Vjesnici smrti - Bajka braće Grim

Hodio gorostas širokom cestom; uto skoči preda nj nepoznat čovjek i vikne: „Stoj! Ni koraka dalje!“ „Šta“, začudi se gorostas, „ti kukavče, među prstima ću te smrviti. Ti ćeš zar meni prepriječiti put? Tko si ti, te se usuđuješ tako drzovito govoriti?“ „Ja sam Smrt“, odvrati nepoznati. „Meni se nitko oprijeti ne može; pa i ti treba da slušaš moje zapovijedi.“ No gorostas se opre te se stane sa smrću boriti. Bješe to duga i žestoka borba; napokon gorostas svlada Smrt i tresne njome o zemlju, te je klonula kraj kamena. Gorostas se zaputi svojim putem, dok Smrt ostade ležeći pobijeđena i nemoćna, i više se ne mogaše ustati. „Šta će biti“, šapne, „ako ostanem ležeći ovdje u zakutku? Nitko više neće umrijeti, a svijet će se tako napuniti ljudima, te neće više imati mjesta jedan kraj drugoga.“ Uto naiđe mlad čovjek, čio i zdrav. Kako se, veselo pjevajući, na sve strane živo ogledao, opazi napol onesviještena čovjeka; pristupi milostiva srca k njemu, uspravi ga, dade mu svoju bocu da iz nje popije i okrijepi se, te počeka, dok se oporavi. „Znaš li ti“, zapita nepoznati, „tko sam ja i kome si pomogao na noge?“ „Ne“, odgovori mladić. „Ne poznam te.“ „Ja sam Smrt!“, isprsi se nepoznati. „Ja ne štedim nikoga, pa ni od tebe neću praviti iznimke. Ali da vidiš, kako sam ti zahvalna, obećajem ti, da te neću iznenada napasti, već ću ti poslati svoje glasnike, prije nego što po te dođem.“ „Dobro, svakako je za mene dobitak, što znam, kad ćeš doći, pa da budem barem dotle siguran od tebe“, veselo će nato mladić, te pođe dalje, zadovoljan što može bezbrižno živjeti. Ali mladost i zdravlje ne potraja dugo; naskoro se javiše bolesti i bolovi, te ga uznemirivahu obdan i obnoć. „Umrijeti još neću“, pomisli. „Smrt će najprije poslati svoje glasnike; htio bih samo, da zli dani bolesti već jedanput minu.“ Čim osjeti, da mu se zdravlje vraća, opet nastavi svoj veseli život. Jednoga dana potapša ga netko po ramenu. On se obazre i opazi Smrt kako stoji za njim. „Hajde sa mnom; došao je čas, da se rastaneš sa svijetom.“ „Kako?“ začudi se čovjek. „Zar ćeš prekršiti svoju riječ? Nisi li obećala, da ćeš mi poslati glasnike, prije negoli sama dođeš? Nijednoga nisam vidio.“ „Šuti!“, zaprijeti mu Smrt. „Zar ti nisam slala glasnike, sve jednoga za drugim? Nije li došla groznica, uhvatila te, tresla i svalila? Nije li te spopala omaglica? Nije li te kostobolja štipala po udovima? Nije li ti šumilo u ušima? Nije li zubobolja svrdlala u tvojim vilicama? Nije li ti se smrkavalo pred očima? Zar te nije moj rođeni brat, San, svaku večer na me opominjao? Zar nisi noću ležao, kao da si već umro?“ Čovjek ne umjede ništa odvratiti; pokori se svojoj sudbini i ode sa Smrću.

Izvor: Braća Grimm: Priče (Viktor Kralj, Vjeverica 1962)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu