Šest pomagača - Bajka braće Grim

Živjela nekoć stara kraljica; ona bila vještica, a kćer joj najljepša djevojka pod suncem. Stara ni na što drugo nije mislila, već kako bi upropastila kojeg čovjeka, i kad bi došao neki prosac, rekla bi: tko želi njezinu kćer imati, treba prvo da izvrši, što mu zada, ili da umre. Mnogi ljepotom djevojke bili opčarani, te se usuđivali na ono, što bi im stara naredila, ali im ne bi pošlo za rukom, i onda ne bi više bilo milosti; moradoše kleknuti, da im glavu odrube. Kraljević neki također čuo o velikoj ljepoti djevice i zamolio svoga oca: „Pusti me, oče, tamo, da je zaprosim.“ „Nipošto!“ reče kralj. „Ako odeš, snaći će te smrt.“ Sin nato teško obolio: ležao sedam godina, i nijedan mu liječnik nije mogao pomoći. Kad otac vidio, da nema nimalo nade, ožalošćen pristane: „Idi i pokušaj sreću; inače ti ne mogu pomoći.“ Kad je sin to čuo, odmah ozdravi i veselo pođe na put. Jašući preko neke pustare, opazi izdaleka gdje nešto leži na zemlji kao velik stog sijena, pa kad se približi, vidje, da je to trbuh čovjeka, što se ispružio: trbuh mu nalik na malo brdo. Kad debeljko ugleda putnika, uspravi se pa će: „Ako ti je tko potreban, evo mene.“ „Šta ću s tako nepokretljivim čovjekom?“ upitat će kraljević. „O, nije to ništa; kad se ja onako ljudski raširim, još sam tri tisuće puta deblji.“ „Ako je tako, mogao bi mi biti potreban; hajde sa mnom!“ pozove ga kraljević. I debeljko pođe za kraljevićem. Nakon nekoga vremena naiđu na drugoga čovjeka, što ležaše na zemlji, s jednim uhom na travi. „Šta radiš tuđe?“ zapita kraljević. „Slušam“, odvrati čovjek. „Šta slušaš tako pažljivo?“ „Slušam, šta se upravo zbiva u svijetu; mojim ušima ne može ništa izbjeći; čujem dapače kako trava raste.“ „Reci mi, šta čuješ sa dvora stare kraljice, što ima lijepu kćer?“ „Čujem kako sikće mač, koji upravo nekom proscu siječe glavu“, odgovori slušač. „Možda ćeš mi biti potreban; hajde sa mnom!“ Pođu dalje i opaze na zemlji nečije noge do gležanja; više se ne mogaše vidjeti. Prođoše dobar dio puta i naiđoše na tijelo, pa i na glavu. „Ej, kako li je taj klipan dugačak!“ vikne kraljević. „O, to još nije ništa“, reče dugonja. „Kad se ja potpuno pružim, još sam tri tisuće puta dulji i veći od najvećega brda na zemlji. Rado ću ti služiti, ako želiš.“ „Hajde sa mnom!“ pozove ga kraljević. „Možda ćeš mi biti potreban.“ Pođu dalje i nađu čovjeka gdje zavezanih očiju sjedi kraj puta. „Zar si slaba vida, pa ne možeš gledati svjetlosti?“ zapita kraljević. „Ne“, odgovori čovjek. „Ne smijem skinuti povoja, jer što svojim očima pogledam, raspadne se; tako mi je oštar pogled. Ako ti može koristiti, rad sam ti poslužiti.“ „Hajde sa mnom!“ pozove kraljević oštrovidnoga. „Možda ćeš mi biti potreban.“ Pođu dalje i nađu čovjeka gdje leži na sunčanoj žegi dršćući i zebući čitavim tijelom, pa i zadnjom žilicom. „Kako možeš zepsti?“ začudi se kraljević. „Sunce grije da ne može toplije.“ „Ah“, odgovori čovjek, „moja je narav sasvim drugačija: što god je toplije, to više zebem, i studen mi prodire kroz kosti; a što je hladnije, to je meni toplije; usred leda ne mogu da izdržim od vrućine, usred vatre od studeni.“ „Čudan si mi ti svat!“ na to će kraljević. „Ako hoćeš služiti, hajde sa mnom!“ Pođu dalje i opaze čovjeka duga vrata; kad bi se obazreo, vidio bi preko sviju brda. „Kamo gledaš tako radoznalo?“ upita kraljević. „U mene su tako bistre oči, da mogu vidjeti preko svih šuma i polja, bregova i dolina, kroz čitav svijet“, odgovori vidoviti. „Ako hoćeš, možeš sa mnom“, pozove ga kraljević. „Takav može biti potreban.“ Napokon kraljević uđe sa svojih šest pomagača u grad, gdje življaše stara kraljica.

„Ako mi dadeš svoju kćer“, progovori kraljević, ne odavši tko je, „izvršit ću, što mi narediš.“ Vještica se obradova, što je opet lijep mladić zapao u njezine mreže. „Tri ću ti zadatka zadati; ako ih izvršiš, bit ćeš gospodar i muž mojoj kćeri.“ „Koji će biti prvi?“ zapita kraljević. „Treba da mi doneseš prsten, što sam ga bacila u Crveno more.“ Kraljević ode svojim pomagačima i reče: „Prvi zadatak nije lak: treba da se izvadi prsten iz Crvenoga mora. Šta da se radi?“ „Moram prvo vidjeti, gdje je“, javi se vidoviti, pa pogleda u more i usklikne: „Eno ga tamo na šiljastom kamenu.“ Zatim ih dugonja sve odnese tamo i reče: „Izvadit ću ja njega, samo da mi ga je vidjeti.“ „Ako je to sve, onda je lako“, nadoda debeljko te legne i primakne usta k vodi, a valovi se izliju u nj kao u bezdan — ispije čitavo more, te ono suho kao livada. Nato se dugonja malo sagne i izvadi rukom prsten. Kraljević se nemalo obradova, kada dođe do prstena, pa ga odmah odnese staroj. Ona se začudi i zagunđa: „Da, to je pravi prsten; prvi si zadatak sretno izvršio; sad dolazi drugi. Vidiš li, tamo na travniku pred mojim dvorom pase trista ugojenih volova; treba da ih izjedeš do mrvice, i kosti i rogove; dolje u podrumu ima trista bačava vina, treba da ih ispiješ. Ako od volova ostane samo dlačica, a od vina samo kapljica, tvoj život pripada meni.“ „Smijem li pozvati goste? Bez gostiju ne prija gozba.“ „Jednoga možeš pozvati“, zlobno se nasmije stara, „da imaš društvo, ali više nikoga.“ Kraljević otiđe k svojim pomagačima, pa će debeljku: „Danas ćeš biti moj gost; treba da se jedanput sit najedeš.“ Debeljko se nato još više raširi i izjede trista volova, te ni dlačice ostalo nije, i zapita, nema li još štogod osim doručka; vino pio iz samih bačava, te mu ni čaša ne bi potrebna, te ispio sve do posljednje kapi. Kad se gozba svršila, pođe kraljević k staroj i javi, da je drugi zadatak ispunjen. „Dotle nije dopro nijedan; ali ima još jedan zadatak“, promrmlja stara, i pomisli: „Nećeš mi pobjeći, nećeš sačuvati glavu.“ A zatim nastavi: „Večeras ću dovesti kćer u tvoju komoru, i ti je smiješ zagrliti; čuvaj se da ne usneš, dok budeš s njom; ja ću doći u dvanaest sati, pa ako je ne nađem u tvome naručju, izgubio si.“ „Zadatak nije težak; bit ću na oprezu“, pomisli kraljević. Pozove svoje pomagače, saopći im, šta je stara naložila, i dometne: „Tko zna, kakvo se lukavstvo u tome krije; treba da budem na oprezu; stražite i pazite, da mi djevica ne pobjegne iz komore.“ Kad se smračilo, dođe stara sa svojom kćeri i preda je kraljeviću u naručje; a nato se dugonja smota oko njih uokrug, a debeljko stane pred vrata, te nitko živ ne mogaše ući. Njih dvoje sjeđahu zajedno; no djevica ne progovori ni riječi, a mjesec joj obasjavaše lice, te kraljević mogaše promatrati divnu joj ljepotu. Promatraše je, obuzet radošću i ljubavlju, i oči mu se umoriše. Tako je to trajalo do jedanaest sati; uto ih stara začara i oni svi redom usnu, i u taj čas nestane djevice. Spavahu čvrsto, dok moć začaranja ne prestade, a onda se svi opet probude u četvrt prije ponoći. „Jao, tugo moja!“ poviče kraljević. „Propadoh!“ Vjerni pomagači stanu također kukati. Nato se javi slušač: „Umuknite! Moram slušati.“ Zatim za časak dva progovori: „Ona sjedi u jednoj pećini trista sati daleko odavle i oplakuje svoju sudbinu. Jedini ti, dugonja, možeš pomoći; ako se uspraviš, treba ti samo nekoliko koračaja, da stigneš onamo.“ „Da“, odvrati dugonja, „ali i oštrovidni treba da pođe sa mnom, da razbije pećinu.“ Nato dugonja uprti druga i učas, što bi dlanom o dlan, budu pod začaranom pećinom. Smjesta skine dugonja oštrovidnome povoj s očiju, i samo što taj pogleda, raspadne se pećina na tisuće komada. Dugonja uzme djevicu u naručje i utren je odnese natrag; isto tako brzo odnese i svoga druga; i prije nego odbi dvanaest, sjede svi zajedno kao i prije, budni i veseli. Kad je odbilo dvanaest, došulja se stara vještica i kao da će porugljivo: „Sada je moj!“ uvjerena da joj je kći trista sati udaljena u pećini. No kad opazi kćer u kraljevićevu naručju, uplaši se i promrsi: „Ovo je neki, što može više od mene!“ Vještica se više ne smjede opirati, već mu morade djevicu obećati, a kćeri šapne na uho: „Bila bi za tebe sramota, da se pokoriš prostim ljudima i da sebi ne izabereš muža po svojoj volji.“

Nato se ražljuti oholo srce djevice i pomisli na osvetu; naloži, da se doveze trista hvati drva, i reče kraljeviću, da su tri zadatka ispunjena, no ona neće biti njegova žena, dok jedan od njih ne bude spreman da sjedne na lomaču i da izdrži vatru. Mislila je, da se nijedan od njegovih pomagača neće dati da bude spaljen, niti će on od ljubavi sjesti na lomaču, pa da će ona biti slobodna. Ali jave se pomagači i reknu: „Svaki od nas je nešto učinio, a sada je red na smrzavcu.“ Metnu ga na lomaču i zapale je. Vatra je tri dana gorjela, dok nije sve drvo izgorjelo, pa kad se plamen ugasio, smrzavac nasred pepela drhtaše poput lista na topoli. „Ovakve studeni nisam za svoga života izdržao, a da je još potrajalo, bio bih se ukočio.“ Sad više ne bi izlike; lijepa djevica morade nepoznatoga mladića uzeti za muža. Kad su se vozili u crkvu, ljutito će stara: „Ne mogu da podnesem sramote!“ I pošalje svoju vojsku za njima, da ih sve pobije i da joj kćer dovede natrag. No slušač naćulio uši i čuo tajne riječi vještičine. „Šta da se radi?“ zapita debeljka. Debeljko se snađe i ispljune jedan dio morske vode, koju bijaše popio, a od toga nasta veliko jezero, te se vojska poduši u njemu. Kad to sazna vještica, pošalje oklopljene konjanike, no slušač oču zveket njihova oružja i odriješi oštrovidnome oči; ovaj pogleda neprijatelja malo oštrije, a oni se svi rasprše razmrskani kao staklo. Sad se nesmetano odvezu dalje, pa kad njih dvoje u crkvi prime blagoslov, oproste se pomagači sa svojim gospodarom: „Tvoje su se želje ispunile; više ti nismo potrebni; poći ćemo dalje da prokušamo sreću.“ Na po sata od dvora bijaše selo, gdje je svinjar čuvao svoje krdo. Kad su tuda prolazili, kraljević zapita svoju ženu: „Znaš li, tko sam ja? Nisam ja kraljević, već svinjar, a onaj tamo moj je otac; i nas dvoje treba da se latimo posla i da mu pomognemo.“ Kraljević uđe zatim sa ženom u krčmu i reče kriomice krčmarevim ljudima, da joj noću dignu kraljevske haljine. Kad se žena ujutro probudi, nemaše šta obući, te joj krčmarica dade staru suknju i stare vunene čarape, praveći se, kao da joj mnogo daruje, te joj dobaci: „Da nema tvoga muža, ne bih ti uopće dala.“ Sada se žena uvjeri, da joj je muž svinjar, te s njim čuvaj svinje. „Zaslužila sam to“, pomisli u sebi, „zbog svoje obijesti i oholosti.“ Potrajalo tako osam dana, a onda ne mogaše više izdržati, jer joj noge bijahu ranjave. Uto dođu dva čovjeka te je zapitaju, da li zna, tko je njezin muž. „Da“, odgovori žena. „On je svinjar i upravo je izišao, da malko trguje vrpcama i gajtanima.“ „Hajde, da te odvedemo k njemu!“ pozovu je ta dvojica i otpreme u dvore. Kad je ušla u dvoranu, nađe muža u kraljevskom ruhu. Ali ga ne prepoznade, dok je on ne zagrli i poljubi. „Ja sam toliko za tebe patio, pa je trebalo, da ti patiš zbog mene.“ Istom sada proslaviše svadbu. Onaj, koji je ovo pripovijedao, volio bi, da je i on bio na onome slavlju.

Izvor: Braća Grimm: Priče (Viktor Kralj, Vjeverica 1962)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu