Zagonetka -

Bio jednom kraljević koji je sebi uvrtio u glavu da će na put oko svijeta i da neće povesti nikoga osim jednoga vjernog sluge. Jednoga su dana došli do velike šume, a kad je pala večer, nisu uspjeli naći nikakav zaklon. Nisu znali gdje prenoćiti. No kraljević tad ugleda kućicu, a kad su krenuli prema njoj opazili su djevojku i, kako su se približavali, shvatili su da je mlada i lijepa. Prišao joj je i upitao: “Recite mi, gospođice, bismo li se moj sluga i ja noćas mogli skloniti u ovu kućicu?” “Da,” tužno će ona, “možete, ali ne mislim da vam je to pametno. Ja na vašem mjestu ne bih ulazila.” “A zašto ne?” upita kraljević. Djevojka uzdahnu. “Tu živi moja maćeha,” reče, “i baca zle čini. K tome, ne voli strance. Ali ako baš morate unutra, nemojte ništa ni piti ni jesti, što god da vam ponudi.” Kraljević shvati da kuća pripada vještici. No bio je mrak i nisu mogli dalje, a osim toga, on se ničega nije bojao, pa je pokucao i ušao. Starica je sjedila u naslonjaču kraj vatre, a kad je podigla pogled prema kraljeviću, oči su joj se zažarile kao žerave. “Dobra večer, gospodo mlada”, rekla je najljubaznije što zna. “Sjednite i odmorite se.” Puhnula je u vatru i promiješala nešto u lončiću. S obzirom na djevojčino upozorenje, kraljević i njegov sluga nisu ništa ni jeli ni pili; pokrili su se i čvrsto spavali sve do jutra. Kad se razdanilo, spremili su se otići. Kraljević je već uzjahao svojega konja kad je starica izašla i rekla: “Pričekaj. Daj da te ispratim samo jednim pićem.” Vratila se u kuću, a kraljević je za to vrijeme odjahao, no sluga je morao vezati kolan svojegaa sedla i još je bio tamo kad je vještica izašla s pićem. “Izvoli”, rekla je. “Odnesi to svome gospodaru.” No nije to stigao učiniti, jer čim ju je uzeo iz staričine ruke, čaša se rasprsnula, a napitak je poprskao konja. Bio je to otrov, naravno, i to tako jak da je jadna životinja pala na mjestu mrtva. Sluga je pohitao za kraljevićem i kazao mu što se dogodilo. Otišao bi on odmah dalje s kraljevićem, ali nije htio ostaviti svoje sedlo, pa se vratio po njega. Kad je došao do mrtvoga konja, zatekao je gavrana kako mu već sjedi na glavi i kljuca oči. “Tko zna? Možda danas ne nađemo ništa bolje za jelo”, pomislio je i zato je ubio gavrana te ga ponio sa sobom. Tumarali su šumom cijeli dan, ali nikako da nađu put iz nje. Kad je pala noć, došli su do gostionice i sluga je gostioničaru dao gavrana da im ga pripremi za večeru. Nisu, međutim, bili svjesni da su upali u leglo razbojnika – ubojica, zapravo. I upravo kad su kraljević i njegov sluga htjeli sjesti, pojavilo se dvanaest tih nitkova s namjerom da ih napadnu i dokrajče, no kad su vidjeli da dolazi večera, pomislili su da bi se najprije mogli najesti. Bio im je to posljednji obrok, jer tek što su progutali prvi zalogaj gulaša od gavrana svi su pali mrtvi. Otrov iz konja bio je tako jak da je prešao na gavrana, a to je bilo dovoljno da ih sve pobije. Kad je vidio što se dogodilo, gostioničar je pobjegao i u kući je ostala samo njegova kći. Bila je to dobra djevojka i nije imala ništa s ubojicama i njihovim zlodjelima. Otključala je skrivena vrata i pokazala kraljeviću blago koje su pokrali: gomile zlata i srebra, čitave humke dragulja. Kraljević je rekao da bi trebala zadržati to za sebe: on nije htio imati ništa s tim. I tako su on i njegov sluga još jednom odjahali svojim putem. Dugo su putovali i jednoga dana došli do grada u kojemu je živjela kraljevna, koliko lijepa toliko i ohola. Obznanila je da će se udati za onoga tko joj postavi zagonetku koju ne bude znala riješiti. No bude li njezinim rješenjem zadovoljno dvanaest mudrih odgonetača zagonetki, proscu će biti odrubljena glava. Imala je tri dana za razmišljanje, no bila je tako domišljata da je svaki put došla do rješenja mnogo prije isteka tog roka. Već su je devetorica pokušala pobijediti, no svi su ostali bez glave na ramenima. Kraljevića to, međutim, nije zabrinjavalo; njezina čudesna ljepota tako ga je zaslijepila da je bio voljan staviti život na kocku. Otišao je u palaču i postavio zagonetku. “Nikoga nije ubio,” rekao je, “a svejedno ih je pobio dvanaest. Što je to?” Pojma nije imala što bi to moglo biti. Razmišljala je, razmišljala, ali ništa joj nije padalo na pamet. Pregledala je sve svoje zbirke zagonetki, no u cijeloj povijesti zagonetanja nije bilo ničeg sličnog. Činilo se da je napokon našla sebi ravna.

Ipak, nije se htjela samo tako predati, pa je te noći poslala sluškinju da se tiho ušulja u kraljevićevu spavaonicu. Morala je pomno osluškivati sve što kaže u snu, za slučaj da nesvjesno otkrije rješenje zagonetke. No i to je bilo uzalud, jer sluga je zauzeo kraljevićevo mjesto i kad je sluškinja ušla, strgnuo je s nje plašt kojim se pokrila te je otjerao batinom. Tako ni to nije uspjelo. Druge je večeri poslala novu sluškinju, da vidi hoće li ona imati više uspjeha. Sluga je i njoj strgnuo plašt i otjerao je još većom batinom. Tako ni to nije uspjelo. Treće je večeri kraljević odlučio sam pričekati i stražariti. Ovaj je put došla kraljevna glavom. Ogrnula se prekrasnim magličasto sivim plaštom, nečujno sjela na krevet pored kraljevića i čekala dok nije bila sigurna da je zaspao. No on je još bio budan i, kad je šapnula: “Nikoga nije ubio. Što je to?” odgovorio je: “Gavran je jeo meso otrovanog konja pa je i sam uginuo.” Ona će tada: “A svejedno ih je pobio dvanaest. Što to znači?” On odgovori: “Dvanaest ubojica jelo je gulaš od gavrana i to ih je ubilo.” Bila je sigurna da ima rješenje i pokušala se iskrasti, no kraljević se uhvatio za njezin plašt i tako ga je čvrsto držao da ga je morala ostaviti. Ujutro je kraljevna objavila da je riješila zagonetku. Poslala je po dvanaest majstora odgonetača i rekla im rješenje. Činilo se da kraljeviću nema spasa, no on je zamolio da ga saslušaju. “Kraljevna je ušla u moju sobu kad je bila uvjerena da spavam”, rekao je, “i pitala me što je rješenje. Inače ne bi nikad pogodila.” Majstori odgonetači posavjetovali su se međusobno i rekli: “Imaš li ikakav dokaz?” Kraljevićev je sluga tada donio tri plašta. Kad su majstori odgonetači ugledali magličasto sivi, kakav nije nosio nikada nitko osim kraljevne, rekli su: “Evo vam plašta izvezena zlatom i srebrom, vaša visosti, jer to će vam biti svadbeno ruho. Mladić je pobijedio!”

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram