Mlinarski momčić i maca - Bajka braće Grim

Ono vam nekoć bio star mlinar što je živio u svojoj mlinici, a nije imao ni žene ni djece. Služila u njega trojica momaka, a pošto su momci tako proveli nekoliko godina, jednog dana okupi ih mlinar te im kaza:

— Evo sam grohnuo od starosti, preklopile me godine, došlo doba da odem u zapećak. Vi hajte u svijet, pa tko mi između vas trojice ovamo dovede najljepšega konja, njemu ću ostaviti mlinicu, a on će me zauzvrat do moje smrti hraniti.

Treći, najmlađi među tom trojicom, bio siromašan momčić koga su dvojica starijih smatrala tupavcem komu nipošto ne bi prepustili mlinicu, a on je nije baš ni priželjkivao.

Elem, otputila se njih trojica u svijet, a kad bijahu izvan svoga sela, rekoše tupavom Iveku (tako se zvao):

— Možeš mirne duše i ostati ovdje, jer da živiš i orlova vijeka, nećeš doći ni do kakva konja.

Ivek ipak krenu s njima. Kad se uvečerilo, a prije nego što će se unoćati, stigoše pred neku pećinu. Uđoše, kao da kane tu zanoćiti, pa i legoše. Ali dvojica starijih, mudrih, počekaše dok Ivek usne, a kad je usnuo, oni ustadoše pa put pod noge. Ostavili oni njega da spava, sve misleći da su učinili kako je pravo i valjano. Ali su se ipak prevarili.

Kad je sunce granulo, probudi se Ivek, svrnu pogled i na ovu i na onu stranu i razabra da leži u dubokoj pećini. »Bože mili, kamo sam to zabasao!« I ustade, dogamiza do izlaza te se uputi u šumu, kazujući u sebi: »Pa ja sam ovdje sam samcat, sasvim ostavljen! Kako ću do konja?«

I dok je tako išao i namátao misli, susrete malu šarenu macu, koja ga ljubazno oslovi i upita:

— Kamo si to namjerio, Ivek?

— Ah, nemoj mi još i ti na jade pristajati, ta ionako mi ne možeš pomoći.

— A ja vrlo dobro znam kakva ti je želja — opet će maca. — Ti bi da dođeš do lijepa konja. Hajde sa mnom pa me vjerno služi sedam godina: kad odslužiš, imat ćeš konja kakva u životu nisi vidio.

»Čudne li mačke!« u sebi će Ivek. »Ali ipak bih da vidim ima li istine u onome što veli.«

Odvede ga ona u svoj mali začarani dvor, gdje su je služile i dvorile sve same mačkice koje su spretno skakutale po stubama, uzlazile i silazile, neprestano vesele i nasmiješene. Kad uvečer sjedahu za stolom, pri večeri, tri su mačkice zabavljale druge glazbom: jedna svirala u fagot, druga gudila, a treća trubila. Ovoj potonjoj obrazi se napuhivali, umalo da ne puknu. Pošto se večera završila, odnesoše stol, i mačka pozva Iveka:

— A sada hajde, Ivek, zapleši sa mnom.

— A ne — odgovori on — kako ću plesati s macom, nikad to još nisam činio niti sam takvo što igdje čuo.

— Vodite ga onda u postelju! — zapovjedi ona svojim mačkicama.

I povedoše ga. Jedna mu posvjetom svijetli u spavaonicu, druga mu ondje izuva cipele, treća svlači čarape, četvrta naposljetku gasi svijeću. Tako opet bijaše ujutro, došle one ponovo da mu pomažu pri ustajanju: te jedna mu obuva čarape, te druga vezuje podvezice, treća donosi cipele, četvrta ga mije, a peta mu repom otire lice.

— Ugodno je to i nježno — zadovoljno će Ivek.

Ali je trebalo da i on služi mački i da joj, uz drugo, svakog dana cijepa drva. Radio je svoj posao oruđem koje mu dadoše: cijepao je srebrnom sjekirom, pomagao se srebrnim klinovima i bakrenim maljem, a pilio srebrnom pilom. Zatim je sitnio nacijepana drva, poslije posla ostajao u kući, dobro jeo i pio, a nije nikog viđao osim šarene mačke i njezine družine.

Jednog dana reći će mu mačka:

— Hajde na moju livadu, pokosi travu i gledaj da se dobro prosuši.

I dade mu srebrnu kosu, vodir ili kuzolicu i zlatan brus. A ne zaboravi mu napomenuti neka sve donose natrag i lijepo vrati.

Nato ode Ivek i uradi kako mu je zapovjedila. Pošto je obavio posao, donese kosu, vodir, brus i sijeno, te upita hoće li mu sada platiti, dati mu što je zaradio.

— Ne — odgovori mačka — valja da mi još nešto uradiš: dobit ćeš građu od srebra, tesarsku bradvu, kutomjer i što već treba, pa ćeš mi podići kućicu.

Ivek doista sagradi kućicu, pa onda reče kako je eto uradio sve što se od njega tražilo, a još nije dobio konja. Uto mu već prošlo i sedam godina, prohujale one kao da je polovina jedne godine. Tada ga mačka upita bi li htio vidjeti njezine konje.

— Bih, kako ne bih! — prihvati Ivek.

Mačka mu nato otvori vrata na kućici, a kako ih ona otvori, ugleda Ivek dvanaest čilih i gizdavih konja, sjala se na njima dlaka, blistali ati, te se njemu pri pogledu na njih srce baš razdragalo.

Pošto ih je vidio i pošto su mu oči zaiskrile od radosti, pozva ga mačka da okrijepi dušu jelom i pilom, a onda mu kaza:

— Možeš mirno kući. Konja ti neću ovog časa dati, nego ću doći tamo do tri dana i dovesti ga sa sobom.

Momak tada krenu, a mačka mu pokaza put ka mlinici.

Nije mu na put dala novo ruho, pa mu se valjade zadovoljiti starim pohabanim haljetkom što ga bijaše donio na sebi, a koji mu se u sedam godina ne samo otrcao nego mu još i okraćao.

Kad je stigao kući, ondje već bijahu dva druga momka: vratili se oni, i svaki doduše doveo svoga konja, samo što je jedan konj bio slijep, a drugi hrom. Odmah dvojica momaka navališe na Iveka pitajući:

— Ivek, a gdje ti je konj?

— Stići će do tri dana — odgovori on.

Oni se na to nasmijaše, a onda će mu podrugljivo:

— He, he, Ivek, a odakle ćeš dobiti konja? Bit će to zacijelo štogod osobito.

Ušao Ivek unutra, ali mu stari mlinar ne dopusti da sjedne za stol, reče mu da je odveć odrpan i dronjav, morao bi se domaćin zbog njega stidjeti da tkogod slučajno naiđe. Iveku dadoše samo nekakav jadan čalabrcak, i to da ga pojede vani, a kad je uvečer valjalo poći na počinak, nisu mu dali postelje, nego je morao otići u gusinjak i leći na malo grube slame.

Kad su minula tri dana, eto ujutro krasne kočije pred mlinicu: u kočiju upregnuto šest konja, sjaje se oni i sve na njima, milina ti pogledati. A jedan sluga dovede sedmog konja, taj bijaše namijenjen siromašnome mlinarskom momčiću.

Iz kočije iziđe prekrasna kraljevna te krenu u mlinicu, a ta kraljevna bijaše ona šarena maca kojoj je Ivek služio sedam godina. Upita ona mlinara gdje je mlinarski momčić, a on joj odgovori:

— Eno ga u gusinjaku, sav je odrpan i dronjav, ne možemo ga pustiti u mlinicu.

Nato kraljevna odredi da ga odmah dozovu. Doveli ga, a on morao pritegnuti uza se svoj haljetak da se zakrije. Tada onaj sluga izvadi krasno ruho, pa kad je umio momčića te ga onim ruhom odjenuo, sinu ovaj tako da nijedan kralj ne bijaše ljepši od njega.

Kraljevna zatraži da vidi konje što su ih sa sobom dovela druga dvojica mlinarskih momaka, a kad joj ih pokazaše, baš je imala što i vidjeti: jedan konj slijep, a drugi hrom. Ona nato zapovjedi svome sluzi da dovede sedmog konja. Kad ga mlinar vidje, morade priznati da se takav konj još nije pojavio na njegovu dvorištu.

— A taj je za trećeg momka — reče kraljevna.

— Onda mlinica pripada njemu — zaključi mlinar.

— Eto ti konja, a zadrži i svoju mlinicu! — reče kraljevna starome mlinaru.

I povede svoga vjernog Iveka, sjede s njime u kočiju te se odveze odande.

Najprije se njih dvoje odvezlo do kućice što je Ivek bijaše sagradio srebrnim oruđem. Ali se ondje umjesto kućice uzdizali veliki dvori, a na dvorima sve bilo od srebra i zlata. Kraljevna se vjenčala s Ivekom, i tako siromašni mlinarski momčić postade bogat, bogat tako i toliko da je imao svega u obilju čitava svog vijeka.

I zato neka nitko ne kaže da čovjek ne može biti valjan i čestit ako nije velike pameti.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu