Miš, ptica i kobasica -

Miš, ptica i kobasica odlučili zajedno sviti dom. Dugo su živjeli u sreći, snalazili se s onim što su imali, uspijevali čak i ponešto uštedjeti. Ptici je zadaća bila svaki dan ići u šumu i donijeti drva za ogrjev, miš je morao nositi vodu s bunara, ložiti vatru i prostirati stol, a kobasica je kuhala. Ali i kad dobro živimo, nismo zadovoljni ako mislimo da možemo živjeti još bolje. Jednoga je dana ptica u šumi upoznala drugu pticu i hvalila se svojim ugodnim životom. Druga ju je ptica nazvala lakovjernom ludom. “Kako to misliš?” “Pa, tko obavlja lavovski dio posla? Ti. Moraš letjeti amo-tamo i nositi teška drva, dok ono dvoje lagodno živi. Iskorištavaju te, tu nema zabune.” Ptica je razmislila o tome. Istina, nakon što bi naložio vatru i donio vodu, miš bi se obično povukao u svoj sobičak i odrijemao, prije nego dođe vrijeme da ustane i prostre stol. Kobasica je većinu vremena provodila za štednjakom i pazila na povrće te bi tu i tamo kliznula kroz vodu da je malo začini. Ako je trebalo jače začiniti, samo je sporije plivala. To je bio više-manje sav njezin posao. Kad bi ptica došla kući s drvima, uredno bi ih složili kraj ognjišta, sjeli jesti i čvrsto spavali do idućega dana. Tako su živjeli i bio je to dobar život. Ptica svejedno nije mogla prestati razmišljati o onome što je druga ptica rekla i sutradan je odbila otići po drva. “Dovoljno sam vam dugo robovala”, obznanila je. “Valjda me smatrate budalom. Odavno smo trebali iskušati pravedniju podjelu.” “Ali ovo ide tako dobro!” reče miš. “Tebi sigurno, zar ne?” “Osim toga,” reče kobasica, “to je u skladu s našim sposobnostima, različiti smo.” “Samo zato što nikad nismo pokušali nikako drukčije.”

Miš i kobasica su je uvjeravali, no ptica nije odustajala, pa su popustili i vukli ždrijeb: skupljanje drva zapalo je kobasicu, kuhanje miša, a nošenje vode i paljenje vatre pticu. Što se dogodilo? Nakon što je kobasica izašla po drva, ptica je naložila vatru, a miš pristavio tavu na štednjak. Zatim su čekali da se kobasica vrati s prvim naramkom drva, ali nje nije bilo tako dugo da su se zabrinuli i zato je ptica izašla provjeriti je li joj dobro. Nedaleko od kuće nabasala je na psa, koji se oblizivao. “Da nisi možda vidio jednu kobasicu?” “Nego, baš sam je pojeo. Slasna je bila.” “Kako to misliš? Ne, ne smiješ! To je strašno! Dat ću da te izvedu pred sud!” “Bila je slobodan plijen. Koliko ja znam, nema lovostaja na kobasice.” “Nije ona bila nikakav slobodan plijen! Nedužno je išla za svojim poslom! To je pravo pravcato umorstvo!” “E pa, tu se varaš, prijo. Nosila je krivotvorene isprave, a to je smrtni zločin.” “Krivotvorene isprave? Takvu besmislicu još nisam čula. Gdje su? Gdje su ti dokazi?” “I njih sam pojeo.” Ptica tu ništa nije mogla. U okršaju između psa i ptice pobjednik može biti samo jedan, a to nije ptica. Vratila se kući i ispričala mišu što se dogodilo. “Pojeo?” reče on. “Oh, pa to je strašno. Užasno će mi nedostajati.” “Stvarno žalosno. Morat ćemo se i bez nje snaći najbolje što možemo”, reče ptica. Ptica je prostrla stol, dok je miš završavao s pirjanjem. Sjetio se kako je kobasici bilo lako zaplivati u krugovima da začini jelo i palo mu je na pamet da bi mogao pokušati isto, pa se uzverao na ručku tave i bacio se naglavce; no, ili je bilo prevruće te se ugušio, ili nije znao plivati i utopio se, u svakom slučaju nikad nije isplivao. Kad je ptica vidjela da je pirjano povrće provrelo s mrtvim mišem unutra, obuzela ju je panika. Upravo je ložila vatru i, onako prestravljena i uzbunjena, razbacala je posvuda zapaljena drva i izazvala požar. Požurila je do bunara po vodu da ga ugasi, ali noga joj se zaplela o uže i, kad je vjedro sletjelo niz bunar, strmoglavila se i ona s njim. Utopila se i to im je bio kraj.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram