Tri šumska patuljka - Bajka braće Grim

Bio jednom neki čovjek što je obudovio — umrla mu žena. A bila opet neka žena što je obudovjela — umro joj muž. Udovac imao kćer, udovica također imala kćer. Te dvije djevojke bile među sobom dobre drúge, lijepo se pazile. Išle one zajedno šetati, a nekom se prilikom udovčeva kći poslije šetnje sa svojom drúgom navratila udovici u kuću — došla joj u posjet.

— Čujder — reče udovica udovčevoj kćeri — kaži svome ocu da bih se ja rada za nj udala. Ti bi se onda svakog dana mlijekom prala i vinom pojila; moja bi se pak kći vodom umivala, a vodu bi i pila.

Kad se udovčeva kći vratila kući, pripovjedi ocu što je udovica kazala, a nato će otac:

— Što da radim? Ono jest, ženidba je radost, ali je i muka.

Kako se nije mogao odlučiti, naposljetku izu jednu čizmu te će kćeri:

— Na ovoj je čizmi na potplatu rupa. Evo ti čizma, nosi je na tavan: objesi je ondje o jak čavao pa u nju ulij vode. Drži li vodu, opet ću se oženiti; propušta li, onda ništa od ženidbe, o klin s njome.

Djevojka učini kako joj je otac rekao. Pokazalo se da je voda stegla rupu, i čizma se razom napunila.

Djevojka onda izvijesti oca, a nato on i sam ode na tavan da vidi. Kad se uvjerio da je onako kako mu kći veli, otputi se on udovici, zaprosi je, i oni održaše svadbu.

Kad su sutradan dvije djevojke ustale, a to pred muževljom kćeri stoji mlijeko za umivanje i vino za pice, a pred ženinom kćeri voda i za umivanje i za piće. Drugog jutra voda pred obadvjema kćerima. Trećeg pak jutra sama voda pred muževljom kćeri, a mlijeko i vino pred ženinom. I tako bî i nadalje.

Žena se prometnula u zlu maćehu svojoj pastorki i u strasna joj se neprijatelja prevrgla, i naprosto nije znala kako bi joj iz dana u dan što više napakostila. A bila maćeha i zavidna, jer je pastorku krasila milina i ljepota, dok je maćehinu kćer pratila odbojnost i ružnoća.

Jednog dana kad je zima oko svega stegla svoj obruč, kad se sve smrzlo i zemlja otvrdla a snijeg prekrio brda i doline, napravi maćeha haljinac od papira, dozva pastorku te joj reče: — Evo, odjeni se ovom haljom pa idi u šumu i naberi mi jagoda, donesi mi ovu košaricu uzvrh punu, tako sam ih se zaželjela.

— Bože dragi — snebi se djevojka — pa zimi ne rastu jagode! Zemlja se smrzla i otvrdla kao kamen, snijeg sve prekrio! I kako ću i zašto u tom haljetku od papira? Vani sve puca od studeni, dah se čovjeku ledi, žestoko puše, vjetar će mi i trnje svu halju razdrijeti.

— Gle, kaniš mi još i prkositi! — ražesti se maćeha. — Tornjaj se i ne dolazi ovamo dok ne nabereš punu košaricu jagoda!

Nato joj dade krišku stara, tvrda kruha i nadoveza:

— To ti je dovoljno za današnji dan.

A u sebi reče: »Već će se ona vani smrznuti i presvisnuti od gladi, i nikad mi više neće na oči izići.«

Djevojka bila poslušna, odjenula se u papirnu halju pa se s košaricom uputila od kuće. Kud je okom segla, udalj i širinu, sva krajina obijeljela, sve sami snijeg prekrio, nigdje travke ni zelenila. Kad je zašla u šumu, ugleda malenu kućicu, upravo kolibu — iz nje na prozor van virkaju tri šumska patuljka. Ona im uljudno kimnu glavom i nazva dobrojutro i smjerno pokuca na njihova vrata.

— Naprijed! — pozvaše je patuljci, a ona uđe i sjede na klupu kraj peći, da se ugrije. Izvadila je svoj bijedni doručak.

— Daj i nama malo! — zamoliše je patuljci.

— Vrlo rado — spremno će ona, te prelomi svoju krišku i dade im polovicu.

— A kamo si namjerila po ovoj studeni i što ćeš u tom haljincu u šumi? — upitaše je oni.

— Ah — odgovori ona — valja mi nabrati punu košaricu jagoda, i ne smijem kući dok ih ne naberem: moram ih donijeti.

Pošto je djevojka pojela svoj komadić tvrdog kruha, patuljci joj tutnuše metlu u ruke i rekoše:

— Pometi nam snijeg pred stražnjim vratima.

Kad je bila vani, trojica patuljaka uzeše razgovarati među sobom:

— Čime bismo je nadarili? Tako je pristojna i smjerna, i tako dobra te je i onaj svoj kruh podijelila s nama.

— Ja je obdarujem time da sa svakim danom bude sve ljepša — reče prvi između njih.

— Poklanjam joj — javi se drugi — da joj zlatnici padaju iz usta čim riječ izgovori.

— A ja joj — na kraju će treći — želim da dođe kralj i da se njome oženi.

Dok su oni razgovarali, djevojka je učinila kako su joj naredili: mela je i pomela snijeg za kućicom — i što mislite što je našla? Sve same zrele jagode! Sasvim tamnocrvene izvirivale one onud kud je mela. Silno obradovana, nabra ih punu košaricu. Potom zahvali patuljcima, svakome pruži ruku u pozdrav te odbrza kući.

Kad je stigla, predade maćehi jagode. Već čim je ušla i rekla »Dobra večer«, navriješe joj zlatnici iz usta. Pripovjedila je zatim što je i kako je bilo u šumi, a za svakom joj riječju slijedio zlatnik, i tako ih ubrzo bijaše puna soba.

— Kakve li obijesti! — uzviknu maćehina kći. Tako se razbacivati novcem!

A u njoj zapravo uskipjela zavist, te i sama poželje da ode u šumu brati jagode.

Kad je maćehina kći izrazila svoju želju, majka joj ne dopusti da ide:

— Ne, draga kćeri moja, vani je previše studeno, mogla bi mi ozepsti i prehladu na se navući.

Ali kako je djevojka na sve navrla da ide, mati joj naposljetku popusti. Dade joj sutradan krasan krzneni kaput da se njime odjene i zaštiti od hladnoće, a nareza joj i mekog kruha i namaza ga maslacem, i još joj dade velik kolač za put.

Otputila se maćehina kći, krenula u šumu, usmjerila ravno onoj kućici.

I opet tri šumska patuljka virkala na prozor, ali ih ona nije pozdravila. Nije ni na vrata pokucala, nego je naprosto nahrupila unutra, i nije ni pogledala ukućane. Sjela je kraj peći i uzela jesti svoj kruh s maslacem i svoj kolač.

— Daj i nama malo! — zamoliše je njih trojica.

— I meni je samoj malo! — odvrnu maćehina kći.

— Odakle da još i drugima dajem?

Kad je dovršila doručak, patuljci joj pružiše metlu te joj rekoše:

— Evo ti metla pa nam pometi vani, pred stražnjim vratima.

— Pometite sami! — osorno će ona na to. Nisam ja vaša sluškinja!

A kad je vidjela da joj oni ne kane ništa pokloniti, iziđe na vrata.

Šumski se patuljci počeše tada među sobom dogovarati:

— Čime da je obdarimo kad je tako nepristojna, osorna i zla, i kad ima tako opako srce što je svakom zavidno i ne bi nikome ništa dalo?

— Neka svakog dana bude sve ružnija, eto to joj je od mene! — zaželje joj prvi.

— Neka joj uza svaku riječ što je izgovori iskoči žaba krastača iz usta! — obdari je drugi.

— Od mene joj poklon da skonča nesretnom smrću! — zaključi treći.

Maćehina je kći dotle tražila jagode, pa kad ih nije našla, mrzovoljno se zaputi kući.

Kod kuće, tek što je zinula i riječ protisnula da majci pripovjedi kako je bilo i što je vidjela u šumi, iskoči joj iz usta žaba krastača, tako da svakome bijaše na grštenje.

U maćehi nato još više uskipje bijes i poraste mržnja, te je samo namatala misli oko toga kako će napakostiti i bol nanijeti pastorki, koja je iz dana u dan bivala sve ljepša i ljepša.

Naposljetku maćeha dohvati kotao, pristavi ga na vatru i poče u njemu otkuhavati pređu. Kad se preda otkuhala, maćeha je prevjesi pastorki preko ramena, dade djevojci sjekiru i posla je na zaleđenu rijeku, da sjekirom probije rupu u ledu i da pređu ispere.

Pastorka bila poslušna, otišla na zaleđenu rijeku te uzela sjekirom probijati rupu u ledu. I dok je zamahivala i prosijecala, naiđe krasna kočija, a u kočiji se vozio kralj. Zastade kočija, a kralj upita djevojku:

— Tko si ti, dijete moje, i što radiš tu?

— Sirota sam djevojka, evo pređu ispirem.

Kralju se sažalilo na nju, a kako je vidio da je neobično lijepa, on će joj dalje:

— Bi li htjela da se odvezeš sa mnom?

— Bih, kako ne bih, odsrca rado! — prihvati djevojka, sva sretna što ne mora više na oči maćehi i njezinoj kćeri.

I uspe se u kočiju i odveze s kraljem, a kad bijahu na dvorima, proslaviše svadbu u sjaju i raskošju — baš kako su joj šumski patuljci zaželjeli.

Minula godina dana te mlada kraljica rodila sina, a kad je maćeha čula o velikoj sreći svoje pastorke, požuri se sa svojom kćeri na dvore — ode pastorki tobože u pohode.

Dok je ondje boravila u posjetu, a kralj jednog dana nekamo izišao te u kraljičinim odajama nikog ne bijaše, opaka maćeha pograbi kraljicu za glavu, a maćehina kći uhvati je za noge, i tako je njih dvije digoše iz postelje i kroz prozor baciše u rijeku što je onud protjecala. Potom ružna kći leže u postelju, a stara je pokri preko glave.

Kad se kralj vratio na dvore i htio razgovarati sa svojom ženom, stara se uzvrpoljila te će kralju:

— Tiho, tiho! Ne možete sada s njome razgovarati, leži sva u znoju, danas je morate ostaviti da miruje.

Ne sluteći nikakvo zlo, kralj iziđe iz odaje i navrati se tek sutradan.

Kad je zapodjenuo razgovor sa ženom i ona mu odgovarala na pitanja, na svaku joj riječ iskakala krastača iz usta, dok je prije ispadao zlatnik.

U čudu bio kralj pa upitao što to znači, a stara uzela objašnjavati kako je to od silnog znojenja, ali da će već proći.

Noću kuharski momčić vidje kako je jarkom doplovila patka, i ta patka pita i kazuje:

O moj kralju, gdje li bdiš?

Budan li si ili spiš?

A kad joj momčić nije na to ništa odgovorio, patka nastavi pitajući:

A što moje gošće rade?

Tada momak odgovori:

Tvrdim snom se one slade.

Potom patka upita dalje:

Što mi radi sinak lijepi?

A momak joj odgovori:

U kolijevci snom se krijepi. Zatim se patka prevrgnu u kraljicu te u tom obličju uziđe gore u odaje, podoji sinčića, protrese mu posteljicu i brižno ga pokri, a onda siđe i, pošto se opet prometnula u patku, otplovi niz jarak. Tako je dolazila dvije noći zaredom, a treće noći reče kuharskome momku:

— Idi kralju pa mu kaži neka uzme mač i neka njime na pragu zamahne nada mnom.

Odbrza momak i kralju prenese što mu je rečeno, a kralj dođe i triput mačem mahnu nad prilikom što je stala na prag — i gle! na treći se uzmah pred kraljem odjednom stvori njegova žena, živa i zdrava, kakva i prije uvijek bijaše.

Silno se obveselio kralj, ali je kraljicu sakrio u posebnu odaju. Tako do nedjelje, jer je tada valjalo krstiti dijete. A kad su krstitke prošle, upita kralj:

— Što je zaslužio onaj koji drugoga izvuče iz postelje te ga baci u vodu?

— Ništa bolje — odgovori maćeha — nego da zlotvora strpaju u bačvu što je iznutra načičkana čavlima, pa da bačvu zavaljaju i nizbrdo je otisnu u rijeku.

— Dobro je — dočeka kralj — sama si sebi osudu izrekla!

I zapovjedi da donesu takvu bačvu: u nju strpaše opaku maćehu i njezinu kćer, pribiše i zakucaše dno i bačvu zakotrljaše nizbrijeg i u rijeku je otisnuše.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu