: 6
Nekoć davno u jednoj je zemlji noć uvijek bila mračna. Nakon zalaska sunca, nebo bi prekrilo svijet kao crno sukno, jer mjesec nikad nije izlazio i ni jedna jedina zvijezda nije treptala u tami. Davno prije, kad je svijet stvoren, sve je lagano sjajilo i pružalo dovoljno svjetla da se vidi, no potom je izblijedjelo. Jednoga su dana četiri mladića iz te zemije krenula na put i dospjela do drugoga kraljevstva baš kad je sunce zalazilo za planine. Kad je sunca posve nestalo, oni su nepomično samo stajali u čudu, jer navrh hrasta pojavila se sjajna kugla, koja je svud uokolo bacala nježno svjetlo. Nije bilo jarko kao sunčevo, ali bilo je dovoljno da se vidi i da se raspoznaje što je što. Četiri putnika nikad nisu vidjela ništa slično, pa su zaustavili seljaka koji je slučajno prolazio onuda na svojim kolima i upitali su ga što je to. “Oh, pa to je mjesec, da”, rekao im je. “Naš ga je načelnik kupio. Platio ga je tri talira. Svaki dan ga mora napuniti uljem i mora ga održavati čistim, tako da stalno ovako lijepo i sjajno svijetli, a mi mu za trud plaćamo talir tjedno.” Kad se seljak odvezao dalje, jedan od mladića reče: “Znate što, taj mjesec bi nam dobro došao kod kuće. Moj tata ima otprilike ovoliki hrast u vrtu ispred kuće. Kladim se da bi nam dopustio da ga ondje objesimo. Zar ne bi bilo dobro da više ne moramo posrtati u mraku?” “Dobra ti je to zamisao”, reče drugi. “Nabavimo kola i konja pa odnesimo ovaj mjesec. Oni uvijek mogu kupiti drugi.” “Ja sam vješt penjač”, reče treći. “Idem ja gore po njega.” Četvrti se domogao kola i konja, a treći se popeo na stablo, izbušio rupu u mjesecu, provukao kroz nju uže i potegnuo ga dolje. Kad su sjajnu kuglu sigurno smjestili na kola, prekrili su je ceradom, da nitko ne vidi što su učinili, a onda su krenuli kući. U svojoj su zemlji objesili mjesec na visok hrast. Svi su bili oduševljeni kad je ta nova svjetiljka obasjala sva polja i zasvijetlila kroz svaki prozor. Čak su i patuljci izašli iz svojih planinskih špilja da je vide, a maleni vilenjaci izašli su na livade u svojim crvenim kaputićima i zaplesali na mjesečini. Četiri su se prijatelja brinula o mjesecu; čistili su ga, podrezivali fitilj i pazili da uvijek bude pun ulja. Zahvaljujući javnim doprinosima, dobivali su talir tjedno. I tako je to bilo dok nisu ostarjeli. Jednoga je dana jedan od njih osjetio da mu se bliži smrt, pa je poslao po odvjetnika i izmijenio oporuku: budući da četvrtina mjeseca pripada njemu, trebala bi s njim u grob. U skladu s time, kad je umro, gradonačelnik se popeo na stablo i odrezao četvrtinu mjeseca svojim vrtlarskim škarama, pa su je stavili u lijes. Svjetlo ostatka mjeseca bilo je nešto bljeđe, ali ljudi su još vidjeli kuda hodaju. Kad je umro i drugi, još je četvrt mjeseca pokopano s njim i svjetlo je još više izblijedjelo. Isto se zbilo i s trećim, a nakon što je umro i četvrti te je pokopan, svjetla uopće više nije bilo i kad bi izašli bez fenjera, ljudi su se sudarali sa svime kao i nekad, u stara vremena. Kad su se četiri dijela mjeseca našla zajedno u podzemlju, gdje je oduvijek vladala tama, mrtvi su se uznemirili i probudili iz sna. Osupnuli su se shvativši da opet vide; mjesečina im je pružala dovoljno svjetla, jer oči su im bile tako dugo sklopljene da bi im sunce bilo prejarko. Obuzela ih je radost koja nije jenjavala, ustali su iz grobova i odali se ludoj zabavi. Kartali su, plesali, obilazili gostionice i opijali se, svađali su se i tukli i vitlali palicama i mlatili jedan drugoga i podizali sve veću buku, dok nije doprla do samoga raja. Sveti Petar, koji tamo gore pazi na vrata, pomislio je da je izbila revolucija pa je podigao čitavu rajsku vojsku da se othrva Đavlu i njegovim paklenim trupama. No kad se vrazi nisu pojavili, popeo se na svojega svetoga konja i odjahao u podzemlje da provjeri što se zbiva. “Lezite, beštije!” zarikao je. “Natrag u grobove, svi do jednoga! Vi ste mrtvi, i da to niste zaboravili!” Tad je uvidio u čemu je nevolja: mjesec se sastavio i nitko nije mogao spavati. Zato ga je odvezao, odnio ga u raj i objesio ga visoko, gdje ga nitko ne može dosegnuti. Odonda obasjava sve krajeve, gdje god bili, a sveti Petar stalno uzima po komadić, sve dok ga gotovo posve nije nestalo, i onda opet sve složi natrag do kraja mjeseca, kako bi podsjetio ljude tko je glavni. Ali odrezane dijelove ne nosi u podzemlje. Ima posebnu kredencu u koju ih sprema. Dolje među mrtvima jednako je mračno kao što je oduvijek bilo.
Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

| KHM 175 | |
| EN, ZH, ES, FR, RU, UA, CZ, PT, JA, DE, KO, VI, TR, IT, PL, NL, RO, EL, HU, DA, FI, SE, BE, BG, SK, SR | |
| 38,4 | |
| 4.500 | |
| 3.559 | |
| 50 | |
| 808 | |
| 16,16 | |
| 180 | |
| 22,3% | |
| Type-Token Ratio (TTR) | 0,536 |
| Moving-Average Type-Token Ratio (MATTR) | 0,833 |
| Measure of Textual Lexical Diversity (MTLD) | 124,7 |
| Hapax Legomena | 328 |
| Average word length | 4,40 |
| Median sentence length | 15,5 |
| 90th percentile sentence length | 27,1 |
| Direct speech share | 14,7% |
| Sentence complexity | 1,34 |
| Connectors | 0 |
| Referential cohesion | 0,011 |
| Character/name candidates | Petar (2) |
| Character co-occurrence network | none |



