Sedmorica Švaba - Bajka braće Grim

Sastalo se jednoć sedam Švaba: jedan bješe gospodin seoski knez, drugi Jakša, treći Mašo, četvrti Đuro, peti Mišo, šesti Ivo, sedmi Vitko. Sva sedmorica odlučiše da zajedno odu u svijet, u pustolovine, i da izvedu velika djela. Kako bi se dobro naoružali i tako osigurali, načiniše ražanj, doduše jedan jedini, no čvrst i dug; i njih sedmorica ponesu taj ražanj tako da je sprijeda išao najhrabriji i najmuževniji, a to bješe gospodin seoski knez; zatim su slijedili redom ostali, od kojih Vitko bješe posljednji. Kad su tako jednoga srpanjskog dana dugo pješačili, a još im bilo dobrano popoići do sela gdje je trebalo da prenoće, livadom kraj njih iza grma proletje velik zujak ili stršen, i neprijateljski zazuja. Od toga se gospodin seoski knez uplaši, te mu malne ispade ražanj, a po svemu ga tijelu probi znoj. „Slušajte, slušajte!“ viknu svojim drugovima. „Bože, pa to je bubanj!“ Jakša, koji je iza njega držao ražanj, a nekakav miris ušao mu u nos, reče: „Svakako se nešto miče, bez sumnje, jer osjećam puščani prah.“ Čuje to gospodin seoski knez i nagne bježati; skoči preko plota, pa kako stade na zupce od grabalja, što su ostale pošto se pokupilo sijeno, držak od njih nemilo ga udari po obrazu. „Jao, jao!“ viknu knez. „Zarobi me, predajem se, predajem!“ I ostala šestorica potrči jedan preko drugoga i nadadnu se u viku: „Kad se ti predaješ, predat ću se i ja; kad se ti predaješ, predat ću se i ja.“ Kako ondje ne bijaše nikakva neprijatelja da ih sveže i odvede, uvidješe da su se prevarili; a da to ne bi doznali ljudi koji bi im se rugali, zakleše se da će o tome šutjeti, sve dok jedan od njih iznenada ne otvori gubicu. I tako odu dalje.

Druga se opasnost, koju međutim doživješe, ne može usporediti s prvom. Nakon nekoliko dana vodio ih put preko ugara, gdje na suncu ležaše zec i spavaše naćulenih ušiju i velikih i izbačenih staklenih očiju. Opazivši strašnu divlju životinju svi se preplaše, stadoše se savjetovati, što bi počeli a da nije opasno; jer ako bi htjeli pobjeći, neman bi mogla potrčati za njima i redom ih žive progutati. „Treba da izdržimo veliku i opasnu bitku; hrabrima sreća pomaže!“ To rekavši, sva sedmorica prihvatiše ražanj, gospodin seoski knez sprijeda, a Vitko straga. Gospodin knez htjede još sačuvati ražanj, no Vitko stajaše straga i ohrabrivši se viknu: „Švabe hoće da se lomi, jer inače svi ste hromi!“ Nato ga Ivo bočnu: „U borbi sa zmajem tako posljednjemu brbljat lako!“ A Mišo će: „Pogriješimo li i za vlas, odnijet će đavo nas!“ K tome nadoda Đuro: „Ne bude li s vražjom majkom, bit će posla bar s babajkom!“ Tad se Mašo u dobar čas sjeti i reče Vitku: „Treba Vitko naprijed poći! Ja ću stajat, za njim doći!“ No Vitko ne posluša, pa će Jakša svoju: „Knez je uvijek ispred nas, jer uživa častan glas.“ Uto se gospodin seoski knez ojunači, pa će svečano: „Hajte u boj, hrabri vi ste! Ta, kukavci valjda niste!“ Nato svi jurnuše na zmaja. Gospodin se knez prekrsti i preporuči bogu. Kako sve to nije pomoglo, a on se sve više približavao neprijatelju, napokon vikne sav dršćući od straha: „Hu! huhahu! hu! huhu!“ Zec se od toga probudi pa bježi. Kad gospodin seoski knez vidje gdje zec trči poljem, povika sav radostan: „Gledaj, Vitko, obrat taj: u zeca se stvori zmaj.“

Ta družina hrabro i dalje iđaše za pustolovinama i tumarajući stiže do Mozele, tihe i duboke rijeke, pokrivene žabokrečinom; preko rijeke ne vodi mnogo mostova, te se na više mjesta mora preko nje ploviti lađom. Budući da naša sedmorica Švaba to nisu znali, stanu dozivati nekog čovjeka koji je na drugoj strani obavljao svoj posao, da im kaže kako bi prešli. No čovjek daleko, pa ne razumijevajući im jezika, ne razabra šta žele, te ih zapita trierskim narječjem: „Wat? wat?“ Gospodin seoski knez mišljaše da onaj čovjek kaže „wate, wate“ odnosno „gazi, gazi“, pa kako bješe prvi, doista zagazi u Mozelu. No zapade u mulj i duboke brze valove, a vjetar mu odnese šešir na drugu obalu. Uto i žaba zakreketa: „wat, wat, wat“. Čuvši to, ostala šestorica viknuše: „Eno nas zove naš drug; kad može on pregaziti rijeku, zašto ne bismo i mi?“ Rekavši to, svi zajedno poskakaše u vodu te se udušiše. Tako je žaba upropastila svu šestoricu, i nitko se od te švapske družine ne vrati kući.

Izvor: Braća Grimm: Priče (Viktor Kralj, Vjeverica 1962)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu