Vreme čitanja: 7 min
Živjela jednoć neka veoma ohola kneginja; kad bi došao prosac, zadala bi mu da što odgoneta, pa kad ne bi mogao odgonetnuti, otjerala bi ga i ismijavala. Ona štaviše naloži da se objavi kako će biti žena onomu tko odgonetne zagonetku koju mu zagonetne, bio taj tko mu drago. I nađu se tri krojača, od kojih dvojica starijih mišljahu da su već svašta pogodili, pogotovu kao krojači iglom, pa neće valjda ni ovdje promašiti; treći bijaše omalen nevaljal vjetrogonja, što nije znao ni svoga obrta, ali se uzdao da će mu sreća pomoći. Stoga mu starija dvojica rekoše: „Ostani samo kod kuće; sa svojom ludom pameću nećeš daleko.“ No krojačić se ne dade zbuniti: on izjavi da će glavu dati ne uspije li, pa pođe samosvjesno onamo, kao da je čitav svijet njegov. Sva se trojica prijave kneginji i zamole da im predloži svoju zagonetku, jer da su došli pravi ljudi, oštroumni i dosjetljivi, tako istančane pameti da može proći kroz iglenu ušicu. A kneginja ih zapita: „Imam dvojaku kosu na glavi; kakve je boje?“ „Ako je to sve“, prozbori prvi, „onda je crna i bijela, ili, štono riječ: prosijeda.“ „Nisi pogodio; neka kaže drugi.“ „Ako nije crna i bijela, onda je smeđa i crvena kao nedjeljni kaput moga gospodina oca.“ „Nisi pogodio; neka odgovori treći; vidim već da će pogoditi!“ porugljivo će kneginja. „Kneginja ima srebrnu i zlatnu kosu na glavi, a to su te dvije boje.“ Čuvši to, kneginja poblijedi i samo što se ne sruši od straha, jer je krojačić pogodio, dok je ona mislila da to nitko na svijetu neće pogoditi.
Kad nekako dođe k sebi, progovori: „Još me nisi dobio; treba da nešto drugo učiniš. Dolje u staji leži medvjed i s njime treba da zajedno provedeš noć: kad sutra ustanem, a ti još na životu, onda ćemo se vjenčati.“ Ona mišljaše da će se tako osloboditi krojačića, jer medvjed još nikoga nije ostavio živa koji mu je šapa dopao. Ali se krojačić ne uplaši, već bijaše dobre volje i pomisli: „Dobro započeto, napol svršeno.“ Predvečer odvedoše krojačića k medvjedu, koji odmah navali na mališa da ga svojom šapom pozdravi. „Samo polako; umirit ću ja tebe!“ nehajno će krojačić, pa izvadi iz džepa oraha te ih stane zubima krhati i jesti jezgru. Kad to vidje medvjed, prohtjede se i njemu da jede oraha. Krojačić segne u džep i dade mu punu šaku, ali ne oraha već šljunka. Medvjed stavi kamenčiće u svoje čeljusti, pa grizi i grizi, sav se izmučio grizući, ali ih ne mogaše zgristi. „Ej, kako li si ti glup; ne znaš ni oraha satrati!“ pomisli medvjed, pa će krojačiću: „Oh, de mi stuci orahe!“ „Vidiš li kakav si: imaš tolika usta, a ne možeš zdrobiti tako malena oraha!“ naruga mu se krojačić. Uzme dakle kamenčiće, pa kako bijaše okretan, stavi orah u usta i, krc, razbi ga. „Moram još jedanput pokušati“, promumlja medvjed; „kad ovako pogledam, mislim da bih i ja mogao!“ Krojačić mu opet dade šljunka, a medvjed se svom snagom naprezaše da ih satare. Kad počeše da tuku orahe i šljunak, izvadi krojačić ispod kaputa gusle i zagudi. Medvjed ču svirku, pa zapleše, a kad neko vrijeme plesao, svidje mu se, te zapita krojačića: „Reci mi, je li teško guslati?“ „Sasvim lako“, uzvrati krojačić. „Vidiš: prstima lijeve ruke hvatam, a desnom rukom vučem gudalo. I onda veselo: đipni, đipni!“ „Htio bih da znam tako guditi“, izjavi medvjed. „Mogao bih onda plesati, kad god mi se prohtije. Šta misliš? Bi li me htio naučiti?“ „Drage volje, ako si spretan. No pokaži mi prvo svoje šape; preduge su ti, morao bih ti malko odrezati pandže“, upozori ga krojačić, pa donese procijep: medvjed metne u nj svoje šape, a krojačić ih čvrsto stegne. „Pričekaj dok donesem nožice!“ lukavo će krojačić, te pusti medvjeda neka brunda koliko ga volja. Legne zatim u zakutak na breme slame i zaspi.
Kad kneginja noću oču gdje medvjed brunda, pomisli da to čini od velike radosti što je zgnječio krojačića. Ujutro ustane zadovoljna i vesela, ali kad zaviri u staju, a u njoj, gle, krojačić čil i zdrav kao riba u vodi. Sad se, dakako, ne mogaše više protiviti, jer je javno obećala. Kralj pošalje po kočiju, te kneginja morade s krojačićem u crkvu na vjenčanje. Kad uđoše u kočiju, dođu ona dva neiskrena i zlobna krojača te puste medvjeda iz staje. Medvjed, strahovito bijesan, trči za kočijom. Kneginja čuje kako medvjed dahće i brunda, pa se užasno prepadne i krikne: „Jao, evo medvjeda, ščepat će te!“ Krojačić, okretan kako jest, izvrne se na glavu pa stane dubiti na njoj, noge opruži kroz prozor i vikne: „Vidiš li procijep? Ako se ne odalečiš, opet ćeš u nj!“ Kad medvjed ugleda što ga čeka, vrne se natrag i bježi. A krojačić se mimo odveze u crkvu i vjenča s kneginjom, s kojom življaše zadovoljno i veselo poput ševe u zraku.
Izvor: Braća Grimm: Priče (Viktor Kralj, Vjeverica 1962)

Informacije za naučnu analizu
Statistika bajke | Vrednost |
|---|---|
| Broj | KHM 114 |
| Prevodi | EN, ZH, ES, RU, CZ, PT, JA, DE, VI, TR, IT, PL, NL, RO, HU, DA, FI, BE, BG, ET, SK |
| Indeks čitljivosti po Björnssonu | 34,5 |
| Broj karaktera | 4.683 |
| Broj slova | 3.638 |
| Broj rečenica | 57 |
| Broj reči | 819 |
| Prosečan broj reči po rečenici | 14,37 |
| Reči sa više od 6 slova | 165 |
| Procenat dugih reči | 20,1% |
| Odnos tip-token (TTR) | 0,559 |
| Pokretni prosečni odnos tip-token (MATTR) | 0,882 |
| Mera tekstualne leksičke raznovrsnosti (MTLD) | 176,6 |
| Hapax legomena | 356 |
| Prosečna dužina reči | 4,45 |
| Medijana dužine rečenice | 14,0 |
| 90. percentil dužine rečenice | 25,0 |
| Udeo direktnog govora | 28,3% |
| Složenost rečenice | 2,02 |
| Konektori | 0 |
| Referencijalna kohezija | 0,013 |
| Kandidati za likove/imena | nema |
| Mreža ko-pojavljivanja likova | nema |



