Sedam gavrana - Bajka braće Grim

Imao neki č ovjek sedam sinova, a nijedne kćeri, premda je želio; napokon se njegova žena opet ponada djetetu, i rodi djevojčicu. Radost bijaše velika, ali dijete slabašno i ma lo, pa ga dakle trebalo odmah krstiti. Otac pošalje jednoga dječaka na vrelo, da donese vode za krštenje; i ostala šestorica po đu s njime, a kako svaki htjede da zahvati, padne im vrč u studenac. Dječaci stajahu kao ošinuti, ne znajući šta da počnu; ne ufahu se kući. Kad ih nikako ne bi, uznemiri se otac: – Zacijelo su igrajući se opet zaboravili. Obijesna mladež. – Bojaše se, da mu dijete umre nekršteno, te onako zlovoljan vikne: – Prometnuti se svi u gavrane, dabogda!

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Jedva je to izgovorio, kadli ču šum u zraku iznad svoje glave; pogleda uvis i opazi, kako se sedam gavrana, crnih poput ugljena, diglo i odletjelo. Roditelji ne mogahu oporeći prokletstva da djeca budu odčarana, i koliko god bijahu žalosni, što izgubiše svojih sedam sinova, tješili se donekle svojom dragom kć erkom, koja je ubrzo ojačala i svakim danom bivala ljepša. Dugo vremena ona ne zna đaše, da je imala brać e, jer se roditelji čuvahu, da ih ne bi spomenuli. Jednoga dana slučajno čuje kako ljudi o njoj govore da je doista lijepa, ali da je upravo ona kriva nesreći svoje sedmero braće. To nju strašno ražalosti, i ona pođe ocu i majci te ih zapita, da li je imala braće i kamo ih je nestalo. Roditelji nisu više mogli sakrivati tajne te joj napokon rekoše, da je to sudbina, a njezino rođenje da je samo bezazlen povod tome. No djevojku od dana u dan uznemirivaše savjest zbog toga i mišljaše, da bi braću trebalo nekako izbaviti. Nemaše mira ni pokoja, dok jednoga dana ne krenu u daleki svijet, da prona đe svoju braću i oslobodi, pa stajalo je što mu drago. Ništa drugo ne ponese sa sobom osim jednoga prsten čića, što joj ga roditelji dadoše za uspomenu; zatim kruh, da ima, kad ogladni; vrč ić vode, da ima, kad ožedni, i stolič icu, da sjedne, kad se umori.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

I tako je išla te išla, daleko, daleko, do nakraj svijeta i došla k suncu; a sunce bijaše prevruće i strahovito, jer je proždiralo malu djecu.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Djevojka brže pobjegne i pohiti k mjesecu, a on bijaše suvi še hladan, i strašan, i opak, pa kad je opazio dijete, progovori: – Mirišem, mirišem ljudsko meso. Djevojka se brže udalji i dođe k zvijezdama; one bijahu dobre i prijazne, a svaka je sjedila na posebnoj stolici.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Danica ustane, dade joj pile ću košticu i pouči je ovako: – Bez ove koštice ne možeš otvoriti stakleno ga brda, a u staklenom se brdu nalaze tvoja braća. Djevojka uzme košticu, pomno je zamota u rupčić i zaputi se dalje; napokon stigne do staklenoga brda. Vrata bijahu zaključana, i ona htjede izvaditi košticu, ali kad razmota rupčić, on prazan; izgubila dar dobrih zvijezda. Šta da počne? Htjela bi izbaviti svoju braću, a nema ključa od staklenoga brda.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

Dobra sestrica uzme nož i odreže sebi mali prstić, stavi ga u vrata i otvori ih. Kad je ušla, evo ti joj ususret patuljčića, koji je zapita: – Šta tražiš, dijete moje? – Tražim svoju braću – odgovori djevojka – sedam gavranâ. – Gospoda gavrani nisu kod kuće – reče joj patuljak. – Ali ako želiš čekati, dok se vrate, uđi. Zatim patuljč ić donese jelo za gavrane na sedam tanjuri ća i u sedam vrčića, a sestrica sa svakoga tanjurića okusi mrvicu i iz svakoga vrčića popije po gutljajčić; a u posljednji vrčić spusti prstenčić, što ga imađaše sa sobom. Najednom se oču u zraku lepršanje i lelek. – Eno dolijeću gospoda gavrani – upozori patuljčić. Kad se spustiše, htjedoše jesti i piti, pa potražiše svoje tanjuri će i vrčiće. Pri tom stadoše pitati jedan za drugim: – Tko je jeo iz moga tanjurića? – Tko je pio iz moga vrčića? To su bila ljudska usta. A kad sedmi ispi do dna, dokotrlja mu se prstenči ć. Gavran pogleda i prepozna prsten svoga oca i svoje majke.

Slika: Oskar Herrfurth (1862-1934)

– Bože daj – vikne – da je naša sestrica ovdje; onda smo izbavljeni. Kada djevojka prisluškujući za vratima oču tu želju, iziđ e pred braću, i u taj čas poprime gavrani opet svoje ljudsko obličje. Svi se milovahu i cjelivahu, a onda veselo odoše doma.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu