S mačkom miš svio dom -

Bila jednom mačka koja se sprijateljila s mišem. Tako bi se nadugo i naširoko razvezala o iskrenoj naklonosti koju osjeća prema njemu, o njegovoj dobroti, razboritosti, o tome kako ljupko vrti repom i slično, da je miš naposljetku pristao sviti dom s njom. “Ali moramo pripremiti zalihe za zimu”, reče mačka. “Inače ćemo izgladnjeti baš kad nam hrana bude najpotrebnija. A ne može takav mali miš po studeni u potragu za hranom. Sve i da se ne smrzneš, sigurno bi završio u mišolovci.” Mišu se to učinilo izvrsnim prijedlogom pa su stavili novac na kup i zajedno kupili ćup masti. Tad se postavilo pitanje kamo s njim. Dugo su raspravljali o tome, da bi mačka naposljetku rekla: “Znaš, mislim da nigdje nije sigurnije nego u crkvi. Nitko se ne bi usudio išta ukrasti iz crkve. Možemo ga ostaviti ispod oltara i nećemo ga dirati dok nam uistinu ne zatreba.” I tako su ćup skrili u crkvu. No nije dugo trebalo da se mačka zaželi slasne masti, pa reče mišu: “Nego, usput, htjela sam ti reći da mi je rođakinja upravo dobila mačića, bijelog sa smeđim mrljama.” “O, baš lijepo!” reče miš. “Da, i zamolili su me da budem kuma. Imaš li što protiv da ti na jedan dan prepustim brigu o kućanstvu i odem ga držati na krštenju?” “Ne, naravno da nemam”, reče miš. “Sigurno će poslije biti i dobre hrane. Uloviš li ukusan zalogaj, sjeti me se. Rado bih kušao ono slatko, crno krsno vino.” Dakako, mačka je napričala gomilu laži. Rodbine uopće nije imala, a nitko tko je poznaje ne bi od nje ni u snu tražio da bude kuma. Ona je, naprotiv, otišla ravno u crkvu, zavukla se pod oltar, otvorila ćup masti i polizala čitav sloj s vrha. Onda je savršeno spokojno išetala i otišla do svog starog mjesta na krovu. Tamo se izležavala na suncu, oblizivala brkove i uživala u sjećanju na mast.

Večer se spustila prije nego što se vratila kući. “Dobrodošla kući!” rekao je miš. “Jesi li ugodno provela dan? Kako su nazvali mališana?” “Svrha”, posve će hladnokrvno mačka, zadubljena u pregled svojih pandži. “Svrha? Čudno je to ime za mačića”, reče miš. “Je li to staro obiteljsko ime?” “Meni tu ništa nije čudno”, reče mačka. “Nije ništa čudnije od Mrvokrada, kako se zove sva tvoja kumčad.” Nedugo potom, mačku je opet obuzela želja za masti, pa je rekla mišu: “Prijatelju moj dragi, mogu li zamoliti za uslugu? Opet su tražili da budem kuma mačiću, a budući da ima bijel vjenčić oko vrata, ne bi bilo u redu odbiti. Možeš li se još jednom sam pobrinuti za kućanstvo? Vratit ću se tijekom večeri.” Dobri je miš pristao, nije imao ništa protiv i mačiću je zaželio svako dobro. Mačka je smjesta šmugnula, duž gradskih se zidina odšuljala do crkve, kradom se zavukla unutra i polizala pola ćupa masti. “Ništa nije tako slasno kao ono što pojedeš sama”, pomislila je. Kad se vratila kući, miš upita: “I, kako su nazvali mališana?” “Polanema”, reče mačka. “Polanema? Kakvo je to ime? Nikad nisam čuo ništa slično. Siguran sam da ga nema u kalendaru među svecima.” Mast je bila tako sočna i bogata okusa da su mački ubrzo opet narasle zazubice. “Nema dva bez trećega”, rekla je mišu. “Zamisli, opet su me zamolili da budem kuma. Ovaj put je mališan posve crn, nema na njemu ni jedne jedine bijele dlake, osim na šapicama. To je prava rijetkost, znaš, dogodi se tek svakih nekoliko godina. Pustit ćeš me, zar ne?” “Svrha? Polanema?” reče miš. “Baš su neobična imena u tvojoj obitelji! Ne mogu im se čudom načuditi.” “Ah, svašta”, reče mačka. “Od jutra do mraka sjediš u kući i vrtiš repom, pa ti se svakakve besmislice vrzmaju po glavi. Trebao bi van na svjež zrak.” Miš nije bio siguran da je to baš tako, ali dok mačke nije bilo, namučio se kako bi pospremio kuću i kako bi sve bilo čisto i uredno. Za to vrijeme, mačka je u crkvi zdušno lizala mast iz ćupa. Posljednje je tragove morala pokupiti šapama, a onda je sjedila i divila se vlastitom odrazu na dnu ćupa. “Slatke li muke, isprazniti ćup”, pomislila je. Bilo je kasno navečer kad se dogegala kući. Čim je ušla, miš je pitao kakvo je ime nadjenuto trećem mališanu. “Pretpostavljam da ti se ni ovo neće svidjeti”, reče mačka. “Nazvali su ga Nišnema.” “Nišnema!” zakuka miš. “Jao, to me brine, najiskrenije. Nikad nigdje nisam pročitao to ime. Što bi to moglo značiti?” Tad je ovio rep oko sebe i otišao spavati. Nitko više nije molio mačku da bude kuma. A kad je došla zima i vani nije bilo ničega za jelo, miš se sjeti ćupa punog slasne masti, skrivenog na sigurno ispod crkvenog oltara. Pa reče: “Hajde, mačko, idemo po onaj ćup masti koji smo spremili. Pomisli kako će samo to biti fino.” “Da”, reče mačka. “Uživat ćeš kao i da isplaziš taj svoj mali jezik kroz prozor.” I tako su krenuli. A kad su došli u crkvu, ćup je još bio tamo, dakako, ali, naravno, bio je prazan. “Oh! Oh! Oh!” na to će miš. “Sad mi pomalo sviće! Eto kakva si ti prijateljica. Nisi ti nikome bila kuma! Dolazila si ovamo i sve si požderala. Najprije s vrha…” “Čuvaj se!” reče mačka. “Onda već pola nema…” “Upozorila sam te!” “A onda niš…” “Reci samo još jednu riječ pa ću i tebe pojesti!” “… nema!” reče miš, ali bilo je prekasno: mačka je skočila na njega i u trenu ga progutala. A što ste drugo očekivali? Upravo je tako na ovome svijetu.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram