izlaz u bijegu. Kad su svi u palači zaspali, od svojega je blaga uzela samo tri stvari: zlatni prsten, sićušan zlatni kolovrat i malen kalem, također od zlata. Presavinula je i skupila tri haljine tako da stanu u orahovu ljusku, ogrnula se svojim svekrznenim ogrtačem i zacrnila lice i ruke čađom. Zatim se preporučila Bogu, napustila palaču i zaputila se glavnom cestom. Hodala je i hodala, dok nije došla do goleme šume. Tad se već i noć bližila kraju i prve su ptice zapjevale, a kraljevna je bila tako umorna da je našla šuplje deblo, skutrila se unutra i za tren zaspala. Sunce je izašlo, a ona je još spavala. Danje je svjetlo zablistalo, a ona je i dalje spavala. Slučaj je htio da kralj, čija je to šuma bila, baš tog jutra izađe u lov. Njegovi su psi nanjušili nešto čudno i pojurili su prema deblu, opkolili su ga i nisu prestajali lajati. “Neka se životinja skriva unutra”, reče kralj svojim lovcima. “Hajde, provjerite što je.” Poslušali su ga, a kad su se vratili, rekli su: “Čudna zvijer, vaše veličanstvo, takvo što nikad nismo vidjeli u ovoj šumi. Kao da je obrasla svim vrstama krzna i samo leži i spava.” “Pokušajte je uloviti živu”, reče kralj. “Vezat ćemo je za kola i odvesti je u dvorac.” Oprezno, za slučaj da je opasna, lovci su posegnuli u šuplje deblo i zgrabili kraljevnu. Probudila se i shvatila da je izvlače iz skrovišta, pa je u strahu viknula: “Nemojte me ozlijediti! Ja sam samo sirotica, to je sve! Majka i otac su me napustili i izgubila sam se!” “Sad više nisi izgubljena, Svekrzna”, rekli su. “Sad si trofej, bome jesi. Sad nama pripadaš. Odvest ćemo te u kuhinju pa peri posuđe.” Kad je shvatio da nije rijetka zvjerka, kralj je izgubio zanimanje za nju. Lovci su je smjestili na kola, koja su se drndala po kolotečinama cijelim putem do dvorca, gdje su sluškinje preuzele djevojku i pokazale joj mračnu i prašnjavu rupu ispod stuba. “Tu možeš živjeti, krzneno stvorenje”, rekle su joj. Zaposlili su je u kuhinji. Nosila je drva i održavala vatru, vadila vodu iz bunara, čerupala kokoši, prala i gulila povrće, prala masno posuđe – sav prljav posao davali su Svekrzni. Dugo je tamo živjela kao sluškinja. Ah, ljupka moja kraljevno, na što si spala! Jednoga je dana objavljeno da kralj u dvorcu priređuje raskošan bal. Svekrzna je bila znatiželjna, rado bi to vidjela, pa je zamolila kuhara: “Smijem li gore, da vidim? Samo s vrata, neću ulaziti.” “Hajde onda”, reče kuhar. “Ali da si se vratila za pola sata. Taj se pepeo neće sam počistiti.” Svekrzna uze svjetiljku i zdjelu vode te ode u svoju rupu pod stubama. Tamo je skinula ogrtač te oprala ruke i lice, tako da je njezina ljepota zablistala. Zatim je otvorila orahovu ljusku i izvadila haljinu zlatnu kao sunce, obukla ju je i popela se na kat u plesnu dvoranu. Svi su joj se sluge klanjali, a uzvanici ljubazno smješkali, jer bili su uvjereni da je kraljevna. Kad ju je kralj ugledao, kao da mu je grom ošinuo srce. Nikad u životu nije vidio takvu ljepoticu. Plesao je s njom, napola omamljen, a kad je ples završio, ona se naklonila i nestala tako brzo da nije vidio kamo je otišla. Ispitao je sve čuvare i sve stražare: je li napustila dvorac? Je li itko vidio kamo je otišla? Ali nitko nije, jer hitro se iskrala i vratila u svoju rupu pod stubama. Složila je i pospremila haljinu, navukla krzneni ogrtač, zaprljala lice i ruke te opet postala sudopera Svekrzna. Počela je čistiti pepeo, ali kuhar je rekao: “Ostavi to za sutra. Imam drugi posao za tebe: skuhaj juhu za kralja dok mene nema, idem i ja malo pogledati gore. Ali pazi da ne upadne koja vlas, inače za tebe jela ovdje više neće biti.” Kuhar je otišao na kat, a Svekrzna se prihvatila kuhanja juhe, najbolje što je znala i umjela. Kad je jelo bilo gotovo, uzela je svoj zlatni prsten i stavila ga u zdjelu za kralja. Nakon bala, kralj je zatražio svoju juhu, a ona je bila tako ukusna da je pomislio kako nikad bolju nije kušao. A kad je došao do dna zdjele… “Što je to? Zlatan prsten? Kako je pobogu dospio ovamo? Pozovite mi kuhara!” Kuhar je bio prestravljen. Dok je užurbano izlazio iz kuhinje, rekao je Svekrzni: “Sigurno ti je vlas upala u juhu. Zar te nisam upozorio? Samo čekaj da se vratim. Bit ćeš sva u modricama, djevojko.” Kuhar je izašao pred kralja, sav se tresao i u rukama je gužvao pregaču. “Jesi li ti skuhao ovu juhu?” upita kralj. “Prestani se meškoljiti. Stani uspravno.”

“Jesam, vaše veličanstvo”, jedva čujno će kuhar. “Nije istina. Drukčija je od one kakvu mi inače kuhaš i mnogo je bolja. Tko ju je skuhao, ha?” “Oprostite, vaše veličanstvo, da, u pravu ste, visosti, nisam ja, nego ona sluškinjica u krznu.” “Pošalji mi je gore.” Kad je Svekrzna došla, kralj upita: “Tko si ti?” “Ja sam sirotica bez majke i oca.” “Kako si završila u mom dvorcu?” “Našli su me u deblu, visosti.” “Hmm. A odakle ti ovaj prsten?” “Ne znam ja ništa ni o kakvom prstenu, vaše veličanstvo.” Kralj pomisli da vjerojatno nije naročito bistra te joj reče da može ići. Nakon nekog vremena ponovno se održavao bal i, kao i prošli put, Svekrzna je zamolila kuhara da je pusti gore, da nakratko pogleda. “U redu”, rekao je. “Pola sata, ne više. A onda se vrati ovamo i skuhaj onu juhu koju kralj toliko voli.” Svekrzna otrča u svoju rupu pod stubama, na brzinu se opra i obuče haljinu srebrnu kao mjesečina. Popela se u plesnu dvoranu, a kralj ju je smjesta zapazio u mnoštvu plesača, jer bila je još ljepša nego prvi put. Otplesali su zajedno jedan ples, a kralju se činilo da je trajao samo tren, jer ona je odmah potom nestala. Otrčala je dolje u svoju rupu pod stubama, pospremila haljinu i ponovno postala Svekrzna prije nego što je požurila u kuhinju skuhati juhu. Dok je kuhar gore promatrao plesače, ona je u zdjelu stavila sićušni zlatni kolovrat i ulila juhu preko njega. I kao i prvi put, kralj ga je našao i poslao po kuhara, a kuhar je priznao da je juhu opet skuhala Svekrzna, tako da je kralj poslao po nju. “Moram priznati da me ti zbunjuješ”, rekao joj je. “Kaži mi još jednom odakle si došla.” “Iz šupljega debla, vaše veličanstvo.” Ne, pomisli, sirotica nije pri zdravoj pameti. Kakva šteta: ispod sve te prljavštine mogla bi biti ljupka. No očito nije ništa znala o malom zlatnom kolovratu, pa ju je pustio da ode. Kad je kralj priredio treći bal, sve je opet bilo isto. No u kuharu su se rodile sumnje i zato je rekao: “Mislim da si ti vještica, ti krzneno stvorenje. Svaki put staviš u juhu nešto zbog čega je kralju draža od moje.” Bio je, međutim, dobroćudan i pustio ju je da ode na kat i promatra dame i plemiće, kao i prije. Obukla je haljinu blistavu kao zvijezde i pohitala u plesnu dvoranu. Kralj nikad nije vidio takvu krasoticu i naložio je orkestru da odsvira vrlo dug ples, da dobije priliku razgovarati s njom. Bila mu je u naručju lagana kao svjetlo zvijezda, ali vrlo je malo govorila; svejedno joj je uspio nataknuti prsten na prst a da ona ne primijeti. Kad je ples završio, isteklo je njezinih pola sata i zato je pokušala umaknuti. Došlo je do kratke razmirice jer ju je on htio zadržati, no ona je bila brža i otrčala je prije nego što ju je uspio zaustaviti. Kad se vratila u svoju rupu pod stubama, nije stigla skinuti haljinu, nego je samo prebacila krzneni ogrtač preko nje i zaprljala se, no u žurbi je zaboravila jedan prst, koji je ostao čist. Pohitala je skuhati juhu i dok je kuhar bio na katu, stavila je svoj zlatni kalem u zdjelu, kao i prije. Kralj je pronašao kalem, ali nije gubio vrijeme na kuhara, nego je odmah poslao po Svekrznu. Čim je ušla, zamijetio je onaj jedan bijeli prst, kao i prsten koji je nataknuo na njega dok su plesali. Uhvatio ju je za ruku i čvrsto je držao, a dok se pokušavala osloboditi, ogrtač joj se rastvorio i zvjezdana je haljina zablistala. Kralj je povukao kapuljaču ogrtača i zlatna joj se kosa spustila niz ramena; a zatim joj je posve svukao ogrtač i otkrio prelijepu kraljevnu s kojom je plesao prije nepunih pola sata. Kad su joj oprali lice i ruke, nitko nije mogao poreći da je ljepša od ijedne koja je ikada živjela na svijetu. “Bit ćeš moja najdraža bračna družica”, reče kralj. “I nikad se nećemo rastajati.” Nedugo potom proslavljeno je njihovo vjenčanje i sretno su živjeli do kraja života.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram