Nahod-ptica -

Bio jednom šumar što je išao u šumu u lov. Kad je zašao šumom, začuje nekakav tanak cvil, kao da negdje kmeči malo dijete. Krene prema onome glasiću i najposlije dođe do visoka stabla, i gle — navrh drveta maleno dijete.

Pod tim stablom, valja vam znati, bijaše zaspala majka s djetetom, i dok je majka spavala, na drvo doletjela ptica grabljivica: kad je ova opazila dijete na majčinu krilu, sletjela ozgo, ugrabila mališana kljunom i čaporcima, odnijela ga uvis i spustila navrh drveta.

Kad je vidio što je i kako je, šumar se popne na drvo i skine dijete, kazujući u sebi: »Odnesi ga lijepo svojoj kući pa ga odgajaj pokraj svoje kćerkice.«

I doista ga odnese kući, te je odonda dvoje djece raslo naporedo. Kako je šumar našao mališana na drvetu, a gore ga ptica odnijela, nazove ga on Nahod-pticom. Kćerkica se zvala Lenčica.

To se dvoje djece istinski zavoljelo, tako i toliko te bi jedno za drugim tugovalo i žalostilo se kad ne bijahu zajedno.

Šumar imao staru, opaku kuharicu, i ta jedne večeri dohvati dva čabra te ode da donese vode. I nije otišla samo jednom na studenac, nego se onamo navraćala više puta i donosila vodu.

Vidjela to Lenčica pa upitala kuharicu:

— Čuješ, stara Suzano, zašto donosiš tu pustu vodu?

— Evo ću ti reći samo ako ni živoj duši ne kažeš — odgovori kuharica.

Kad joj Lenčica obeća da će šutjeti, stara joj objasni:

— Sutra u zoru, kad šumar urani te u lov ode, zagrijat ću vodu u kotlu, pa kad uzavri, bacit ću u kotao Nahod-pticu te ga skuhati.

U rano jutro ustao šumar, otputio se u lov, a djeca još ležala u postelji. Kad su se probudila, reče djevojčica dječaku:

— Ako me ne ostaviš, neću ni ja tebe.

A on joj uzvrati:

— Nikad i nidovijeka!

— Hoću da ti nešto kažem — nastavi ona. — Sinoć stara Suzana navukla u kuću mnoge čabre vode, a ja je upitala čemu joj tolika voda. Ona mi odgovorila da će mi reći ako ja ni živoj duši ne kažem. Kad sam joj obećala da ću šutjeti i da nikome neću odati, ona mi tada otkrila i povjerila: »Ujutro kad otac bude u lovu, ugrijat ću u kotlu vodu, pa kad provri, bacit ću u kotao Nahod-pticu te ga skuhati.« Ali ćemo nas dvoje — zaključi djevojčica — sada brzo ustati, odjenuti se, pa onda zajedno bjež‘ odavde.

Kako smislili, tako i učinili. Ustalo njih dvoje, odjenulo se na brzu ruku pa umaklo iz kuće.

Kad je voda uzavrela, ode opaka kuharica u dječju sobicu da pograbi Nahod-pticu i da ga baci u kotao. A kad je ušla — gle, obadvije posteljice prazne, nigdje djece, Uplašila se opaka kuharica i promrsila u sebi:

»Što ću i kako ću kad se šumar vrati kući pa vidi da su djeca nestala? Valja odmah za njima da ih uhvatimo i vratimo ovamo!«

I brže-bolje pošalje za djecom trojicu slugu da ih sustignu, uhvate i kući dovedu.

Djeca upravo sjedila na okrajku šume, pa kad su vidjela kako iz daljine brzaju tri momka, reći će mala malome:

— Ako me ne ostaviš, neću ni ja tebe.

A na to joj Nahod-ptica uzvrati:

— Nikad i nidovijeka!

Djevojčica tada reče njemu:

— Postani ti ružin grm, a ja ću biti ruža na tom grmu! Kad su ona tri momka što su pošla u potjeru stigla pred šumu, ne vidješe ništa osim žbuna i ruže na njemu, a djece nigdje: kao da su u zemlji propala.

— Ništa se tu ne može — nato će momci.

I vrate se i kažu kuharici kako nisu ništa drugo vidjeli doli žbun i ružu na njemu.

— Uh, glupani glupavi! — izruži ih kuharica. — Morali ste žbun posjeći, a ružu otrgnuti pa ovamo donijeti! Nosite se brže natrag i uradite kako vam velim!

Pobrzali momci i drugi put u potragu. Djeca već izdaleka vidjela kako idu potjernici, pa će djevojčica dječaku:

— Nahod-ptico, ako ti mene ne ostaviš, neću ni ja tebe. A na to joj dječak uzvrati:

— Nikad i nidovijeka!

Onda će djevojčica opet:

— Pretvori se ti u kapelicu, a ja ću biti kruna u njoj.

Kad su trojica momaka stigla onamo, ne vidješe ništa nego samo kapelicu i krunu u njoj. Onda će oni jedan drugomu:

— Što da radimo ovdje? Nema tu druge nego se vratiti tamo odakle smo i došli.

Kad su se vratili, upita ih kuharica jesu li štogod našli. Oni joj odgovore kako nisu ništa drugo vidjeli osim kapelice i krune u njoj.

Nato ih ona pet izgrdi:

— Glupavci glupavi! Trebalo je da kapelicu srušite, a krunu da donesete ovamo!

Razljutila se kuharica pa zajedno s momcima krenula u potjeru za odbjeglom djecom.

Ali djeca već izdaleka ugledala trojicu momaka i kuharicu što tetura za njima.

Tada će djevojčica dječaku:

— Nahod-ptico, ne ostaviš li ti mene, neću ni ja tebe.

— Nikad i nidovijeka! — uzvrati joj on.

A djevojčica onda njemu:

— Prometni se ti u jezerce, a ja ću biti patka što mu na površju plovi!

Priđe opaka kuharica i kad ugleda jezerce, prigne se nada nj, u nakani da mu vodu ispije. Ali patka brže-bolje dopliva, uhvati je kljunom za kosu i povuče u vodu, i tako se stara vještica utopi. Djeca se potom sretna i vesela vrate kući.

Ako nisu umrla, onda još i danas žive.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram