Siromah i bogataš -

U davno doba, kad je sveti Petar još po zemlji hodio, zbilo se tako da je svetac jedne večeri sustao od umora, pa ga i noć zatekla, a on sveudilj nije znao kamo će se okrenuti i gdje će prenoćiti.

Uz cestu kojom je pješačio stajale dvije kuće, jedna drugoj sučelice: jedna velika i lijepa, druga malena i bijedna, sirotinjska. Velika pripadala nekom bogatašu, mala pak siromahu.

»Bogatome neću biti na nepriliku«, umovao sveti Petar. »Prenoćit ću u njegovoj kući.«

Kad je bogataš čuo gdje mu netko kuca na vrata, otvori on prozor i upita tuđinca što bi htio.

— Evo tražim noćište — odgovori svetac. — Molim, bih li mogao tu prenoćiti?

Bogataš sumnjičavim pogledom premjeri putnika od glave do pete. Kako ovaj bijaše priprosto odjeven, a svim svojim izgledom pokazivaše da baš nema mnogo novaca u džepu, bogataš odmahne glavom i procijedi:

— Ne mogu vas u kuću primiti, sobe mi pune i prepune svega i svačega. A kad bih primao svakog namjernika koji naiđe i na vrata mi pokuca, spao bih na prosjački štap. Obratite se drugamo!

I rekavši svoje, zatvori prozor i ostavi svetog Petra da stoji vani.

Svetac tada preumi, okrene bogataškoj kući leđa i pođe prijeko, maloj, siromaškoj kući sučelice.

Tek što je ondje pokucao, siromah već širom otvori svoja vratašca i pozove putnika da uđe.

— Prenoćite ovdje u mene — ponudi mu siromah. — Mrak je, večeras ionako ne možete dalje.

Bijaše to s voljom svetom Petru, te on uđe.

Žena siromašnog domaćina pruži putniku ruku u pozdrav, zaželi mu dobrodošlicu i reče neka se osjeća kao kod svoje kuće i neka se zadovolji onim što mu mogu pružiti: nemaju mnogo, ali što imaju, daju od srca rado.

Nato žena pristavi nešto krumpira na vatru, a dok se krumpir vario, ona pomuze kozu, da gost i njih dvoje imadnu i malko mlijeka za večeru.

Kad je prostrla stol, sjedne gost i povečera s njima dvoma. Prijalo mu skromno jelo, jer je kraj sebe imao zadovoljna lica.

Pošto su povečerali, a već bilo vrijeme počinku, žena krišom zovne muža ustranu pa mu natukne:

— Kako bi bilo da mi noćas sebi prostremo na podu kako bi jadni putnik mogao počinuti u našoj postelji? Hodio je cio dan, zacijelo ga je umor presvojio.

— Dobro si se sjetila — prihvati muž — ponudit ću mu.

I ode gostu i predloži mu, ako mu je s voljom, da spava u njihovoj postelji i da se čestito odmori.

Sveti Petar nije htio toj vremešnoj čeljadi, tome dvoma starih ljudi, uzeti njihovu postelju, ali oni navrli u svome, tako te on naposljetku prihvati. A njih dvoje prostru sebi na podu.

Ujutro dvoje staraca ustane još prije nego što je i svanuo dan te prirede gostu doručak kakav se već mogaše. Kad je sunce granulo i prosjalo na prozorčić, ustane i gost te opet s njima đvome založi čalabrcak, a onda se spremi da krene svojim putem.

Stajaše već na vratima da pođe, ali se okrene još jednom te će svojim ugosnicima:

— Kad ste tako dobra srca i pobožni, zaželite sebi troje, pa ću vam želje ispuniti.

— Što bih drugo i želio — odgovori siromah — nego vječno blaženstvo i da nas za života zdravlje služi i ne mine nas kruh naš svagdanji. Za treće već i ne bih znao što bih zaželio.

— A bi li umjesto stare kuće htio novu? — upita ga sveti Petar.

— Bih — dočeka siromah. — Kad bih mogao još i to imati, bilo bi mi dosta i uvrh glava.

Sveti Petar nato ispuni njegove želje, pretvori siromasima staru kuću u novu, još im jednom udijeli blagoslov i ode.

Sunce se već dobrano nebom ispelo kad je bogataš ustao. Pogleda on kroz prozor i smotri sučelice novu, lijepu kuću s krovom od crvena crijepa — uzdiže se dična ondje gdje je još sinoć stajala bijedna, stara koliba.

Izvali bogataš oči u čudu i zovne ženu, te će joj snebivajući se:

— Ma ded mi, ženo, reci što se to dogodilo. Još sinoć ondje stajala jadna, stara koliba, a jutros lijepa, nova kuca. Idi prijeko da čuješ što je bilo.

Ode žena i raspita se u siromaha, a on joj pripovjedi što je i kako je bilo:

— Sinoć naišao nekakav putnik, zatražio u nas noćište pa prenoćio, a jutros nam na polasku ispunio tri zelje: vjecno blaženstvo, zatim zdravlje u životu i kruh svagdanji, i na kraju lijepu novu kuću umjesto naše stare straćare.

Bogataševa žena odbrza natrag i mužu prenese. što je čula i što je bilo.

— Uh, mogao bih se požderati od muke! — bijesno će bogataš na to. — Da sam samo znao! Pa taj je tuđinac najprije došao ovamo i htio prenoćiti, a ja ga odbio.

— Požuri se onda za njim! — dade mu žena savjet. — Uzjaši konja, mogao bi onoga još dostići, pa neka i tebi ispuni tri želje!

Bogataš posluša ženin savjet, uzjaše konja pa se požuri za neobičnim putnikom i doista ga dostigne. Okrene bo ataš pred njim u ljeporječivost, sve on njemu mile-lale, i neka ne zamjeri što ga nije odmah primio u svoju kuću, tražio je, veli ključ od kućnih vrata, a dotle je on, putnik, otišao. Neka se samo opet navrati ako udari istim putem natrag.

— Dobro — dočeka sveti Petar — ako opet tuda naiđem, već ću se navratiti.

Tada bogataš upita može li i on zaželjeli tri želje pa da mu ih putnik ispuni kao što ih je ispunio njegovu susjedu preko puta.

Sveti Petar odgovori da može, ali ga upozori neka se u pamet uzme, jer ispunjenje tih želja možda i ne bi bilo dobro po njega, pa je zato bolje da ništa i ne želi.

Ali bogataš zaintačio:

— Već bih ja umio dobro izabrati i poželjeti ono što bi mi donijelo sreću i bilo na korist kad bih samo znao da će mi se želje i ispuniti.

— Dobro onda — nato će mu sveti Petar. — Možeš odjahati kući, tvoje će se tri želje ispuniti.

Tako je bogataš došao na svoje, postigao što je tražio.

Zadovoljan, pojaše on kući, sve putem namatajući misli oko toga što bi mogao zaželjeti. Klimao on na kobili, pustivši joj uzde, razgađao i proumavao te ovo, te ono, a kobila se nešto uzjogunila i neprestrano pocupkivala, pa mu se od toga brkale misli, nikako da ih valjano sabere.

Potapše on kobilu po vratu pa će joj lijepo:

— Mir, Lisa, mir!

Ali se kobila još više uzjogunila, počela se i propinjati, a.njemu prekipjelo, te će joj nestrpljivo: — Umiri se, Lisa, dabogda vrat slomila!

Tek što je to izgovorio, ljosnu on na zemlju — konj pod njim uginuo, svalio se, od kobile nikakva znaka života.

Tako se ispunila prva bogataševa želja.

Kako bogataš po naravi bijaše škrtac, nije mu išlo u račun da ostavi sedlo: zato na uginuloj kobili otpusti potprug, uzme sedlo i prebaci ga sebi na pleća, pa se pješke, jer mu nije ostalo drugo, zaputi dalje.

»Ostaju mi još dvije želje«, tješio se bogataš. Kako je polagano odmicao pješčanom pustolinom, a sunce pripeklo, strašno mu dojadila žega, napala ga mrzovolja. A povrh svega, pritiskalo ga sedlo. Brinulo ga i to što se nije još pravo dosjetio što bi zaželio.

»Pa da zaželim i sva carstva i sve blago ovog svijeta«, govorio on sam sobom, »svejedno bi mi poslije opet svašta palo na pamet, pouzdano to znam unaprijed. Valja mi tako urediti i smisliti da mi više ništa ne preostane što bih još zaželio.«

Onda protisne uzdah i nastavi: »Eh, da sam onaj bavarski seljak koji je također mogao izreći tri želje. A on je znao što će: najprije je zaželio mnogo piva, zatim toliko piva koliko može popiti, a na trećem mjestu još bačvu piva k tome.«

Časkom mu se činilo da je pronašao pravu želju, a zatim bi opet preumio, bijaše mu kao da je sve to premalo. Onda se sjeti svoje muke i teglenja po vrućini, a kako je lijepo i lagodno njegovoj ženi što sjedi u hladnoj, ugodnoj sobi te uživa. Pri pomisli na to razljuti se i nehotice promrsi:

— Dabogda tamo zajahala na sedlo pa ne mogla sići, a ne da ga ja ovuda teglim na leđima!

Tek što je izustio posljednju riječ, nestade sedla s njegovih pleća. Učas on razabra da se to ispunila i druga njegova želja.

Istom ga tada zapljusne prava vrućina. Nagne on u trk kako bi što prije stigao kući, da se nađe sam u svojoj sobi i da ondje smisli štogod veliko i mudro za svoju posljednju želju.

On jedno mislio, a drugo ga čekalo, jer kad je stigao kući i otvorio vrata — ono nasred sobe njegova žena: zajahala na sedlo i ne može sići, pa udarila u lelek i kuknjavu.

— Umiri se, ženo! — zabrza on. — Zaželjet ću ti sve blago ovoga svijeta, samo ostani tako!

— Čemu mi sve blago svijeta, glupane! — okosi se žena na njega. — Čemu mi blago kad ne mogu sići sa sedla! Ti si mi ovo zakuhao, svojom si me željom prikovao za sedlo, pa mi sada moraš i pomoći da opet siđem!

Hoćeš-nećeš, muž morade i treću želju izreći — da mu se žena oslobodi i siđe sa sedla. I on izusti želju, i ona mu se odmah ispuni.

Bogatašu od svega ostao samo bijes i muka, ostale mu ženine grdnje, a povrhu je i konja izgubio. A siromasi živjeli zadovoljno, tiho i pobožno, sve dok nisu prisukali svoj sretnivijek.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram